Kralj ciglane

ponedjeljak , 20.03.2017.

Još jedna čudna i svojeglava zima spremala se na odlazak. Zapravo, tumarala je unaokolo prezrena i posramljena, skupljajući ono malo prtljage i rekvizita što joj je preostalo, očekujući neizbježnu kalendarsku smjenu. Proljeće je kucalo na vrata poput nestrpljive mlade, a izgledalo je upravo onako kako ga opisuju stoljetni kalendari, dječje čitanke i povoljni meteorološki izvještaji. Na svu sreću.

Nije mi se išlo predaleko..

Tog vedrog, sunčanog, gotovo blistavog jutra, sjedio sam na terasi ispred kuće praveći inventuru nad poprilično devastiranim ribičkim priborom. I dok bi se za štapove i role još moglo reći kako će uz ponešto čišćenja, pritezanja i podmazivanja poslužiti svrsi, stanje tzv. "potrošne ribičke galanterije" bilo je katastrofalno. Nakon kompletiranja nekoliko osnovnih cajgova, malo je toga preostalo.

Uzeo sam list papira i počeo oprezno upisivati sve te udice, virble, stopere, sajlice, starlete itd. uz pokoji plovak i kolut najlona. Iz iskustva sam znao kako je taj popis uglavnom nepouzdan, te da će mi kooperativni prodavač uz malo truda utrpati još štošta. Sunce se polako dizalo iznad krovova, ambiciozno rasipajući toplinu, a inventura i servis bližili se kraju. Dječica u kući upravo su započinjala neizvjesnu bitku oko daljinskog upravljača, a po glasu Najdraže nije se moglo pouzdano utvrditi koliko i kako tlak zraka, vlaga i sl. u korelaciji s pms-om utječu na njezino raspoloženje.

Zatvorio sam oči i ubrzo shvatio kako u mislima vrtim i pretražujem katalog obližnjih, raspoloživih voda, uspoređujući pohranjene slike s uzorkom ovog tako obećavajućeg dana. Nakon kratkog promišljanja i selekcije, donio sam jedinu razumnu odluku, Na papirić je trebalo samo dodati; bijeli kruh i gliste.

Grabe "iza ciglane"

Od začetka ideje do realizacije, tj. stizanja na odredište, prošlo je nešto više od pola sata, uz sva potrebna zadržavanja radi kupnje. Naime, malo je voda do kojih se tako lako može doći gradskim autobusom ili tramvajem. Jezerca iza ciglane nalaze se takoreći u širem gradskom centru, stotinjak metara od terminala, skrivena u pitomoj šumici.

Stajao sam na obali-razdjelnici između dva jezera inače različitih nivoa i vagao na koju ću stranu. Manje jezero ovalnog i pomalo umjetnog oblika služilo je do prije par godina kao komercijalni privatni ribnjak koji je funkcionirao po načelu – uhvati pa po kili plati. No nakon što je ta stvar iz nekih razloga propala, u jezerima je ostalo još podosta ribe na zadovoljstvo stalnih ili povremenih ribiča-namjernika.

Sljedećih nekoliko godina tu su se nerijetko i uspješno lovili amuri od desetak-petnaestak kilograma, šarani, babuške, manji somovi, klenovi i crvenperke, no u zadnje vrijeme stvari su se donekle promijenile. Ribe su s vremenom postale nekako oprezne, sumnjičave i gotovo mudre. Sve su manje i bez ikakvih uvriježenih pravila "primale", što bi se dalo na razne načine protumačiti. Mnoge su osjetile udicu i drilane, a poneke su (u što sam se i sam uvjerio) za sobom vukle dijelove pokidanih cajgova. Možda su bile donekle iznervirane prevelikim apetitima ribiča, zbunjene neodmjerenim prihranjivanjem i mirisima, zgađene steretotipnim, nemaštovito prezentiranim mamcima ili jednostavno - frustrirane činjenicom što pripadnice njihove vrste svoje prehrambene potrebe uglavnom plaćaju glavom i izlaze iz vode, a nijedna se ne vraća..Tko zna. Bilo kako bilo, sve to rezultiralo je time da su grabe bile posjećivane tek od nekolicine najupornijih ribiča, koji su se manje-više međusobno poznavali, razmjenjivali iskustva i informacije, te se nerijetko podržavali u svojevrsnom mazohizmu.

