If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

Nakon par sati, Tucumanci su odlucili da im se ponovo radi i otvorili butige i restorane.
Nasla sam jedan koji je izgledao dobro, unisla unutra i rekla:"Dobar dan, imate li stol za jednu osobu?"
Konobar me samo gledao.
Ponovila sam pitanje:"Dobar dan, stol za JEDNU osobu."
I dalje me gledao.
"Ocu jest.", rekla sam.
Konobar je pozvao drugog konobara.
"Dajte mi jest. GLADNA sam."
U mene su piljila dva para ociju.
Odjednom je konobar broj dva (sa zakasnjenjem) shvatio o cemu ja.
"A, stol?", reka je on.
"Je, srce, stol."
"Sjedi di oces.", reka je on i otisao dobavit meni.

Tada mi je postalo jasno zasto Brus jurisa na stolove cim udje u restoran, a ja i Guzijola se snebivamo na njegovo pomanjkanje kulture i pristojno cekamo da nas konobar sjedne. To se u Juznoj Americi jednostavno tako radi. Jurisa se na stol. Niko ne ceka da ga sjednu.

Nakon restorana, osla sam nac turisticki program. Za turiste. Kojih nije bilo. Po ure kasnije usla sam u turisticku agenciju. Covjek koji je sjedio unutra malo se strecnio. Mislim da se ni on ne sjeca kad je zadnji put vidio turista.
"Dobar dan. Imal ovdje stogod za vidit ili radit?", pitala sam.
Nije me razumio.
Uslijedilo je bjesomucno zvanje na mobitele i konzultiranje te prevodjenje s najmanje tri druga covika.
"Ima.", rekao je konacno:"Qilmes rusevine."

cinjenica: najpoznatije argentinsko pivo isto se zove quilmes. ne znam jel pivo dobilo ime po rusevinama ili rusevine po pivu. meni se vise svidja druga verzija.

"Super. Ocetel me odvest tamo?", pitala sam.
"Ne.", reka je on bez pardona.
"???"
"Ti si jedini turist. Ne isplati nam se."

Postalo mi je jasno da se moje vrijeme u Tucumanu privodi kraju. Osla sam nazad u hostel i sjela za internet.
I dalje nije bilo nikoga.
Na internetu sam provela par sati. Igrala sam i solitaire.

cinjenica: kad igrate solitaire na internetu, znate da ste stvarno u banani.

Oko 8 navecer, na vrata hostela banule su dvije putnice namjernice. Protrljala sam oci jer sam mislila da haluciniram. Ali, ne, dvije zene s ruksacima kocoperile su se na vratima.
"Bok, ja sam Liberty.", rekla je jedna.
"Ja sam Ana.", rekla je druga: "Trebala sam se zvat Anarhija, al je baba rekla materi da ce ju izbacit iz kuce ukoliko me nazove tako."
"Mi smo sestre.", rekla je dalje Liberty.
Bile su iz Australije.

cinjenica: ja volim australce. uvik su veseli i raspolozeni za pivo, provod i casku.

"Ja sam Marisi.", ponudila sam informaciju o sebi.
"A sta to radis?", pokazala je Ana(rhija) glavom na kompjuter.
"Pisem putopis."
"Ocemol i mi bit unutra?"
"Ocete."
"Os s nama na veceru?", pitala je Liberty.
"I na pivo!", dodala je Ana(rhija)
"Ocu." (nisam dodala da ne pijem pivo nego samo zestoko da se ne predomisle).

Australke su bile bolje nego kruh. Ne bilo kakav kruh nego najslasnije najfriskije najprhkije pecivo iz pekare. Ne samo da su me spasile od dosade nego su mi i veceru platile.

Poslije vecere osle smo u bar. Bile smo jedina zenska klijentela tamo, a konobaru smo bile hit veceri. Ne dogadja se svaki dan da mu zene udju u bar i jos k tomu strankinje.
"Ocetel popit stogod zestoko?", odma nas je osacao s vrata i vidijo da mozemo popit.
"Ocemo.", rekle smo u unisonu.

Cim smo izisle iz bar, nacvrckanije i veselije, nebo su rasparale munje i gromovi, a kisa je pocela lit ko iz kabla.
Uzele smo taxi.
"Di idete?", pitao je on jedno sasvim logicno pitanje.
"Um...ne znamo.", rekle smo mi ni jedna se ne sjecajuci adrese ili imena hostela.
Dok smo cekale da nam prorade mozdane celije, taksist nam je objasnjavao kako je inace policajac (tu nam je pokazao i svoju policijsku iskaznicu), a u slobodno vrijeme taksist.

Hostel smo eventualno nasle. Taksist nije uzeo napojnicu.
"Je li. Di ces dalje?", pitala je Liberty.
"Salta.", rekla sam ja.
"I mi cemo tamo. Idemo zajedno.", rekla je ona i uljepsala mi dan.