If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

Brus voli tetovaze.
Ne samo da ih voli, nego vec dvi godine prica kako se oce istetovirat.
I tako je dosao i taj dan...

"Idjen si tetovirat japansku koi carp ribu.", reko je on.
"Al, Brus, ti ne volis Japance.", podsjetila sam ga.
"Al volim japanske koi carp ribice.", reka je on.
Jos mi je reko:"Os se i ti tetovirat?"
U glavi mi je momentalno zazvonio alarm.
"Jebate, Brus voli pijane istetovirane zene sto vise po krcmama, dizu gvozdje i agresivne su.", mislila sam.

"Ocu.", rekla sam:"Al samo ako me kasnije odvedes u "Fogo De Chao".
Jos sam proskandirala "Fogo de Chao, Fogo de Chao!!!" par puta, stupajuci nogama ne bi li Brus bolje shvatio kamo me treba vodit na gastronomske orgije.
"Dobro,", reka je Brus i zacementirao mi sudbinu.
Morala sam se tetovirat.

U tetovirnici su visili sumnjvi likovi. Bili su bogati tetovazama i pravili su se macho.
"Je li? Di os tetovazu?", pitao je najistetoviraniji od njih.
"Erm...odozada na vratu.", rekla sam misleci kako je to dobro mjesto jer tetovazu nikad necu vidit pa mi nece ni dosadit.
"I daj mi anestetik. Ili dva. Ja sam bojazljiva picka.", dodala sam jos.

Brus nije htio anesteziju jer se htio pravit macho pred ostalim macho tipovima.
Slijedeca tri sata proveo je urlicuci.

Kad smo dosli kuci, Sveki sam pokazala novu tetovazu:"Nu, Sveki, sta mi je poklonio Brus."
"A jesi se usrecila.", rekla je Sveki i odmahnula glavom.

Kako je u Sao Paulu padala kisa, Brus i ja smo se uputili u Maresias. Tamo je isto padala kisa.
Postalo mi je jasno da od kupanja i suncanja nece biti nista.
Brus me tjesio da jos uvijek mozemo ic clubbing.
Jos je rekao da je "Sirena" drugi najpoznatiji klub u Brazilu.
Koji je prvi, nije mi rekao.

Znala sam da Luana i Fernando isto idu s nama pa sam sminku nanijela lopatom da me Luana ne zasjeni.
Na kraju krajeva, Luana je zena koja, bas kao i Annabelle, debeli sloj sminke nosi i na plazi.

Cim smo dosli u "Sirenu", Luana se uskocoperila.
"Di je Brus?", zapitkivala je.
"Sad ce doc. Oso je u WC.", rekla sam ja.
"Gledaj, moras ga cuvat inace ce ga cure copit.", savjetovala me ona dalje.
"Erm...nek se on sam cuva, a ako nece, slobodan je otic od mene.", rekla sam ja.
Luana nije shvatila taj koncept, te mi je jos jednom ponovila kako trebam Brusa cuvat od poludjelih, napaljenih Brazilki.
Jos je dodala: "Vidis kako ja Fernanda cuvam i imam na oku."
U to je gurnula curu koja se previse priblizila Fernandu, na sto je Fernando podivljao, na sto su se oboje posvadjali te otisli pokunjeno kuci.

Brus i ja smo ostali balat.
Balat i pit. Pili smo juice votke koje se u Brazilu sastoje od 3/4 votke i 1/4 juica.
Od njih bi se i konj napio. Pa i dinosaur.

Brazilci su dernecili i drekali:"OVO JE BRAZIIIIIIIIIIIL!!!"
Bio je to jedan dobar dernek.

Krocila sam nogom u bus i potrazila moje sjedalo.
Bilo je zadnje. Do mog sjedala se s jedne strane kocoperio wc, a s druge Francuz posranog lica. Na sjedalu se kocoperila skorena ljiga.
"Jebiga.", pomislila sam i stavila papirnatu maramicu na skorenu ljigu da mi se ne preslika na guz.
Francuz je promrljao nesto o tome kako smo loseri busa jer imamo zadnja sjedala.
Ako je to bila istina, ja sam bila veci loser od njega jer je on imao prozor, a ja wc i skorenu ljigu.

20 minuta nakon polaska vec smo stigli na prvu stanicu. Bio je to Foz Do Iguacu, brazilska verzija Puerto Iguazua.
Tamo je izislo kakvih 10tak ljudi.
"Oho!", pomislila sam ja i osacala njihova napustena prednja, pa i solo mjesta.
"SENOR!", razderala sam se prema kondukteru:"SENOR! Ocemol' mi pokupit jos putnika, a?"
"Jok, sad idemo direktno u Sao Paulo."
"A jel se mogu premjestit na prednje sjedalo, a?", drekala sam dalje.
"Mozes."
"Jupi!", rekla sam ja i ugrabila prednje, solo sjedalo kraj prozora.
Bolje od toga nije moglo.

U Sao Paulu me docekao Brus i kisa.
Padala je nemilosrdno i tropski gusto.
Onda je nestalo struje.
Primjetila sam da u Juznoj Americi cim malo kisa padne, nestaje struje.
"Mozda je to Juznoamericki narodni obicaj.", mislila sam.
Dosla je i vecer, al struja jos nije pomolila glavu.
Nacubila sam nos na staklo i gledala mrkli mrak grada.
"Idjen ja malo van.", najavila sam.
"Imisusovo ti.", rekla je Sveki: "Sve je puno sumnjivog naroda.".
Jos je rekla Brusu da me odgovori od nauma, al Brus je bio u kupaoni i nije cuo.
Ja sam iskoristila priliku i isuljala se van.

Vani su vladali sumnjivci.
Suljali su se okolo i trazili priliku da nekog opljackaju.
Prestrasila sam se ko vjeverica i momentalno vratila nazad.
Nadala sam se skorom dolasku struje.

Turneja vodopada pri mjesecevoj svjetlosti se, naravno, nije dogodila. Pizdunjavi mjesec se odlucio sakrit iza oblaka, a oblaci su odlucili pustit malo kise. Tek tolko da mi zapapre.
Ako mislite da samo dvi ure kasnije kisa nije prestala i da se mjesec nije pojavio i pokazao mi junacki srednji prst, prevarili ste se.
Nekooperativni su bili samo onoliko koliko je trebalo da se turneja otkaze.

To me ozalostilo, pa sam odlucila kupit kartu nazad za Brazil.
"Dobar dan, ja bi jednu kartu prve kategorije za Sao Paulo.", rekla sam salter-picki.
"Rasprodano.", rekla je ona ravnodusno.
"Erm...ne. Ne razumijete...ja bi jednu kartu za sutra, a ne za danas.", objasnila sam.
"Ne. Ti ne razumijes. Bus je rasprodan 11 dana unaprijed.", rekla je ona i zabuljila se u mene.
"Ova mora da se sali. Za 11 dana cu propustit ne samo Brazil nego i avion za nazad.", mislila sam ja dok me oblijevao znoj:"Waaaargh!!! Sta cu radit ovdje 11 dana???? EEEEK!!!"
"Miss, propustit cu avion. Molim vas. Ima li kakvog rjesenja?", presaltala sam se na engleski.
"TI si iz Engleske?", proskiljila je sad ona sumnjicavo me gledajuci ispod oka.
"Jok, ba. Ja nemam NIKAKVE veze s Engleskom.", lagala sam ja prisjecajuci se kako je prije par dana bila obljetnica Falklandskog rata i kako mrze Engleze:"Ja sam iz Hrvatske."
"Nema nista. Al probat cemo nesto iskemijat. Dodji za sat vremena.", rekla je konacno ona.

