Bus za Humahuacu je smrdio, nije imao wc, al je imao muhe koje su letile amo-tamo.
Preko puta mene sjeli su neki zli Nemci. Muskarac je izgledao ko odrasli Harry Potter, a zenska ko svinja. Ne zato jer je bila debela, nego zato jer je imala facu ko svinja. Mislila sam kako ce svake minute pocet roktat. Jos sam mislila kako sigurno svaki dan jede bratwurst.
Odrasli Harry Potter je skinuo cipele i obnazio odvratne carape cijelom busu. Migoljio je prstima i bio dlakav i blijed.
Povracalo mi se od njegovog migoljenja, al on to nije primjecivao i dalje je micao prste u odvratnim carapama.
Potom su se oboje poceli dodirivat i migoljit. Bilo je to previse za moj zeludac, pa sam okrenula glavu od njih i pocela gledat kroz prozor.
Svakih kilometar i po ceste vijorili su se natpisi o dengue fever, bolescini koju prenose komarci.
Sjetila sam se da se, po obicaju, nisam cjepila protiv niceg, nisam uzela malaricne lijekove te da sam ddt spray zaboravila u Salti. Pomislila sam kako sam glupa. Jos sam pomilila i to kako grom nece u koprive.
U Humahuaci je rasla prasina. Kuce su bile napravljene stilom kakvim tamo grade jos od vremena starih naroda Inka...i...erm...nekih drugih.
Indijanski narod sepurio se u narodnim nosnjama. Svi su bili krezubi, cak i djeca i niko se nije dao slikavat.
Trebala mi je taktika.
Pocela sam prijateljevat s njima i nudit im novac. Indijanci ni makac. Bili su to Indijanci od integriteta.
Ako ste pomislili da selo nije imalo internet, prevarili ste se. Net cafe je postojao i bio je pun lokalnog stanovnistva. Veza je bila high-speed, a imali su i igrice.
Pgledala sam prema obliznjim brdima i pomislila kako mi se preko njih smjesi Bolivija.
Ipak, nisam dolazila u napast da odem tamo jer a) nisam imala vremena i b) vec sam sama sebi dokazala da sam u stanju ilegalno prec preko granica znj zemalja kad sam onomad osla u Paragvaj. Ilegalno i bez vize.
Tocka "a" imala je vise znacaja nego tocka "b".
Sve u svemu, Humahuaca je bilo odlicno mjesto.
Post je objavljen 16.04.2007. u 15:52 sati.