Mama Mima

utorak, 26.01.2016.

Učiteljica



Vrijeme leti. Jedan dan rodiš, već sljedeći imaš dijete u predškolskoj skupini i razmišljaš kako će se snaći u školi, hoće li ubiti njen Antun-Tunovski duh ili će ga njegovati i razvijati? Kakvu će učiteljicu dobiti?

Ja sam kretala u prvi razred prije ravno 30 godina. Učiteljica mi je ostala jedan od najvažnijih likova koji su me na neki način oblikovali i od mene napravili ovo što sam danas.

Bila je mlada. Bila je vesela, zaigrana, topla, puna razumijevanja i ljubavi. Uvijek se sjetim kako nam je davala svoje rukavice, mazala nam usta svojim ružem i govorila da se ne ljubimo na vjetru, vodila nas na nastup našeg prijatelja, vodila nas na sladoled, pravila s nama lutke i pripremala predstave... Grlila nas i mazila, a na putovanjima nas uvijek sve obišla, pokrila i poljubila za laku noć. Mislim kako je njen najveći uspjeh što i danas, nakon 30 godina, svatko od nas misli kako joj je upravo on bio omiljen.

Kad smo krenuli u peti razred dugo smo se pod odmorima vraćali da je pozdravimo, zagrlimo... Da je pitamo kakva su „nova“ djeca i da se uvjerimo kako ih ne voli koliko je nas voljela.

A onda... Kao i sve i mom životu – i to se prekinulo. Otišli smo na ljetne praznike i više se nikad nismo vratili. Barem ne u tom sastavu, u tu školu...

Raspitivala sam se često o njoj. Znala sam da je preživjela. I da radi. S nekom novom djecom. Pitala sam se – sjeća li nas se još uvijek? Koliko je generacija prošlo kroz njen razred?

Nakon godina izbivanja, kad sam se opet vratila u svoj grad, čula sam da je tu. Da se udala za meni dobro poznatu osobu. I bilo mi je drago. Dvoje dobrih ljudi i trebaju biti skupa. To je jedino ispravno. Što god tko mislio ili rekao.

Često sam ih viđala. Nekako sam smatrala nedoličnim trčati za njima i mahati im. Na kraju krajeva, odrasla sam žena, imam obitelj... Život ide dalje. Život je otišao puno dalje od osnovne škole.

Jednom su mi prolazili toliko blizu da jednostavno nisam odoljela. I javila sam se. Zbunila se. Nije me prepoznala. Kad sam rekla ime i prezime sjetili su se oboje. Prisjetili smo se nekih sretnih i smiješnih trenutaka i krenuli svatko svojim putem.

Probila sam led. Počeli smo se pozdravljati, mahati, popričati ponekad. Bilo mi je drago. Iako... To je sad bila samo jedna gospođa u godinama. Učiteljica u mirovini. Sa svojom obitelji. Sa svojim problemima. Kod mene je još uvijek bilo one topline oko srca kad je vidim. Ali sam nekako prihvatila da je vrijeme prošlo i da se ljudi mijenjaju. Toliko djece, tolike generacije... Pa ne može ona svakoga tko je prošao kroz njen razred zagrliti na cesti i maziti kao u prvom razredu. Vjerovatno bi već poludjela i ne bi izlazila iz kuće.

Neki dan sam je vidjela na groblju. Opet sama. On je otišao iznenada. Srce, kažu. Okružena rodbinom i njegovom djecom činila mi se mala, najmanja...

Prišla sam joj kad je sve bilo gotovo. Pogledala me u oči, nasmijala se, podragala me po licu i pitala „Kako si, malena?“ I meni su krenule suze. To je ona. Opet je tu. To su te ruke, to je taj osmijeh to su te oči koje uvijek govore kako je sve u redu. „Ma dobro sam ja... kako ste vi?“ Nagnula se bliže i šapnula „Ludo i nezaboravno, kao što vidiš! Bit će bolje.. Uvijek bude.“ Zagrlile smo se i ja sam otišla.

Eto, to je priča o mojoj učiteljici.
I danas, nakon 30 godina ona još uvijek ima ono nešto zbog čega pri susretu s njom mislite kako ste joj baš vi bili najdraži od svih učenika. Naravno da nisam bila. Ali lijepo je tako se osjećati i živjeti s tim osjećajem.

Oznake: učiteljica, kolač

26.01.2016. u 10:20 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.