Nadala sam se da je salter-picka dobar kemicar dok sam hodala oko bloka 20 puta da ubijem vrijeme.
Potom sam se vratila.
"Jedna karta, jelda?", pitala je ona.
"Je."
"IMas sutra jednu, al je sjedalo zadnje i do wc-a je.", rekla je ona konacno.
"Daj sta das, matere ti.", rekla sam ja i zgrabila kartu da se ne predomisli.

Vracajuci se u hostel hodala sam posred ceste. Bio je mrkli mrak i bojala sam se da hodajuci plocnikom ne zgazim na zmiju te da me zmija ne pojede.. Ne znam zasto sam mislila da na cesti nece bit zmije, a na plocniku hoce. Na kraju krajeva, vidila sam zmiju od tri metra (il se bar meni ucinilo da je bila od tri metra) na kolniku u KO Lanti, Tajland. I iako sam ja onda bila na motoru, a zmija mrtva i zgazena, pocela sam vristat ko operna pjevacica.
Dosavsi u sobu napravila sam svoj svakodnevni "zmijni" ritual. Provjerila sam ima li ih ispod kreveta i u wc skoljci. To su mi se cinila kao logicna mjesta za skrivanje ako si zmija.
Nisu me vrebale, pa sam se uvukla u krevet i zaspala snom pravednika.

Uputila sam se prema nacionalnom parku Iguazu.
Gledajuci kroz prozor busa prvo sam primjetila tablu "Nacionalni Park", pola kilometra dalje primjetila sam i tablu "Vojna Zona" te kasarnu.
"Jebate, koga ovi stite? Jaguare i tukane?", cudila sam se.

Docim sam usla u park bukirala sam se za sve moguce turneje sto su imali: veliku avanturu i obilazak slapova pod punim mjesecom.
No, prvi dan...prvi dan sam odlucila bit solo brijac.
Krenula sam stazom na kojoj je pisalo "Green Trail". Manjim slovima je jos pisalo: "moguce je da na ovoj ruti sretnete opasne zivotinje. drzite djecu uza se i drzite se staze."
Okrenula sam se oko sebe. Svi ostali turisti su nestali i odlucili ic vlakicem.
"Iju, jebote, sta cu ako me napadne jaguar....ili jos gore, anakonda?", mislila sam bez obzira na cinjenicu da jaguara niko nije vidio ima 10 godina.
Groznicavo sam se pokusavala sjetit uputa za ponasanje u slucaju susreta opasne zivotinje.
Sjetila sam se da se treba mahat odjecom da se zivotinji ucinis veci. No ja sam imala nekakvu malesnu odjecu bez rukava, kapuljaca i inih povecavajucih rekvizita.
"No, dobro, ja uvik mogu mahat guzicom. Bar je to dovoljno veliko.", ohrabrivala sam samu sebe.
U to sam primjetila tukana kako se sepuri po drvetu. Kako sam ja namjestila aparat, tako je tukan odlucio da ipak nece pozirat i preletio preko moje glave u nepoznatom smjeru.
"Koji gejpeder.", psovala sam.

Malo pomalo dosetala sam i do slapova. Slapovi su se obrusavali, a japanski turisti u bijelim rukavicama su skljocali tehnologijom.

U okolici Iguazua, rasli su i Guarani Indijanci. To su isti Indijanci sto rastu i u BRazilu, ali drugaciji od onih sto rastu na granici s Bolivijom.
Guarani su sjedili na cebadi i prodavali dranguljarije.
Htjela sam kupit sve da im pomognem, jer sam dobar covik i jer volim trosit novac.
Kad je vidila da sam orna za kupovinu, Indijanka mi je pocela nudit i frulice kroz koje gadjam neprijatelje otrovnim pikcem.
Otrovne strelice da nekog i pogodim nije, doduse, nudila.
"Sta ce mi to u Engleskoj? Ja ovim mogu samo chavs po Londonu gonjat. Nemamo mi tapire i capybare.", rekla sam i odbila frulicu za lov.

Cim sam dosla u Puerto Iguazu odnila sam robu na pranje u lokalnu praonicu. To popodne su mi vratili sve, cisto i ispeglano, plus jedne extra gace, model tanga, crne boje i jeftine kvalitete.
"Oho, extra gace.", pomislila sam dok sam ih gadljivo drzala izmedju dva prsta.
Potom sam ih bacila jer nikad se ne zna kakvu su dlakavu ili ruznjikavu mindzu krasile.
Nije da se hvalim (ili je), al moja mindza je uvijek chic i podsisana.
Usudila bi se cak rec da bi moja mindza bila dobar kandidat za Miss Mindza World.

Onda sam osla na internet di sam provela dobra tri sata. Ako ne i vise. Internet idilu mi je u jednom trenutku prekinija neki zgoljavi Englez koji me pitao dal meni smeta ako on zapali cigaretu.
"Mora da se salis, jarane smrdljivi.", pomislila sam.
Potom sam zalajala:"DA, SMETA MI!" i pokvarila mu veselje.
Englez se pokunjio i otiso pusit van.
Primjetila sam da sam bila jedina koja je rekla da bi joj cigareta zasmetala.

cinjenica: mrzim pusace. onak u globalu. idu mi na zivce i smrde. istrenirala sam nos da ih mogu namirisat (ili bi to trebalo bit nasmrdit?) na 300m razdaljine na otvorenom prostoru. individualno, neke od njih volim...kao recimo...mog braleta1 (jedan zato jer se rodio prije braleta2) koji je ko zadnji kreten poceo pusit u dvadesetinekoj. ili curu mu. mislim da i hibrid pusi, pa cu i njega stavit na listu pusaca koje volim. iako, da mi udju u stan i pitaju mogu li zapalit, neceremonijalno bi ih isprasila van. htjela bi da svi pusaci koje volim, dakle brale1, cura mu i hibrid, prestanu pusit. to bi bilo bas gala.

Poslije interneta, osla sam krknut kakvu kravu.
Konobar je doso pitat sta cu jest, al je umjesto toga rekao:"Senorita, po vama puze crv."
Zgrozila sam se i pogledala na bijelu mi majicu. Po meni je uistinu puzao crv. Bio je zeleno fluorescentan. Najljpesi crv kojeg sam ikad vidjela. Svejedno, skvicnula sam ko picka i menijem zbacila crva sa sebe.
Konobar je potom pitao jesam li iz Brazila, ocekujuci valjda sex i sambu.
Mislim da sam ga razocarala odgovorom jer, osim sto me pitao sta ocu za krk, vise nije progovorio.
Hrana je, kao i uvijek u Juznoj Americi, bila velicine omanje planine.
"Ha! U Engleskoj bi to nahranilo 4 ljuda.", mislila sam zvacuci.

cinjenica: ljud je isto sto i covik.

