mali brat karlo
27.02.2008., srijeda
KOLUMNA ka LIBRAR: ZIVILO SMIJANJE
Evo prošlo je točno godinu dana od mog uvodnog posta Zahvaljujem Vicanu što me je ubacio u ovu zanimljivu avanturu. Što kazati? Kako se osjecam? Još uvijek u dragom traženj prave staze. Ali pustimo ozbiljnost.Drago mi je da sam dio blogerske svjetske obitelji, koja nema nikakve granice u geografskom i u smislu bilo kojeg određenja. Bar sam ja tako shvatio blogosferu. I to mi je pravi izazov i poticaj. Ako sam dao malo ruke u tom smislu bilo bi mi drago, Hvala svima na suradnji. Žao mi je što se kao bloger nisam više odblogirao i pisao naglašenije u homorističnom tonu. Jer svijet konačno ne spašava, bogastvo, ljepota, dobrota. . . nego ga od potonuca sa ovog zemaljskog Titanika može spasiti vic i humor, svih prema svima, počevši od sebe i na vlastiti račun . Za homor nikada nije kasno. Ako ikada dođemo na nebo mislim da će prvo pitanje koje će nam postaviti nebeski kondukteri biti- Imamo li povratnu kartu. Jer tamo nema švercanja i putovanja u jednom pravcu. Zato vas pozdravljam s tri pozdrava- Dopisanja, Dočitanja i DOHUMORA. |