Nigdje nikoga...

Zbilja, nije bilo baš ugodno dolaziti danima ili tjednima a pritom ne osjetiti griz, dok bi istovremeno jato amura predvođeno pokojim tolstolobikom ravnodušno kružilo uokolo ili za sparnih dana pljuskalo po površini praveći virove i piruete. Dakako, u usmenoj predaji među ribičima kružio je neprovjereni mit o "nemani" iz gornjeg jezera viđenoj s fundamenta starog porušenog bunkera. Cjepanica adekvatne dužine i težine "raubala" je među jatom usplahirenih babuški.. Mo'š mislit.

No da se vratimo u stvarnost. Gornje, veće jezero djelovalo je daleko živopisnije, da ne kažem karizmatičnije od donjeg koje je podsjećalo na ukopanu dječju vanglu. Monumentalna kockasta ruševina betonskog fundamenta SS bunkera gotovo ga je presjecala po sredini, ostavljajući tek nekoliko metara uzak kanal. Gledano iz zraka, izgledalo je poput ogromnog fetusa. Dubina od 2 - 16 metara. Neka su mjesta zbog raslinja ili visoke, strme obale bila gotovo nedostupna.

Kako sam tog trenutka bio jedini ribič na vodi, mogao sam birati. Odlučio sam se ne bez razloga za "kut". Mjesto je bilo bez tragova skorijeg ljudskog prisustva, voda mirna i relativno bistra. Raspakirao sam stvari i rasklopio podmetač jer nikad se ne zna.

Čudne su te grabe..

Na par metara od sebe zabacio sam sistem s kliznim plovkom i mekano formiranom pahuljom, a desno u uvalu iza već legendarne traktorske gume usmjerio 5-metarski direktaš s laganim cajgom i opet pahuljicom. Svoj najjači Dam-ov "Rekord", grunt štap s 0,40 najlonom, kliznim olovom te direktno vezanom "dvojkom" načičkanom jedrim glistama lansirao sam daleko, sve do šaša ispod betonske grdosije. Zvono? Učinilo mi se to nekako pretenciozno. Sjeo sam na pronađenu "faktoricu" i zapalio cigaretu.

Prisjetio sam se s ugodom kako sam ovdje prije nešto više od godine dana (oko Uskrsa) iza već spomenute traktorske gume na štangu izvukao amura od 5,5 kg, a nekih mjesec dana kasnije, usred jednog sličnog sunčanog dana uspio prevariti lijepog šarana - špiglaša od 7 kg. To su bile i jedine spomena vrijedne ribe koje sam te godine na ciglani uspio uloviti, mada sam nakon toga dolazio još desetak puta.
Da, čudne su to grabe, reklo bi se, nepotkupljive, ali možda u tome i jest njihova draž.

Cigareta je dogorjela, a plovci su i dalje očekivano statirali na svojim mjestima. Voda baš i nije obilovala znakovima života, izuzimajući pokojeg vodozemca. Tu i tamo zakreketala bi žaba, kornjača bi izronila pa opet nestala, a dvije sunčanice ganjale su se u plićaku. Kad se bolje razmisli, osim prekrasnog dana i malo nostalgije teško bi se moglo naći opravdanje za ovu ribičiju.

Nevjerojatno! Griz!

Zapravo ni sada se ne sjećam kada sam postao svjestan da je "grunt" štap gotovo polegnut, te da ga samo snažni nosač s osiguračem sprječava da ne poleti. Gotovo sam se katapultirao s kante, uhvatio štap i kontrirao nekako panično. Izgledalo je da sam popušio neočekivani, bogomdani griz, a onda je počelo.

Inače pouzdan štap s kojim sam ponekad tako uspješno drilao pokoju krošnju ili manje deblo, sada je djelovao nekako krhko i neuvjerljivo, kao kada bi se onim smiješnim dječjim kompletom s kioska pokušala izvući glavatica. Ipak, rola je radila pouzdano, mada kočnica već u startu nije bila najsretnije naštelana (ta tko bi se nadao). Tek nakon što je "to nešto" poslije silovitih početnih udaraca i prilično maštovitih manevara nakratko predahnulo, našao sam vremena i hrabrosti da stisnem kočnicu, što je, srećom, prošlo bez posljedica. Naime sve se odigravalo vrlo blizu prolaza u drugi dio jezera, a tamo bi riba u slučaju bijega bila izgubljena.