U lokalu su osim mene sjedili jos neki turisti (mislim da su bili Zli Nemci) i krkali krave i pricali. Svi do jednog, pa i do jedne, su imali turisticke sandale.
Turisticke sandale su one sto se vezu ciccima, a napravljene su od gume i platna koje je (obicno, ali ne i uvijek) isarano folklor-vezom.
Mrzim te sandale i ne znam zasto svi turisti inzistiraju na njima misleci da su chic. Jer nisu.
Ja sam mozda bila prasnjava, al sam bar bila gala u japankama ili visokim petama (ostale cipele ne priznajem) i ispedikiranim i manikiranim noktima.
"Bas sam super.", mislila sam i gledala u pedikuru: "Sutra cu ovako moderna u junglu da pozdravim jaguare i tukane."

"Jel postoji bus do Puerto Iguazua?", pitala sam na salteru.
"Postoji.", rekla je salter-pica.
Onda je jos rekla:"Bus mijenjas tu i tu. Tri busa sveukupno."
"Al sad si rekla da postoji bus.", zacudila sam se ja.
"Pa postoji.", zacudila se i ona, ocito ne shvacajuci koncept direktnog busa.
Kupila sam tri karte za bus i pripremila se za odiseju od 30tak sati u istima ukljucujuci presjedanja.

Prvi Bus:
Digla sam se u 3:50 ujutro. Bilo je to nesto novo za mene. Neki Svicarci u odsjedajucoj kuci za turiste su jos uvijek jaranisali. Jaranisali dok sam se ja dizala.
"Kakav je ovo turizam, jebem ih u prkno. Nocni?!", pomislila sam gorko dok sam teglila prtljagu.

Bus je bio kategorije vulgaris te pun Indijanaca natovarenim sveznjevima i cebadi koji su isli ko zna gdje.
Bila sam jedina strankinja i jedina ne-Indijanka na busu te strsila za dvije glave u vis od ostalih ko govno u oku.
Cim su usli, Indijanci su brzo i vjesto svoje sveznjeve i pakete porazmjestali po busu. Moj "svezanj" nije imo di nego meni medju noge.
"Bit ce ovo udobna voznja.", pomislila sam sarkasticno.

Kako smo stajali na kojoj stanici, tako su u bus ulazili prodavaci koji su mesetarili sokovima, kavama i sendvicima.
Vidila sam da Indijanci kupuju i zvacu sendvice, pa sam kupila i ja. Kud svi, tu i mali Mujo.
(Mali Mujo, to sam kao ja.)

Prolazili smo kroz planine. Krajolik je bio ko iz price. Ne bilo kakve, nego bajkovite price. U to je pocelo i sijevat, pa i grmit, pa i kisit.
Sjetila sam se da je u toj regiji kisa rijetka ko llame u Hrvatskoj pa sam brze bolje zalijepila nos na prozor da ne propustim taj rijetko vidjeni spektakl.
Pocelo se i mracit.
Meni je nos jos uvijek bio zalijepljen na staklo jer sam gledala kako gromovi i ostala bogovska pirotehnika obasjavaju planine surealnim svjetlom.

Odjednom smo stali. Nigdje nije bilo nicega.
"No, krasno, bus se pokvario.", pomislila sam i ostala sjedit.
Indijanci su se, medjutim, jedan po jedan poceli dizat, oblacit i kupit svoje sveznjeve te izlazit iz busa.
"Mozda oni ovdje zive. Mozda je ovo rezervat. Ili nesto.", pomislila sam i dalje ostala sjedit ko gljiva.
"Ti ne ides van?", odjednom me upitala krezuba Indijanka.
"Ne.", rekla sam ja glumeci sampinjon (iako mi to nije omiljena gljiva. omiljena gljiva mi je vrganj. pa i shiitake.).
"SVI VAN!!! FEDERALNA ZANDARMERIJA!", zaderao se neko u mom smjeru odozdo.
"WARGH!", prepala sam se ja i izisla skup s torbom.

Vani je lijevalo ko iz kabla.
Indijanci su bili posolidzani u dvi crte. Jedna za zene i jedna za muskarce. Stala sam u onu za zene.
Primjetila sam pse njuskace kako ruju po prtljazniku busa.
Ispred nas su stajali federalni policajci. Imali su puske i izgledali su ko da se s njima ne smije zajebavat.
Poceli su pregledavat torbe i sveznjeve jedan po jedan.
Kako je ko bio pregledan, tako je bio poslan stajat u ko nekakav tor, samo ne za ovce, nego za ljude.
Muskarci su bili gotovi prije zena. Puno prije.
Bilo mi je drago vidjet da neke zenske karakteristike vrijede u cijelom svijetu usprkos razlicitosti kultura. Recimo, karakteristike da se u putnu prtljagu stavi sve sto posjedujes.
"DOKUMENTI!!!!", zalajao je zandar na mene kad je doso moj red.
Dala sam mu pasos. Sumnjivo me odmjeravao i gledao ispod oka.
"Jel ti mogu pregledat torbu?", pitao je potom.
"Smijes.", rekla sam znajuci da bi je pregledao i da sam rekla ne.
Potom su nas pustili nazad u bus.
Ne znam sto su trazili, ali droge sigurno nisu s obzirom na cinjenicu da je, izuzev mene, svaki putnik busa mahnito zvakao vrecicu kokinog lisca.

Nedugo potom usli smo u omanji gradic. U cijelom gradu nije bilo elektricne energije.
"To je zato jer pada kisa.", objasnili su mi Indijanci.
Ako mislite da je nedostatak elektrike sprijecio stanovnike tog grada da jaranisu po ulicama, zajebali ste se.

Da nam ubiju vrijeme, pa i uspomene na nemile dogadjaje sa zandarmerijom, osoblje busa pustilo nam je film.
Film je bio "Deuce Bigelow: Male Gigolo". Bio je to jedan od losijih filmova uopce.
Indijanci u busu su se grohotom smijali i zabavljali. Najvise su im se svidjele scene s aluzijom na sex. Za takve scene rezervirali su najgrohotnije smijanje.
Kad je film zavrsio, a osoblje busa spoznalo kako je film poznjeo veliki uspjeh kod putnika, pustili su film jos jednom. Isti film.
Ovaj put se niko nije smijao. Samo su tuzno gledali uokolo ko vjeverice.

Drugi Bus:
Bio je pun zlih Nemaca.

Treci Bus:
Na stanici za ocekivanje treceg busa su kraj mene cekali neki Englezi. Bili su debeli i iako ja nisam najmrsavija osoba na svijetu, zena je bila bar dva put veca od mene.
Za vrijeme sjedenja do mene (circa 20 minuta) popila je litru soka od narance ko od sale. Mozda je mislila da je to zdravo. Imala je tanka usta i crne suskave hlace.
Njezin muskarac izgledao je ko engleski debeljko-dobricina koji se na nogometnim utakmicama, i samo i jedino na nogometnim utakmicama, pretvori u huligana.
Isli su mi na zivce. Uglavnom zbog toga jer su me podsjecali da uskoro i ja krecem za zemlju Kraljice Elizabete D Druge, smedje-sivog mora te jos sivljeg neba.
Srecom, ubrzo je doso autobus pa ih nisam vise morala gledat.

