Mama Mima

ponedjeljak, 01.02.2016.

Ode i on...



Bože, kakav težak dan... kakvi teški dani. Jučer me stezalo oko srca jer sam te se sjetila. I vidim da su te se mnogi sjetili. Pisalo se i razgovaralo o tebi. To mi nije pomoglo. Samo mi je otežalo. Na rubu suza dočekala sam noć. Jako težak dan.

A jutros odmah loše vijesti. Ode i Borko. Pa srce će mi puknuti zbog vas dvojice. Ako psi zaista osjete, onda je on osjetio koliko smo svi bili sjetni i tužni jučer. Tri mjeseca bilo ti je predugo, jelda? Siroto stvorenje.

Kad ode netko koga toliko voliš, tko tebe toliko voli... Kad ostaneš sam u svijetu gdje te svi vole ali te nitko ne razumije. Barem ne na način na koji te on razumio...

Ja ne znam što bih rekla... Srce mi puca od tuge i ne mogu se maknuti s ovog očajnog i mračnog mjesta.

Molila sam te za pomoć. Sad vas molim za čudo. Vas dvojica sposobni ste za čuda. Pošaljite mi čudo, molim vas. Tamo gdje ste jako dobro vidite koliko mi je potrebno.

Eto ti Borka tvog. Čuvaj ga. Čuvajte se opet. Sad imate vremena za druženje i šetnje... Samo što mi nikad više nećemo čitati onako lijepe tekstove o vašim pustolovinama.

Nisam uopće sigurna zašto i kako si došao u naše živote. Nisam više sigurna ni da je to bilo slučajno.
Znam samo kako je ovo jedino što neću podijeliti s nikim. Ovo je samo za tebe. Pošto ne otvaraš jebene poruke iz Inbox-a možda barem ovu pročitaš.

Čuvaj se, budaletino. Mrzim te. I nedostaješ mi.

Oznake: Igor Grozni

01.02.2016. u 11:45 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.