Još jedno vrijeme trajalo je pumpanje u daljini u sve kraćem radijusu, a onda je riba konačno počela uvažavati silu kombiniranu s tehnologijom. Nevoljko je dopuštala da je na mahove privlačim uz lijevu obalu što je kompliciralo stvar jer je uzduž iste bilo dosta granja pa i jedna potopljena karoserija "stojadina". Ipak, negdje na pola puta riba je naglo pod pravim kutom skrenula udesno prema suprotnoj obali. Čekao sam da joj se približi i odabere smjer kojim će nastaviti, a onda odlučno zategnuo u suprotnom smjeru.

Ima dosta preko metra!

Bijeli trbuh s poznatom glavom nakratko je izronio na površinu. Som! Voda se primjereno uzburkala, a on je pokušao svoj zadnji, neuspješan bijeg. Ubrzo je izmoren i potpuno lišen snage svog mišićja prilazio poslušno i u tom trenutku izgledalo je kao da zaista privlačim kakvu potopljenu vreću ili granu s Krapine. Napokon je izronio u uvalicu pod mojim nogama.

Za razliku od većine većih somova koje sam dotad vidio, ovaj je bio nekako drugačiji. Tijelo mu je bilo nešto kraće, ali zato zbijenije, deblje i snažnije, gotovo proporcionalno s moćnom glavom. Ipak i takav je bio očito dosta preko metra.

Pogledao sam podmetač i shvatio da mi neće koristiti. Svejedno, trebalo je odlučiti. Som je, istina, još uvijek bio miran, djelovao je krotko i ispražnjeno, s mukom je otvarao svoja velika usta.
Sjetio sam se da u jednom pretincu ruksaka imam žutu radničku rukavicu. Podesio sam rolu, navukao rukavicu na desnu ruku, te se spustio u nekakav položaj između čučnja i špage, pazeći istovremeno da najlon ostane napet. Slobodnom sam rukom krenuo prema njegovoj glavi, tj. donjoj čeljusti. Na prvi dodir i pokušaj hvatanja som je lagano, ali ipak odlučno, zatresao glavom, a meni je zastao dah!

"Aushaklao" se!

Udica koja je izdržala toliku torturu i dril prkoseći zakonima fizike i hvaleći usput svog konstruktora i proizvođača, lelujala je oslobođena tu pred mojim očima mada je bilo očito kako je trebala biti čvrsto zabodena u snažnoj gubici ribe. Aushaklao se!

Som još nije bio svjestan kako je zapravo slobodan. I dalje je lijeno otvarao usta dok se udica petljala oko njegovih brkova. Na moj sljedeći, više instinktivni pokušaj hvatanja, trznuo se enegričnije i odmaknuo.
Izvukao sam ruku mokru do ramena, uspravio se i odbacio rukavicu. Nesuđeni veleulov polako se okrenuo, a zatim svečano, poput porinutog broda na škveru, kliznuo u dubinu.

Sjeo sam na faktoricu potpuno ispražnjen, ali začudo ne i ljut. Pokušao sam sve, ali nije išlo. Sudbina? Nedostatak sreće? Možda bi s onom nikad prežaljenom kukom od prokroma zagubljenoj negdje na Krapini, bilo drugačije..

To sada više nije bilo važno. Uostalom, zar ovo jezero nije zaslužilo da i dalje ima svog kralja? Nekog o kome će se još dugo raspredati priče. Na kraju krajeva, ako bude sreće, srest ćemo se mi opet.

S takvim sam se mislima bavio spremajući stvari. Sunce je već odavno prošlo zenit, a ja sam iznenada osjetio veliku glad i žeđ. Na suprotnoj obali ugledah tek pristiglog ribiča.

Odlučio sam da upravo proživljeno nikome ne pričam. Pa zar bi mi itko htio vjerovati?

Piknik

Taman sam se nekako naštelao u krevetu, uspio se domoći daljinskog, te uz primjerenu pomoć najdraže otpremio nedoraslu dječicu na spavanje. Za koju minutu trebala je započeti serija "Seks i grad", a maštovite ideje i iskustva glavnih protagonistica bile su i za nas, navodno slobodoumne roditelje, preveliko iskušenje za zajedničko gledanje. Uostalom, tko im je kriv što im je nastava u jutarnjem turnusu.