Uzela sam autobus prve lezece kategorije. Uzvrpoljila sam se jer nisam imala solo sjedalo i jer sam znala da ce, kakve sam srece, kraj mene sigurno sjest neki mungos koji ce htjet pricat.
Kao mungos se ispostavio covjek ne do mene, nego stari ispred mene. Cim je osoblje busa pocelo pokazivat film (Mr & Mrs Smith), stari se usplahirio ko vjeverica. Stajao je uspravan ko zeko i migoljio amo-tamo blokirajuci ekran.
Na kraju mi je puko film te sam mu rekla: "Slusaj strikane. Mi zelimo gledat kako su se Brad i Andja nasli, sljubili i postali Brandjelina."

cinjenica: sto sam zapravo rekla je bilo: "oprostite molim vas, bili bi se ikako, slucajno, mozda mogli pomaknut, pretty please da khm...mi mozemo gledat kako su brad i andja postali brandjelina. please. thank you. did I say thank you? thank you once again. kind sir."

Covjek do mene, iako nije bio totalni mungos, je, bas kao sto sam i predvidjela, jedva docekao pricat. Prilika mu se pruzila kad je uzeo termos bocu i napravio sebi yerba mate caj (citaj: zelenu kashu) sto ga svi Argentinci piju.
"Os i ti?", okrenuo se meni i pitao ozarenim licem.
"Daj.", rekla sam i potegnula. Caj je bio neopisivo odvratan. Pomislila sam kako sam ga mogla probat i prije nego sto sam odlucila teglit par kutija istog u Brazil i London za uspomenu. Jos sam razmisljala o tome dal da povratim ili ne. Odlucila sam se za ne jer nisam htjela bit nepristojna pred argentinskim biznismenima i starim zekom s kojima sam djelila kupoljak prve klase.
"Os jos?", pitao je covik do mene.
"Necu.", rekla sam.
"OKlen si ti, a?", pitao je dalje on sretan da je zapoceo konverzaciju.
"Iz Hrvatske."
"I ja.", rekao je on, cijelo vrijeme govoreci spanjolski.
Pogledala sam ga ispod oka. Izgledao je ko Slovenac sto je tek nedavno siso s Alpa, onako kuruzan i zdrav.
"Khm...a oklen iz Hrvatske?", pitala sam ga.
"Ne znam."
"Jel pricas hrvatski?"
"Ne."
Nisam mu imala srca rec da je Hibrid veci Hrvat od njega.
Potom mi je uvalio vizit kartu i reko da ga posjetim turisticki. Na vizit karti je pisalo: Ricardo Perancih. Jos je pisalo da je direktor u kompaniji koju drzi izvjesni Emilio Druzianich. Po ne znam koji put mi je bilo drago kako smo mi Hrvati snalazljiv narod.

Nakon toga smo malo sutili. Bus je iskoristio nasu sutnju da s asfaltiranog puta predje na neasfaltirani. Postalo mi je jasno zasto je u vodicu za turizam pisalo da bus ide mukotrpnim putom preko Chaco Valley. Gombalo nas je ko vrece za krumpire. Prva klasa ili ne. Zakukuljila sam se u svoje cebe i "jorganisala". Vani sam gledala mini svinje kako poskakuju po kaljuzi.

Negdi u po noci, bus je stao.
"Sta je sad?", mislila sam.
Ostali su se uzvitopirili.
"SUDAR! SUDAR!!!", uzvikivali su i ubzano oblacili cipele i jakne te izlazili van.
Ispred nas su sa strane lezala dva kamiona i dva auta. Vidila sam da neki leze po podu. To su bile zrtve sudara. Nadala sam se da su zivi. Nije mi bilo jasno kako su se uspjeli sudarit na ravnici, al onda sam se sjetila da svi Argentinci misle kako su bas oni trebali imat karijeru vozaca formule jedan.

Konacno smo se poceli priblizavat Puerto Iguazuu.
Pocela sam skupljat svoje prnje i izlazit van.
Vjever-zeko mi je pri izlasku dobacio: "Goobledeegook?"
"Huh?", nisam ga razumjela.
"Gooble-DE-GOOK?", rekao je on sporije i glasnije u nadi da cu sad razumit.
"Ne.", izabrala sam ja jedan od mogucih odgovora na njegovo pitanje i izisla van.

Bus za Humahuacu je smrdio, nije imao wc, al je imao muhe koje su letile amo-tamo.
Preko puta mene sjeli su neki zli Nemci. Muskarac je izgledao ko odrasli Harry Potter, a zenska ko svinja. Ne zato jer je bila debela, nego zato jer je imala facu ko svinja. Mislila sam kako ce svake minute pocet roktat. Jos sam mislila kako sigurno svaki dan jede bratwurst.
Odrasli Harry Potter je skinuo cipele i obnazio odvratne carape cijelom busu. Migoljio je prstima i bio dlakav i blijed.
Povracalo mi se od njegovog migoljenja, al on to nije primjecivao i dalje je micao prste u odvratnim carapama.
Potom su se oboje poceli dodirivat i migoljit. Bilo je to previse za moj zeludac, pa sam okrenula glavu od njih i pocela gledat kroz prozor.
Svakih kilometar i po ceste vijorili su se natpisi o dengue fever, bolescini koju prenose komarci.
Sjetila sam se da se, po obicaju, nisam cjepila protiv niceg, nisam uzela malaricne lijekove te da sam ddt spray zaboravila u Salti. Pomislila sam kako sam glupa. Jos sam pomilila i to kako grom nece u koprive.

U Humahuaci je rasla prasina. Kuce su bile napravljene stilom kakvim tamo grade jos od vremena starih naroda Inka...i...erm...nekih drugih.
Indijanski narod sepurio se u narodnim nosnjama. Svi su bili krezubi, cak i djeca i niko se nije dao slikavat.
Trebala mi je taktika.
Pocela sam prijateljevat s njima i nudit im novac. Indijanci ni makac. Bili su to Indijanci od integriteta.

Ako ste pomislili da selo nije imalo internet, prevarili ste se. Net cafe je postojao i bio je pun lokalnog stanovnistva. Veza je bila high-speed, a imali su i igrice.

Pgledala sam prema obliznjim brdima i pomislila kako mi se preko njih smjesi Bolivija.
Ipak, nisam dolazila u napast da odem tamo jer a) nisam imala vremena i b) vec sam sama sebi dokazala da sam u stanju ilegalno prec preko granica znj zemalja kad sam onomad osla u Paragvaj. Ilegalno i bez vize.
Tocka "a" imala je vise znacaja nego tocka "b".

Sve u svemu, Humahuaca je bilo odlicno mjesto.

Odlucila sam da mi je dosta organiziranih putesestvija te da je doslo vrijeme da napravim izlet u Ande solo snagama.
Humahuaca selo se cinilo odlicno. Blizu bolivijske granice i daleko od "civilizacije".
"Tamo cu!", uskliknula sam veselo sama sebi.

Prije polaska trebala sam rjesit jos samo dvije stvari: postu i nokte.

"Oprostite, gdje je posta?", pitala sam slucajnu prolazicu na portugalskom.
"Ne razumijem.", rekla je ona na spanjolskom.
"Naravno da ne razumijes, picko. Correro (sp) i correio (pt) su dvije iznimno razlicite rijeci.", pomislila sam. Jos sam pomislila kako je bas grozna.

