|
mali brat karlo
29.08.2009., subota
KOLUMNA ka LIBRAR: NIŠTA NIJE SVETO, OSIM ZDRAVLJA
U ovoj fizičkoj pojavnosti čovjekovoj, ništa nije sveto - osim zdravlja. Zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima koji je donijet u studenom 2008. g. a stupio na snagu 5. svibnja 2009., zaslužio je peticu i sve pohvale. Mislio sam da Vlada i Sabor donošenjem tog zakona misle o zdravlju svojih građana. Ali izgleda da sam se prevario. Jer ministra zdrastva Milinović, nagovijestio je za sljedeci tjedan bitne promjene u tom Zakonu. Vodstvo ceha ugostitelja, vec duže vremena vrši pritisak na Vladu, jer im je, kako oni kažu posao pao za 60%! Ministar Milinović zagucao je taj mamac, pogotovo u ovim recesijskim vremenima. Je li to zbog "siromašnih" ugostitelja ili zbog same Vlade? Ministar Milinović kao papagaj prije par dana na HRT-u izgovara premjerkine riječi: Nijedan zakon nije toliko svet , da se nemože promijeniti. Da, mogao bi se složiti sa tom konstatacijom. Ali bih dodao - zdravlje svakog čovjeka i zdravlje nacije je iznad svakog lošeg zakona.
Zato ministre i premijerko ne zaboravite da je zdravlje sveto i naše najveće bogastvo. A zakoni sami po sebi to nisu. Ako dođe do noveliranog prijedloga Zakona o zabrani pušenja od strane Vlade, dragi moji narodni zastupnici dobro razmislite kako ćete glasati. Da li za kesu ugostitelja ili za narodno zdravlje. Statistika kaže da u Hrvatskoj od punoljetnih osoba ima oko 30% pušača duhana i 70 % nepušača. Kako ste vi izabrani isto većinom glasova zaštite većinu nepušaća, koji se ni krivi ni dužni pasivnim pušenjem guše u dimu kancerogenog nikotina. Ako bi aktuelni Zakon o zabrani pušenja ostao na snazi, spasili bi i dobar dio pušačke populacije. Oni bi se moguće ostavili pušenja To je praksa u svijetu pokazala.
p.s. Doviđenja i donepušenja.
|
22.08.2009., subota
KOLUMNA ka LIBRAR: BRAVO ATLETIKA, KAPA DOLJE
U četvrtak navečer svi koji su gledali TV- prijenos skakanja u vis sa SP u Berlinu uživali su u pravoj sportskoj poslastici. Tada sam još jednom vidio da sport ima smisla Svaka čast našoj Blanki, što je u izuzetnoj borbi osvojila zlatnu medalju. Ali zlatnu medalju, ne manje vrijednu, za svoje iskonsko sportsko ponašanje zaslužila je i njena velika rivalka Ariane Friedrich iz Njemačke, kao i oko 70 000 gledatelja na Olimpijskom stadionu u Berlinu.
Jer kao što smo vidjeli kada je Blanka tražila podršku publike prije skoka dobivala ju je. Čak je veliki dio publike podržavao u odlučujucem skoku na 2.04 za zlatnu medalju, iako je u konkurenciji još bila i njihova skakačica Friedrich. A u pokušaju obaranja svetskog rekorda(2.10) podršku joj je davala i suparnica Friedrich i ostale skakačice skupa sa cijelim Olimpijskim stadionom. Sve je to začinjeno, velikom pljeskom kada je Blanka trčala pobjednički krug i sportskim zagrljajem Blanke, Friedrich i Čićerove na pobjedničkom postolju.
U skoku u vis je to postalo normalno. Vjerujem da se natjecanje održavalo u Londonu, Parizu, Stockholmu . . .da bi domaći gledatelji i njihova skakačica postupile isto.
To vraća vjeru u sport, kako je iskonski i zamišljen.
Jer nije sve u titulama, novcu i slavi. Postoji nešto više od toga, fair play odnos prema suparniku. Stoga košarkaška publiko u košarci ne zviždite kada igrač gostujuće ekipe izvodi slobodna bacanja. Isto se odnosi i na ragbijašku publiku kada zviždi, kada gostujući igrač izvodi kazneni udarac na vrata. Ima još puno primjera. Publika bi trebala aplaudirati svakom majstorskom potezu, taman bila i gostujuća ekipa u pitanju. A igrači pobjedničke ekipe bi nakon utakmice trebali napraviti špalir i aplauzom ispratiti poražene, a poraženi bi to njima uzvratili(taj običaj je još ostao u ragbiju).
Tek takvim ponašanjem, publike i igrača sport ima smisla.
BRAVO ATLETIKA, KAPA DOLJE!
NA OLIMPIJSKOM STADIONU STADIONU U BERLINU ODRŽANA JE LEKCIJA IZ PONAŠANJA SVIM KVAZISPORTAŠIMA, KVAZITRENERIMA, KVAZIFUNKCIONERIMA I KVAZIGLEDATELJIMA.
|
|
|