U taj čas sintetički tonovi Bachove fuge počeli su se razlijegati stanom. Cure su se zdušno dale u potragu za mobitelom i konačno ga pronašle u kupaonskom ormariću. Uporna, majstorski komponirana fuga opet je pobijedila moju sklonost da tu korisnu, ali dosadnu napravu ostavljam na najnepredvidljivijim mjestima.

- Čuj stari, kaj sam te probudil, kaj mi delaš? - grunulo je iz mobitela. Bio je to, a tko bi drugi nego Žac. Nemoćno sam gledao kako se nasljednice ponovno uvlače u bračni krevet, ne obazirući se na ženine prosvjede.

Žac je bio neobično nadaren nazvati u krivo vrijeme. Recimo, u samom finišu neke super-važne tekme, kad bi ionako u predinfarktnom stanju strepio nad kockastima, u trenutku dok bi sapunao lice prije brijanja, u najnapetijem dijelu filma ili dok bi na vodi zamarao kakvog lokalnog kapitalca nakon čitavog dana bez griza.
Reci.. - požurivao sam ga dok sam, onako usput, kao slučajno stisnuo off na daljinskom. Cure su se razočarano povukle u svoje odaje, a žena me zahvalno pogledala.

- Čuj, znaš one grabe, mislim da se zovu Faberove, ona jezerca uz staru cestu prema Zagorju? Baš sam neki dan prolazio onuda iz Slovenije... San snova! Ljudi pecaju, sunčaju se na ligeštulima, grilaju... Ti znaš da ja nisam neki pasionirani ribič, ali vjeruj mi, dobil sam takvu volju! Pričal sam ti ono kak sam još ko klinac...

Da, da, dobro sam poznavao te priče. Žac, nepopravljivi radoholičar, koji je u zadnjih desetak godina od drvenog štanda s krumpirom i grincajgom na Vrapčanskoj tržnici dogurao nekim čudom do nove kuće, apartmana na moru, glisera, tri auta i čira na želucu, patio je od povremene grižnje savjesti što je sasvim zapustio svoj navodni dječački san i hobi - ribičiju. Nije to bilo prvi put da se javlja s takvim idejama, tj. nagovarajući me da odemo na pecanje, ali to se do sada uvijek zadržavalo na nivou teorije i ja Žaca još nisam vidio sa štapom u ruci. Kad bi se već dogovorili i trebali završiti na nekoj u njegovoj glavi zamišljenoj destinaciji, nešto bi se ispriječilo neodložno. Put u Austriju, susret s poslovnim partnerima na velesajmu ili jednostavno - grčevi u želucu.

- Znaš, moram otići nekuda, eksplodirat ću, puna mi je glava svega. Ja naravno snosim sve troškove, a mogli bi i sa ženama i klincima, onak u kompletu, kaj veliš? Jučer sam u podrumu našel i nekaj od ribičkog pribora još od mog starog. Trebal bi to videti... Onda?

- Nema problema - izvalio sam više onako, reda-radi - javi mi kad ti paše, al' nek' bude vikend.
Ekran je opet zasvijetlio a Jessica Parker guštala kak bi to bilo s dvojicom.

- Joj, ma baš super - javila se neizbježna - kam bumo išli?

Nisam previše razbijao glavu Žacom i njegovim idejama čak ni onda kada me za dva dana nazvao i uglavio termin za subotu u deset sati. Ali, moram priznati da me zabrinulo nakon što je iste subote Bach zasvirao svoju fugu a Žac uzbuđeno javio kako dolazi za točno jedan sat.

Počeo sam ipak spremati ono što sam smatrao potrebnim, a kako nisam znao pravo stanje sa Žacovim priborom, odlučio sam ponijeti skoro sve. Usput sam se nadao kako će Žac kupiti friški kruh, gliste i crve, kako je bilo i dogovoreno.
- Joj, ne bum stigla spohati batke... - očajavala je žena, robujući opsesiji kako se ne smije dalje od Zaprešića bez klope.
- Nemaš vremena - konstatirao sam.

Veliki terenac upravo se zaustavljao pred našim ulazom.