Nadala sam se da ce u salonu za ljepotu, nokte, hidrataciju i kosu bit ugodniji.
"Zelim izmanikirat nokte!", najavila sam pri ulasku i pokazala olinjalu staru manikuru.
"Bueno.", rekli su oni.
Zena koju su mi dodijelili nije uljevala ama bas nikakvog povjerenja. Bila je malo ofucana, a lice su joj krasile dvije previsoko nacrtane crne tanke obrve. Izgledala je permanentno zacudjeno.
Na stol je stavila metalnu turpiju i prljavi rucnik.
"Waaaaaagh!", skvicala sam sama u sebi:"Unistit ce mi nokte. Waaaagh!"
No povratka nije bilo.
Zacudjena je sve radila krivo i pri tom nije prestajala pricat.
I ona, bas kao i sofer od nekidan, je zakljucila da pricam sjebanu verziju spanjolskog.
Potom me pitala kakvi su muski Hrvati.
"Visoki i crni.", slagala sam ja.
"Sta, crnci?", zakljucila je ona, usprkos cinjenici da sam ja, recimo, bila bijela ko sir.
"Ne. Samo Hybrid je crnac. Ostali su bijelci. S crnom i smedjom, a borumi i plavom kosom. Imamo i kuruznih.", pohvalila sam se ja.
"Jesu zgodni?", pitala je dalje ona.
"Ko slika.", rekla sam ja.
"Oooooh...", usplahirila se ona.
"Prenesi im moje pozdrave. Pozdrave od zgodne Argentinke.", jos je dodala, oblivious na cinjenicu da uopce nije bila zgodna.
S tim rijecima mi je nokte premazala u svijetlo plavo. Da se vidi da sam u Argentini.
Bila sam spremna za selo.

Primjetila sam da sam postala prasnjava i izlizana. Ne od toga sto se ne perem i ne lickam nego od putovanja po pripizdinama. Tamo vrijedi pravilo: sto se vise lickas, to si poderaniji, prasnjaviji i izlizaniji. Uostalom, ako si uredan, onda nisi bjelosvjetski putnik (ko ja) nego najobicniji turist ficfiric vulgaris.

Sjela sam tako neuredna u najbolji restoran u gradu, cekala pastu (da kravama dam predah) i gledala ljude koji prolaze. Sva djeca bila su neizmjerno slatka. Htjela sam ih trpat u dzepove i nosit kuci.

cinjenica: najveci kompliment koji ja mogu uputit nekom ili necem je da ga zelim strpat u dzep. ako vas jos zelim odnijet kuci u dzepu, to je bonus kakav se ne dobije cesto. gornje pravilo vrijedi za sve, osim za filmove. ako ste film, najveci kompliment koji vam mogu uputit je da vas zelim kupit na dvdu.

Pasta je, kad je dosla, bila prekuhana. Primjetila sam da u Argentini, pa i u Brazilu, narod voli prekuhat pastu i da im je koncept al dente totalno nepoznat. Osim sto je prekuhaju, na pastu stavljaju neku imitaciju parmesana. A meni, otkako idem na krkove s Guzijolom, niko ne moze muda pod bubrege prodat kad je rijec o hrani.
Odlucila sam se drzat kravetine.

Brinem za Izraelce u mom hostelu.
Cijelo vrijeme kampiraju ispred moje sobe i ne idu ni na kakve izlete.
Bojim se da nece vidit llame.
A ni kokino lisce.

Liberty je rekla da je njen prijatelj oso drito u Kolumbiju, na izvor bijelog praska.
"I to je oblik turizma.", odgovorila sam.

Kako je prvi turisticki izlet zavrsio uspjesno jer sam vidila llame i isprobala kokino lisce, momentalno sam bookirala i drugi izlet. Isto u Ande, al u drugom smjeru.
Liberty i Ana(rhija) su odlucile da ce mi pravit drustvo.

Polazak je opet bio u sest i po i narod je bio pospan. Argentinka sto je sjedila kraj mene, naslonila se bez pardona na moje rame i zaspala. Nisam je htjela budit jer mi je prijao dodir njene kose na mom golom ramenu. Bila je lijepa i imala je dobru sisu. Pa i drugu. Neki bi rekli da je to bila homo-erocka scena. I bili bi u pravu.

Na izletu smo gledali llame, kaktuse i planine. A onda smo stali za rucak u nekom selu.
Liberty je osla nac restoran za calabrcnut, a Ana(rhija) i ja smo osle razgledat selo. U dolini ispod sela tekla je nekakva poluosusena rijeka, a na njoj su se napajali konji.
"Ocemol se spustit do njih?", pitala sam.
"Ajmo.", rekla je Ana(rhija).
"A sta ako pocnu jurisat na nas?"
"Pa nece valjda."
Osim nas, do konja se spustio i divlji magarac.

cinjenica: na sjeveru argentine rastu divlji magarci. secu se u krdima i pasu travu i nista ne rade. dok nisam osla u argentinu nikad nisam upoznala divljeg magarca. sad ih znam puno.

Magarac se htio igrat s konjima i pit iz iste rijeke, al konji se nisu htjeli druzit s njim i bjezali su od njega. Magarac ih je uporno pratio i nije se dao. Htio je bit njihov prijatelj. Onda je jednom konju puko film i udario je magarca kopitom. Mislim da je bolilo. Bilo mi ga je zao.

"Ajmo jest.", rekla je Ana(rhija) kad joj je dosadilo gledat konje i magarce.
Liberty se vec kocoperila sjedeci za osuncanim stolom restorana. Oko nje su letile muhe. Raznorazni Indijanci su zvakali zilave komade mesa i nije im smetalo sto muhe lete oko njih.
Meni je bilo zlo od muha, pa sam osla u wc oprat ruke misleci kako ce mi to nesto pomoc. Ispred mene su cekale dvi stare, pa i krezube Indijanke. Smijesile su se i razvezle pricu sa mnom. Nista ih nisam razumila, pa sam na sva njihova pitanja odgovarala sa "Si." Nijedna od njih nije pustila vodu iza sebe.

Vlasnik restorana je doso pitat sta ocemo jest i ukazao nam na cinjenicu da je specijalitet restorana koza na raznju.
"Ja cu kozu.", dreknula je Ana(rhija) odma.
Potom mi je objasnila kako je odrasla kao vegetarijanac i kako ni ona ni Liberty nisu smjele jest meso. Cim su navrsile 15, tinejdzersko buntovnistvo najavile su krkanjem mesa i izivljavanjem nad istim.
Ja nisam bila dovoljno hrabra za kozu pa sam narucila kravetinu.
Kravetina je na stol dosla krvava ko da su je sad sjekirom sjekli. Momentalno mi je postalo zlo. Ja volim kad je meso dobro peceno, pregoreno cak, tako da ne moram mislit kako je doslo od mrtve krave nego mislim kako je odrezak res pecen upravo sad bio ubran s obliznjeg drveta ko vocka.

Dok sam ja svoje meso gurala po tanjuru, Ana(rhija) i Liberty su kozu obrstile do kosti. Potom je Ana(rhija) izvadila plasticne cackalice iz mini kontejnera i pocela hvatat ostatke hrane po zubima.
Cackalicu sam uzela i ja.
"Je li, jel ti trebam vratit cackalicu?", pitala sam ja.
"Ne moras."
"Al plasticne su. Mozda se mogu oprat."
Mislim da je ovdje zakolutala okom.
Ja se nisam dala:"Je li, jel su ovo cackalice iz Australije?"
"Nisu. Iz Amerike su."
Odma mi je bilo krivo sto nisam Guzijolu pitala da mi iz Amerike donese plasticne cackalice. Nikad se ne zna kad ti tako sto moze zatrebat.