Žac je u trenirki i sunčanim naočalama iskočio iz auta i otvorio prtljažnik. A u njemu - svašta. Sklopiva vrtna garnitura, suncobrani, roštilj, prenosivi firžider, gumeni čamac (?), gajbe piva i sokova i još štošta. Ispod siceva u pohabanoj zelenoj futroli naslućivao sam pribor o kojeg je spominjao..
Utrpali smo naše stvari i ušli u auto. U njemu se već smjestila i moja ekipa uz Žacovu uistinu bolju polovicu, te dva klinca od 8 i 11 godina koji su me gledali čudnovato zažarenih očiju. Bio je tu i njihov pas Campi.. Nekako sam slutio neprilike.

I tako, "u roku keks" našli smo se dobro raspoloženi pred omanjim bajerom. Kako je dan bio lijep, bilo je tu i dosta ribiča, ili su se barem takvima predstavljali. Sva su izglednija mjesta bila zauzeta, pa sam predložio da probamo u malom rukavcu koji je za razliku od ostalog terena bio nešto više zabrađen granjem i vrbljem. Žac je pametno parkirao malo dalje od obale, a zatim je počeo istovar stvari i uređivanje "logora". Ostavili smo da to završe žene i klinci, a mi smo s priborom krenuli na vodu. Došao je red da se otvori famozna zelena futrola. Nisam mogao vjerovati kad je iz nje ispala prastara istočno-njemačka Germina s antiknom Damovom Quickicom, hrpa prašnjavih bambusovih nastavaka i vrećica puna zvuzlanih cajgova.

Velikodušno sam Žacu ponudio jedan od svojih štapova, no on za to nije htio ni čuti. Odnekud je izvukao staru crno-bijelu fotku na kojoj je mršavi klinac (zapravo Žac) u društvu brkatog nasmiješenog bradonje (njegovog oca) s mukom držao osrednjeg someka od otprilike 5 - 6 kila. Bilo je jasno da je u pitanju težak napadaj nostalgije, jer bi si Žac svojim novcem mogao priuštiti prvoklasan pribor, a da pritom ne trepne.

- To je štap mog djetinjstva - čuo sam ga kako govori - njega mi sredi, molim te.
Ipak sam ga uspio nagovoriti da umjesto raspadajućih bambusa uzme jednu moju štangu, dok će mu Germina, kad je sredim, služiti za postavu.
Kako nije bilo mjesta da lovimo jedan kraj drugoga, pokupio sam svoje stvari i preselio se na drugu stranu 5-metarskog kanala, sluteći kako bi ionako tamo bio na meti klinaca i Campija. Stigao je i ribočuvar.

Grize kaj dečki? - gledao nas je nagađajući jesmo li članovi ili ne. - Karte imamo? Uputio sam ga na Žaca, koji je već uspio zapetljati sistem. Žac je podmirio trošak dnevnih karata, ostavljajući iznenađenom čovjeku nemali kusur u fond ribolovne udruge.

- Ima tu svega, bute vid'li, šarana, amura, soma, linjaka... Šaran na šećerac i pahulju, amur na koricu i lagano klizno... Tu dole - pokazivao je govorljivi ribočuvar namještajući usput plovak i sačmasta olova na Žacovom cajgu. Na kraju mu je stavio par crva na udicu.

- Crvenperke i babuške su pak tu. Samo pazite da vam pes ne skače u vodu. To ljudi nikak ne vole - završio je i odgegao dalje.

Pobacao sam par kugli prihrane na strateška mjesta i zabacio. Odlučio sam loviti samo na štangu i jedan šaranaški štap. Ionako nije bilo mjesta za više. Uskoro je keder plovak zatitrao i crvenperkica veličine dlana našla se na obali. Sinula mi je ideja. Skinuo sam truli najlon s kvikice, stavio novi, a onda namjestio 25 gramski plovak, virbl, sajlicu s trokukom i sve otežao olovom.
Balerina je bila spremna za ples. Stavio sam živahnu crvenperku na udicu, odnio sistem do Žaca i zabacio ga ispod jedne vrbe.
- To ti je za štuku ak' naleti, samo nemoj puno prčkati po tome...
- Super! - oduševio se Žac - baš si frend. Bio je opet zabavljen vezanjem udice.

Žac dakako nije imao pojma o ribičiji. U samo pola sata uspio je srediti 3 - 4 kompletna cajga, a moji i ne baš jeftini plovci visjeli su po okolnom granju. Kad bi još počeo mahati tom Germinom, bila bi to prava katastrofa. Pomogao sam mu da sredi cajg, a potom se vratio na svoju stranu.

Samo da bude mira, razmišljao sam. No očekivati tako što pokazala se kao prava utopija.



Nakon što su smazali hamburgere i čizburgere iz priručnog hladnjaka i popili na litre Coca-cole i Fante, klinci su ostavili svoje majke da se brinu oko ognjišta i roštilja i krenuli u istraživanje okolne flore i faune. Oboružani drvenim štapovima, kanticama, vrećama od krumpira i sličnim rekvizitima odlučili su loviti žabe, ribe, punoglavce, leptire, ptice itd. Žac i ja smo što molbama, što prijetnjama, uspjeli obraniti naš akvatorij, uz podosta znakova havarije u vidu slomljenih grana, plutajućih predmeta i plimnih valova. Razuzdana se grupica tada uputila dalje i uskoro je s raznih strana počelo nabrajanje i spominjanje naše rodbine u ne baš zgodnom kontekstu...

Krenuo sam u potragu za njima, pokušavajući ublažiti štete. Usput sam naletio na čovjeka kraj dva Browninga na rod-podu, pripremljenim unhooking-matom i carp-sackom.. Plovci položeni pod 45 stupnjeva njihali su se na valovima, mada nije bilo ni trunka vjetra.
- Jel' su to vaša derišta? - upitao me je bijesno očito ozbiljniji ribič. - Samo da znate, ako ih ne sredite zvat ću lokalnu policiju ili im guzice napuniti ovim!
U njegovim sam rukama ugledao ogromnu praćku za pothranjivanje napunjenu kuglicama olova.

Nakon dosta muka i potrošenog vremena uspio sam razoružati i smiriti klince i vratiti ih nekako do auta.

- Nije ti ništa grizlo – izvijestio me je Žac, koji je izgleda sve više posezao za pivom, a sve se manje bavio štangom. Tako je možda i bolje, razmišljao sam gledajući grane vrba uokolo okićene plovcima poput božičnih jelki.

Odlučio sam ipak baciti koju kuglu smjese ne bih li podmitio isprepadanu i obeshrabrenu ribu. U trenutku dok je jedna od kugli padala, odnekud je izletio Campi i uz rijetko viđeni salto poletio za
njom, tresnuvši potom u vodu.
Načas je nestao, a onda opet izronio, te se nakon nekoliko unezvjerenih krugova i podosta lajanja veselo vraćao Žacovim klincima koji su ga bodrili skriveni u grmlju. Moja rola je neočekivano zapjevala, no uskoro je bilo jasno kako to zapravo Campi odvlači cajg u grmlje. Bar nešto. Voda je začas poprimila boju crne kave, a žabe i zmije su u panici napuštale mjesto zločina.

To je ipak bilo previše.

Sjeo sam na stolicu i počeo polako spremati ono što mi je od pribora ostalo. Iz terenca je odzvanjala glazba s neke lokalne radio postaje. Emisija želja, čestitaka i pozdrava nekako je pasala uz atmosferu piknika. Žene su rezale kruh i pravile paradajz salatu, Žac prevrtao kremenadle i kobasice polijevajući ih pivom, dok su djeca igrala badmington i nogomet. Shvatio sam kako je ribičija u tom kontekstu sasvim suvišna stvar. Ili jedno ili drugo. Žac je krenuo prema meni s punim rukama piva i kremenadli.

- Stari, nemoj se srditi, ali meni je tak' lijepooo... tak' mi je dobro. Daj, uzmi, na...
Sjedili smo, jeli i pili bez riječi.U jednom sam trenutku primijetio kako zaboravljeni plovak s crven-perkom pravi osmicu po površini, a zatim nestaje.
- Imaš griz - trknuo sam Žaca.
Digao se iznenađujuće brzo i počeo trčati prema štapu na drugoj strani. Stara se Germina tresla, a rola štektala. Žac je uhvatio štap i počeo mahnito okretati ručicu. Nekim čudom špula je bila sasvim olabavljena.
Vikao sam mu da stisne kočnicu, ali me on nije čuo ili razumio. Uzeo sam podmetač, u trku ga rastvorio i otrčao do Žaca. Sa zahvalnošću mi je uručio štap. Podesio sam rolu. Začudo, riba je bila još gore. Najlon je lijepo rezao površinu vode šetajući od obale do obale, a zatim se na površini zapraćakala štuka. Spustio sam podmetač u vodu, a ona je veselo uletjela u njega.