Sjedile smo tako i damski cackale zube cudotvornim cackalicama iz Amerike kad sam krajickom jednog oka primjetila naseg sofera kako se gega prema nama.
"Je li, kolko ti jezika pricas?", pitao je on gledajuci ravno u mene.
"Tri i po."
"I po?"
"Je, japanski ucim."
Sofer nije nista rekao. Stajao je i mislio. Kad je naposlijetku progovorio, rekao je:"Ja razumijem katalanski."
Pomislila sam:"Naravno da da. Pa to i pricas.", al ubrzo mi je postalo jasno da on misli kako ja pricam neku zanimljivu verziju spanjolskog koja se zove katalanski.
"Ja pricam portugalski.", ispravila sam ga.
"To je portugalski?", zacudio se on.
"Aham."
"Onda razumijem portugalski.", rekao je zadovoljno on.

Poslije rucka osla sam obac lokalne suvenir ducane.
Ne znam zasto, al kad putujem meni pukne neka zica u glavi i mislim kako je super cool obuc se od glave do pete u lokalnu "narodnu nosnju". Tako se u Tajlandu nisam skidala iz ribarskih gaca, u Indiji iz sari sukanja, a u Brazilu iz minimalnih kupacih kostima.
Sad sam se nasla kako mjerkam i odmjeravam full gaucho uniformu skupa s leprsavim gacama i ogromnim ponchom. Srecom, spijecila sam se u zadnji cas. Osim toga, u Londonu nemam gdje krave gonjat. Nemam cak ni krave. Pa ni konja.
Doduse, moj put po Argentini nije gotov. Jos uvijek postoji sansa da se Londonom prosetam obucena ko argentinski kauboj.

Salta je bila bolje organizirana za turizam od Tucumana pa sam se momentalno prijavila za turneju po Andima. Nadala sam se vidit llame.
"Polazak je u sest i po. Ujutro.", rekli su mi, a meni se smrklo pred ocima.

Ujutro sam se ukrcala u turisticki kombi te shvatila da nemam dobar polozaj u vozilu jer mi je jedna noga bila naslonjena na izbocinu od kotaca, a s druge strane me stisnuo Rashid, zli Nemac (copyright by Hybrid).
"Ja ocu sjest naprijed. Kod sofera.", zahtijevala sam.

Sofer je drzao vrecicu neke zelenjave i zvakao.
"Sta je to?", pitala sam ga.
"Koka."
"Daj i meni.", rekla sam ja i ispruzila ruku.
"Evo ti. Uzmes deset listova i slozis ih u usta.", objasnio je on.
"Ja ocu samo dva."
"Ne. Moras uzet osam ili deset."
Sofer je izgledao ko covjek od autoriteta i povjerenja pa se vise nisam usudila protuslovit.
Uzela sam listove, slozila ih u usta i prozvakala.
"Ne. Ne zvace se to tako. Ne smijes ih slomit. Samo cuclat.", davao je sofer daljnje instrukcije.
Zakljucila sam da je zvakanje koke zahtijevan posao te odustala od daljnjeg eksperimentiranja.

Sofer nije odustao od pitanja medjutim.
"Je li, imas li ti kinder?", pitao me on mjesavinom raznoraznih jezika.
"Nemam."
Potom me pogledao s gadjenjem i rekao da on ima. Jos mi je rekao koja je pjesma svirala na njegovom vjencanju.

Kad smo stali za rucak, prisao mi je argentinski turist iz istog vozila.
"Jesil ti ono rekla da si iz Hrvatske?", pitao je.
"Jesam."
"ZEMLJAKINJO!!! LJUBICE MOJA!!!", urliknuo je on na nasem i zagrlio me medvjedjom sapom. Jos mi je reko da se preziva Horvat i da mu je "zemljakinjo! ljubice moja!" cijeli repertoar hrvatskog. Jos me pitao sta rade Srbi ovih dana. Rekla sam mu da izvoze turbo-folk u Hrvatsku. To mu se nije svidjelo.

cinjenica: "nas" je jezik koji razumiju Hrvati, ali i Bosanci i Srbi.

Vidila sam llame. Brale1 (1 zato jer je stariji. Brale2 je mladji.) mi je rekao da nista nisam postigla u zivotu ako llama ne pljune na mene, al llama nije htjela pljunut. Bilo mi je pomalo zao zbog toga.

Bus terminal u Tucumanu sastojao se od 50tak perona, ogromnog kipa Bogorodice koju je lokalni narod obasipao cvijecem, poljupcima i milovanjima te osobnih televizija (zasto se nasi toga ne sjete?) na kojima je narod uglavnom gledao takmicenje u ballroom dancing.

Bus je u Tucuman kasnio sat vremena, al je u Saltu dosao na vrijeme. Mislite li da je vozac vrijeme nadomjestao ludjackom jurnjavom, u pravu ste.

Vec pri ulasku u Saltu primjetila sam da i ovdje kolo vode Hrvati. "SUBISCH POR EL PRESIDENTE!", vristali su svi zidovi te posteri. Posteri koje je dizajnirao stanoviti Pablo Perovich. Momentalno mi je bilo drago sto sam predstavnik tako snalazljivog naroda.

Salta je nakon Tucumana bila pravo otkrice. Gradic je smjesten u dolini Anda, okruzen planinama, pun kolonijalne arhitekture, a na prekrasnom centralnom trgu grane drveca su se savijale pod tezinom ogromnih mirisljavih limuna. Narod se uglavnom sastojao od Mestizosa (mjesavina bijelaca i Indijanaca) koji su pjevali, svirali i erm...protestirali na glavnom trgu.
Na svakom uglu su stajali prodavaci kokica, kricavo fluorescentne slatke vune te sladoleda. Odma mi se svidilo i odlucila sam ovdje ostat par dana pa makar Liberty, Ana(rhija) i ja bile jedini turisti.

Nisam se trebala bojat. Hostel je takodjer bio pun.
Falile su mi jos samo llame, al sam osjecala u kostima da ce i one doc na red.

Nakon par sati, Tucumanci su odlucili da im se ponovo radi i otvorili butige i restorane.
Nasla sam jedan koji je izgledao dobro, unisla unutra i rekla:"Dobar dan, imate li stol za jednu osobu?"
Konobar me samo gledao.
Ponovila sam pitanje:"Dobar dan, stol za JEDNU osobu."
I dalje me gledao.
"Ocu jest.", rekla sam.
Konobar je pozvao drugog konobara.
"Dajte mi jest. GLADNA sam."
U mene su piljila dva para ociju.
Odjednom je konobar broj dva (sa zakasnjenjem) shvatio o cemu ja.
"A, stol?", reka je on.
"Je, srce, stol."
"Sjedi di oces.", reka je on i otisao dobavit meni.

Tada mi je postalo jasno zasto Brus jurisa na stolove cim udje u restoran, a ja i Guzijola se snebivamo na njegovo pomanjkanje kulture i pristojno cekamo da nas konobar sjedne. To se u Juznoj Americi jednostavno tako radi. Jurisa se na stol. Niko ne ceka da ga sjednu.