- Štuka, štuka... - zavikao je Žac. Dao sam mu štap u ruke dok sam je oslobađao od udice. Bila je tu negdje - oko 3 kile. Uskoro su svi bili oko nas.
- Kak' je lepa... bravo tata! - Žacova žena nije mogla sakriti uzbuđenje - Kaj veliš Goga?
- Bogme to je jedan od većih komada koji sam vidjela... - izlanula je moja draga izgubivši svaku mjeru i kriterij, samo da čim više polaska, zaboravljajući pritom sve moje naj-ulove.

Slijedio je foto-session u svim mogućim pozama i kombinacijama, a potom je riba spremljena u prenosivi hladnjak.
Nešto kasnije terenac je grabio prema Zagrebu. Djeca su redom pozaspala, a naše bolje polovice su šutke i nekako staklastih pogleda promatrale krajolik.

Žac je pun impresija i novih ideja.

- Znaš stari, ovo me je preporodilo. Vratil' sam se u djetinjstvo. Ribičija je od sada za mene pitanje života i smrti! Baš sam neki dan razmišljal' dok sam prolazil kroz Liku. Ona Gacka! Pa to je raj na zemlji. Nazvat ću te za koji dan da odemo u Austriju po pribor koji treba, ja častim. Vrijedi?

Žac i ja na mušičarenju na Gackoj?

Stvari su se počele naglo komplicirati. Srećom i pivo mi je nekako sve bolje pasalo.

Ribič opće prakse

Bilo je to u ono krasno doba dok sam još bio "ribički neopredijeljen". Značilo bi to, zapravo, svestran u odnosu na vrstu ribolova ili ribolovnu vrstu. Dakle, ja sam tada vođen svojim primarnim instiktima svaštario tj. lovio sam svu ribu svim dozvoljenim sredstvima, izuzevši naravno, mreže, eksploziv, puške, krstarice, bojne otrove i slično, što je ionako u nadležnosti krim-policije, specijalne psihijatrije i Haškog suda.

Specijalisti za ovo i ono


Ljeti bih tako lovio šarane, amure i najraznovrsniju bijelu ribu, u jesen bi dobro primali som, smuđ i štuka, a zimi bih se zabavljao štupserašenjem ili špinanjem na mrtvicama. Lovio sam na rijekama, jezerima, potocima, pa i na moru. Takav način ribolova zahtijeva dosta slobodnog vremena, puno improvizacije i prilagođavanja, a dobrodošao je i pedigre pustinjaka. No meni nije bilo teško dočekati jutro u kakvom "timplu" čekajući šarana, satima stajati u vodi do guzice na savskom šoderu loveći štupsere i klenove ili prokrstariti desetke kilometara u potrazi za njegovim veličanstvom somom. Kada bih s porodicom otišao na more, moje bi se ljetovanje svelo na dane provedene po oštrim hridima na koje bi mi logističari iz obitelji donosili prijekopotrebnu hranu, vodu i friške mamce.

Ne može se reći kako sam takvim svojim opredjeljenjem i ribičkim svjetonazorom bio nezadovoljan. Naprotiv! Uostalom, nisam bio jedini. Malo je bilo onih koji nisu lovili i razmišljali slično.

Ali, stvari su se s vremenom počele mijenjati. Zavladao je trend specijalizacije. Neki moji prijatelji preko noći su postali zagriženi šaranolovci. Nabavivši skupi, vrhunski pribor, bili bi spremni satima raspravljati o optimalnoj veličini i sastavu boile. Odlazili bi na elitne šaranaške destinacije te sasvim izgubili kontakt s nama "običnim smrtnicima" koji smo još mogli uživati u drilu kakve srčane babuške ili mrene, a da to ne proglasimo svetogrđem. Drugi pak, specijalisti na somove, poludjeli su za moćnim big-game štapovima i rolama i bili su u stanju čitavo bogatstvo slistiti na adekvatne upredenice, varalice i voblere. Ovisnici o "bolognessu", samozatajni štukolovci, pastrvaši-pripravnici, sve su mi više nabijali komplekse i sužavali životno-ribolovni prostor. Ući u njihova ekskluzivna društva bilo bi jednako teško kao i postati član masonske lože ili dobiti američku vizu.