Nakon restorana, osla sam nac turisticki program. Za turiste. Kojih nije bilo. Po ure kasnije usla sam u turisticku agenciju. Covjek koji je sjedio unutra malo se strecnio. Mislim da se ni on ne sjeca kad je zadnji put vidio turista.
"Dobar dan. Imal ovdje stogod za vidit ili radit?", pitala sam.
Nije me razumio.
Uslijedilo je bjesomucno zvanje na mobitele i konzultiranje te prevodjenje s najmanje tri druga covika.
"Ima.", rekao je konacno:"Qilmes rusevine."

cinjenica: najpoznatije argentinsko pivo isto se zove quilmes. ne znam jel pivo dobilo ime po rusevinama ili rusevine po pivu. meni se vise svidja druga verzija.

"Super. Ocetel me odvest tamo?", pitala sam.
"Ne.", reka je on bez pardona.
"???"
"Ti si jedini turist. Ne isplati nam se."

Postalo mi je jasno da se moje vrijeme u Tucumanu privodi kraju. Osla sam nazad u hostel i sjela za internet.
I dalje nije bilo nikoga.
Na internetu sam provela par sati. Igrala sam i solitaire.

cinjenica: kad igrate solitaire na internetu, znate da ste stvarno u banani.

Oko 8 navecer, na vrata hostela banule su dvije putnice namjernice. Protrljala sam oci jer sam mislila da haluciniram. Ali, ne, dvije zene s ruksacima kocoperile su se na vratima.
"Bok, ja sam Liberty.", rekla je jedna.
"Ja sam Ana.", rekla je druga: "Trebala sam se zvat Anarhija, al je baba rekla materi da ce ju izbacit iz kuce ukoliko me nazove tako."
"Mi smo sestre.", rekla je dalje Liberty.
Bile su iz Australije.

cinjenica: ja volim australce. uvik su veseli i raspolozeni za pivo, provod i casku.

"Ja sam Marisi.", ponudila sam informaciju o sebi.
"A sta to radis?", pokazala je Ana(rhija) glavom na kompjuter.
"Pisem putopis."
"Ocemol i mi bit unutra?"
"Ocete."
"Os s nama na veceru?", pitala je Liberty.
"I na pivo!", dodala je Ana(rhija)
"Ocu." (nisam dodala da ne pijem pivo nego samo zestoko da se ne predomisle).

Australke su bile bolje nego kruh. Ne bilo kakav kruh nego najslasnije najfriskije najprhkije pecivo iz pekare. Ne samo da su me spasile od dosade nego su mi i veceru platile.

Poslije vecere osle smo u bar. Bile smo jedina zenska klijentela tamo, a konobaru smo bile hit veceri. Ne dogadja se svaki dan da mu zene udju u bar i jos k tomu strankinje.
"Ocetel popit stogod zestoko?", odma nas je osacao s vrata i vidijo da mozemo popit.
"Ocemo.", rekle smo u unisonu.

Cim smo izisle iz bar, nacvrckanije i veselije, nebo su rasparale munje i gromovi, a kisa je pocela lit ko iz kabla.
Uzele smo taxi.
"Di idete?", pitao je on jedno sasvim logicno pitanje.
"Um...ne znamo.", rekle smo mi ni jedna se ne sjecajuci adrese ili imena hostela.
Dok smo cekale da nam prorade mozdane celije, taksist nam je objasnjavao kako je inace policajac (tu nam je pokazao i svoju policijsku iskaznicu), a u slobodno vrijeme taksist.

Hostel smo eventualno nasle. Taksist nije uzeo napojnicu.
"Je li. Di ces dalje?", pitala je Liberty.
"Salta.", rekla sam ja.
"I mi cemo tamo. Idemo zajedno.", rekla je ona i uljepsala mi dan.

Usla sam u hostel i momentalno primjetila kako je sve tiho.
"Jebote, pa nije valjda da sam ja jedini gost?", pitala sam se.
Bila sam. Jedini gost.
Mali od recepcije nije pricao engleski, a ni portugalski nije razumio.
Uveo me u moju otuznu sobu. Primjetila sam da krevetni pokrivac obiluje mrljama i pitala se kakve bakterije obitavaju na njemu.
Hrabrila sam samu sebe i pokusala se uvjerit kako su i mrlje na krevetu i osama u hotelu i vukojebina dio avanture.

Jamila sam kameru i prosetala gradom. U oci su me boli natpisi na zidovima i radnjama.
"Alperovich-el presidente!", pisalo je na jednom zidu. "Betty & Martin Alperovic por nuestra ciudad!", písalo je na drugom. Alperovici su takodjer drzali vulkanizera, vocaru i povrcaru, te trgovinu mjesovitom robom. U nekoliko koraka postalo mi je jasno da Teresa, Martin i Betty Alperovic kolo vode u vukojebini zvanoj Tucuman.
Kasnije sam saznala i to da su badze u lokalnoj vladi te da predstavljaju vukojebinu u argentinskom parlamentu. Pitala sam se dal su porijeklom Hercegovci i zakljucila da bice da jesu.

Hodala sam gradom i blejila. Ostali su blejili u mene kao da sam se taj trenutak teleportirala s Jupitera skupa sa sljastecom zelenom antenicom na vrhu glave.
Bila sam gladna, a svi ducani i svi restorani bili su zatvoreni. Bilo je podne i nikome se nije radilo.
Pomislila sam da su Alperovici mozda ipak iz Dalmacije.
U ocaju sam usla u obliznju apoteku koja je jos bila otvorena. Red se protezao sve do vrata.
"Jebateled, u ovom gradu su svi bolesni.", mislila sam te zakljucila:"I ja bi bila da zivim u ovakvoj vukojebini."
Trebale su mi tablete protiv povracanja.

cinjenica: ja volim povracat. u autu i u autobusu. omjer je jedan zavoj=jedno riganje. sjecam se kad smo jednom isli u dubrovnik. imala sam mozda 8 godina, a moji jos nisu otkrili cari tableta protiv povracanja. mislim da sam povratila jedno 20 puta. ako ne i vise. kad sam izrigala sve sto sam jela taj dan pa i prijasnji, pocela sam rigat zelucanu kiselinu. sad koristim tablete za povracanje i ne rigam. cak ni na putu od 34 sata. volim te tablete.

"Zelim tablete protiv riganja.", rekla sam apotekarki na engleskom. Nije me razumila.
Probala sam portugalski. Nista. Hrvatski nisam ni pokusavala.
Dotad se vec cijeli red okrenuo i gledao u glupu strankinju koja ne prica spanjolski.
Ostala mi je jos samo mimika.
Uzela sam nevidljivi volan nevidljivog auta i pocela okretat ko sumanuta. Potom sam stavila prste u grlo i pocela rigat nevidljivu rigotinu.
"AH! DRAMAMINE!", dreknila je apotekarka.
"Jebate, mogla si mi odma rec da probam hrvatski.", mislila sam.
Kupila sam i tariguz. Da mi se nadje.

Uspjesno obavljena transakcija u apoteci me okurazila da krenem u potragu za restoranom te kakvim turistickim programom.

Bus za Tucuman bio je poluprazan. S obzirom da u Argentini 20 razlicitih bus kompanija krece s iste destinacije na istu destinaciju u roku od pola sata, to i nije cudilo. Pitala sam se kako Argentinci uspijevaju imat luksuzne buseve, hrana ukljucena, ne imat putnike i radit profit.
Naucila sam i to da postoje jos napredniji busevi od onih s kreveticem; oni sa kreveticem i osobnim kupoljkom (konfiguracija:jedno sjedalo-prolaz-jedno sjedalo) i pozelenila od ljubomore kad sam shvatila da moj bus za Tucuman ima obicni krevetic, a ne kupoljak.

Kroz prozor busa gledala sam Argentinu i vidila da i oni imaju ljubavne motele. Njihovi su se zvali: "Poljubi Me" i "Babilonski Vrtovi". Ne bi dala ruku u vatru za ovo, al mozda "Babilonski Vrtovi" u sobama imaju visece vrtove, onak, da se ljubavni par moze mrkavat u vrtu i da im ruze mirisu pod nos.

Vidila sam i argentinskog kauboja kako gonja krave po livadi i htjela se zaderat da zaustave autobus da ga slikam i dotaknem, al nisam htjela bit nepristojna.
U neko doba sam i zaspala. Glava mi je bila okrenuta prema prozoru da nesto ne propustim. Argentina je bila bolja od bilo kakvog televizijskog programa.

Kad sam konacno otvorila oci, iznad sebe sam vidila kondukterovu glavu kako mi nesto govori. Izgledao je ko spanjolska govorna fatamorgana.
Trebalo mi je nekoliko minuta da se odkrmeljavim i shvatim da me budi jest. Zamislite da se vi probudite i nad sobom vidite omanjeg Latinosa kako se naginje i prica spanjolski iz rafala.
Cim smo zavrsili klopu, vozac je putnike oslovio sa "Bueno, guapos!" (dobro, lipi moji!) i krenija dalje.

Po ponovnom budjenju krajolik se vidno promijenio. Drvece je postalo omanje, zemlja prasinastija, auti su postali drvene prikolice s konjima, a ljudi omanji mestizos zamotani u dekice.
Lllami nije bilo, al nadala sam se da ce i one doc na red.

Da je Tucuman vukojebina, postalo mi je jasno cim sam uvidjela da sam ja jedini putnik koji je siso na toj stanici.

Iako ne volim cokoladu, sjela sam u Cafe Tortoni i narucila gustu toplu cokoladu sa churros. Churros su ko neki duguljasti ustipci...deep fried i obilno posuti secerom.
Bio je to recept za dijabetes pa i za srcani udar.
Nije me bilo briga.
Bila sam u Argentini i krkala sam sve u sesnaest.
Krave, pilice, telad, sladolede na lopate i ostalo...
I iako niti jedno jelo dosad nisam uspjela zavrsit, nisam se prestajala nadat da hocu.

Srkala sam cokoladu i gledala vitke Argentinke kako prolaze gradom.
"Kako li su samo tako mrsave?", pitala sam se.
Zakljucila sam da vjerojatno ne krcu po pola krave svaki dan kao ja.

Popila sam pola cokolade i krknula 3 churrosa i krenula prema hostelu.
Ocekivala me 15-satna voznja do Tucumana. Cula sam da je to vazan grad u argentinskoj psihi. Sjediste revolucije ili...sjediste pocetka nacije...ili nesto tako. Povijest mi nikad nije bila jaca strana (bas kao ni matematika, pa ni fizika, a kamoli tek kemija). U svakom slucaju, odlucila sam vidit sta tamo ima.

Iako su Brazil i Argentina dvije bliske, susjedne, ali ne i bratske zemlje, muski predstavnici tih dviju nacija bitno se razlikuju.
Dok Brazilci vole dizat gvozdje i surfat, stalno su u pokretu, kosu nose kratku i vole se oslikavat tetovazama, Argentinci pak izgledaju ko curice. Curice koje misle da su Talijani.

Kosica im je obicno nehajno zabacena iza uha i malkice zalizana, gvozdja vidili nisu, a kamoli ga dizali, glavni modni krik je kosuljica na prugice s dva otkopcana gornja gumba te lagane mokasine. Ako je hladnije, kombinaciji dodaju i dzemperic pastelnih boja lezerno prebacen preko junackih im ledja. Spanjolski koji govore ima talijansku melodiju i melodramatiku.

I jednim i drugim je zajednicko to sto misle da su zadnji krik muskosti i seksipila. Argentinci su u tu cinjenicu nesto uvjereniji nego Brazilci, doduse. Ne postoji dzabe sala o Argentincima koji, kad je vani munjevito i gromovito, misle da ih Bog slika foto-aparatom.

Jedne noci Jardena, svicarska pica dobre sise i grbovitog nosa, i ja uputile smo se u klub. Nocni. Klub je izgledao ko najbolji klubovi na Ibizi, al je mixanje bilo juznoamericki lose.
Jardena i ja bile smo zeljne plesa, alkohola i zabave.
Argentinci su mislili da smo bile zeljne njih.
Kako smo usle u klub, tako su oni podivljali.
Divljali su na svaku zensku osobu bilo koje dobi i bilo kakvog izgleda koja se pojavila na vratima.
"Hermosa!", vibriralo je moje uho svake nanosekunde.
Jardena i ja smo se pogledavale i nastojale se nosit kako smo znale i umijele s poludjelim muskim predstavnicima Maradonine nacije.
Nismo uspjevale.
Odjednom me jedan od njih obuhvatio i nasilno pokusao poljubit. Munula sam ga nogom u kolino (trebala sam u jaja, al sam promasila) i naredila Jardeni:"Idjemo. Ovi nisu normalni."

Krajickom oka u kutu kluba vidila sam 15toricu Kolumbijanaca koji su isto odsjeli u nasem hostelu. Svi su bili ruzni osim jednog. Taj jedan je bio polulijep.
Odlucile smo ostat pod kolumbijskom zastitom.
Kolumbijanci su bili gala i kupovali nam pica i glumili decke pred pomahnitalim Argentincima koji su nam govorili da smo im srca slomile.
"Koja patetika.", mislile smo Jardena i ja.
Bilo mi je zao Argentinki koje su, ako cemo pravo, bile lijepe i normalne.
"Mozda ni ne znaju da u bijelom svijetu postoje decki koji nisu ko ovi njihovi jarani.", mislila sam ja.

Nesto kasnije, Kolumbijanci, Jardena i ja smo se zaputili u hostel ne bi li tamo nastavili alkoholijadu.
Prica se odvijala na spanjolskom jer Kolumbijanci nista drugo nisu pricali, a Jardena je, osim sto je imala dobru sisu, bila odvazna i imala cijeli zivot isplaniran s 18, pricala i 5 jezika. Tecno. Jedan od tih jezika bio je spanjolski (ostali su bili njemacki, engleski, francuski i hebrew).
Ja sam pricala portugalski i nadala se da me razumiju.
Primjetila sam da me jedan Kolumbijanac zatravljeno gleda.
"WOW! Ja NIKAD nisam upoznao NIKOGA ko ne prica spanjolski.", blejio je on u mene ko u neku egzotiku.
Sad je na meni bio red da zatravljeno blejim.

Blejila sam tako i alkoholizirala se. Nadala sam se neimanju mamurluka sutradan jer me ocekivao dug put. Isla sam dalje.


P.S.
Molim narod koji zna u kakvim me to novinama hvale, da iznesu detalje. Fala.