Odnio vrag šalu...


Kada mi je jedan moj susjed, inače normalan čovjek, obznanio kako se od nedavno specijalizirao za cvergle i pokazao mi prepariranog "šlapaka", shvatio sam da je vrag odnio šalu. Počeo sam kalkulirati.

Očitija prednost specijalizacije bila bi u tome što pojednostavljuje stvar s priborom i mamcima. Poznato je, naime, da štuka baš nije luda za boilama. Isto tako tolstolobik je mrtav-hladan kad su u pitanju gliste, pijavice, kederi i sl. To najbolje znaju specijalizanti haklanja. Što se pribora tiče, ako bih specijalizirao recimo "ribolov uklija u gorskim potocima", najviše bih naudio svom šogoru. Kada bi mu zatrebao neki moj matcher za njegov "ribolov babuški i diluvijalnih panjeva" u nekom zagorskom črncu, jednostavno mu ne bih mogao pomoći. Takvog štapa u mom asortimanu ne bi bilo. Našlo bi se puno takvih primjera.
No ja nisam bio za neka ekstremna rješenja. Nekako sam naginjao špinanju. Tu sam disciplinu u dosadašnjem neproduktivnom svaštarenju možda najviše zanemario.

Srećom, jedan moj znanac, inače istinski lokalni autoritet na tom području, bio mi je spreman pomoći, u zamjenu da mu budem jamac za kredit... Sitnica!

Otišli smo odmah do neke grabe kako bi mi zorno pokazao pravilan odabir lokacije, tehnike bacanja i ispravnu prezentaciju varalice. Malo sam se prestrašio kada sam vidio njegove štapove i kutiju prepunu žlica, voblera, leptira i silikonaca. Onako konzervativan i nedovoljno profiliran kakav sam bio, nisam htio odustati od svog trofejnog Chevron-spina i hrpice musavih žlica i mepsova za koje baš ne bih mogao tvrditi kako su bili u najboljoj natjecateljskoj kondiciji.

Nesreća na radu

Voda je u jezercu bila u najvećem dijelu bistra i razočaravajuće plitka. Ostao je pojas algi i trave na suprotnoj strani obale s nekoliko otvorenih rupa u koje se isplatilo bacati.

Nekako se dogodilo da mi se već kod drugog bacanja zakvačila štuka od otprilike dvije kile. Znanac je to prokomentirao kao početničku sreću, te da me taj uspjeh ne treba zavarati. No slučaj je htio da je skoro svaki drugi ili treći zabac rezultirao grizom ili kvačenjem ribe.

Prostranom čuvaricom uskoro je krstarilo nekoliko što većih, što manjh štuka, a ja sam bio toliko zaposlen i zabavljen štukolovom da sam sigurno prečuo mnoge korisne savjete. Za to vrijeme moj instruktor još nije pronašao dobitnu kombinaciju za griz i pokazivao je sve veću nervozu. U jednom sam trenutku začuo jauk. Otrčao sam do znanca koji se rukama držao za uho i savijao od bola. Za uho mu je bio zakvačen Husky Jerk od nekih desetak centimetara, u boji FT.

- Hm, dobra stvar, ali na potpuno krivom mjestu - razmišljao sam skidajući sajlicu s te bizarne naušnice.

Nažalost, varalica se zbog nepotpunog prodiranja velike trokuke nije dala tako lako demontirati. Imobilizirao sam uho zajedno s voblerom, pustio štuke i pospremio pribor, a onda smo morali potražiti dežurnu kiruršku ambulantu.

Nakon toga više nisam imao volje za usavršavanjem. Istina, pokušao sam se još par puta naći u nekoj od disciplina. Npr., u "ribolovu kedera štekom u lomu" što je prakticirao moj kum, pokazao sam priličan talent, ali i to sam zbog neobjašnjivih razloga napustio. Shvatio sam kako od kultiviranog buketa tulipana više volim pušlec raznobojnog poljskog cvijeća te kako ni "ribič opće prakse" nije smak svijeta.

Uostalom, ako poželim, uvijek mogu i to specijalizirati, zar ne?