|
|
Štiklom do ravnatelja
28.03.2007., srijeda
Bilo je lobiranja i nisam željela sudjelovati u već dogovorenoj igri da Vanja Sutlić postane novim ravnateljem HRT-a. Izjavila je to Suzana Jašić, jedna od članica Programskog vijeća HRT-a, koje je trebalo izabrati ravnatelja među 11 kandidata. Tom izjavom potvrdila je višemjesečna nagađanja da je politika sve dogovorila, a da je Vijeće to samo trebalo odraditi.
Dok sam slušala njezinu izjavu, sjetila sam se početka mandata Mirka Galića kao ravnatelja HRT-a. U društvu svog tadašnjeg poslodavca Nina Pavića izišao je iz Banskih dvora s dogovora s premijerom Ivicom Račanom, a ja sam to napisala ustvrdivši da je bilo političkih dogovora o tom imenovanju. To mi je kolega Galić jako zamjerio prišavši mome društvu ispred Charlieja, dok smo bili na subotnjoj kavi. Vidljivo uznemiren, inače smireni Galić obratio se povišenim tonom. Moj momak, priznao mi je, bio je spreman ako Galić s riječi prijeđe na djela. Hvala Bogu, to se nije dogodilo i danas kolega Galić i ja imamo više nego korektne odnose. Baš sam mu u nedjelju u Lisinskom, nakon koncerta u povodu 50. obljetnice EU, čestitala na veleposlaničkom mandatu. Zašto to pišem? Jer je politika uvijek imala prste u izboru ravnatelja, a tako je i danas.
Očito je odlazak Mirka Galića za veleposlanika u Pariz, zbog neizbora njegova nasljednika, odgođen zbog viših "političkih ciljeva". Nećemo otkriti toplu vodu ako ustvrdimo da je, poglavito u predizborno vrijeme, mjesto ravnatelja najjačeg medija u Hrvatskoj prevažno. Da nije tako, Vlada bio pustila Galića da ode u Pariz. Umjesto toga, poručuju mu da ne kupuje kartu prije nego što bude imenovan novi ravnatelj. Očito su HDZ i SDP imali sličan stav o Galićevu nasjedniku, koji je niz godina bio njegov pomoćnik za televiziju, jer se i Antun Vujić, bivši ministar kulture, za čijeg je mandata donesen Zakon o izboru ravnatelja HRT-a, obrušio na Suzanu Jašić jer je upozorila na lobiranja.
Ono što je javnost šokiralo nije činjenica da nijedan od kandidata nije dobio potrebnu većinu nego sukob, pa i fizički obračun dvoje članova Programskog vijeća, Jadranke Kolarević i Danka Bljajića. Predsjednik Vijeća Ljevak tvrdi da je Bljajić prvi počeo, a Nada Gaćešić-Livaković tvrdi da je bio toliko žestok da ga njih troje nisu uspjeli smiriti. Tko je u pravu teško će se utvrditi. Danima će se to prljavo rublje razvlačiti po našim medijima. Zato predlažem članovima Programskog vijeća da hitno posegnu, na primjer, za katalogom proizvoda u sklopu on-line aukcije Večernjeg lista, gdje će vrlo povoljno, upola cijene, naći perilice rublja. Šalim se, naravno, ali i dalje ostaje činjenica da Bljajić kao muškarac nije smio fizički nasrtati na kolegicu. S druge strane, Jadranka Kolerević očito se toliko zanijela poznatom Sevinom Štiklom da je doslovno shvatila refren: gdje stane njezina štikla, trava tu ne bude nikla...
|
- 15:10 -
Komentari (31) -
Isprintaj -
#
Tomac protiv Tomca
25.03.2007., nedjelja
Promocija knjige prof. dr. Zdravka Tomca pod nazivom "Moj obračun s KGB-om" okupila je mnoštvo ljudi, a među njima niz istaknutih intelektualaca. Dok sam se vozila na promociju, pitala sam se što je to novoga priredio moj dragi profesor. Sam je u pozivnici naveo da "Obračun s KGB-om" znači obračun s komunizmom, globalizmom i bezboštvom. Poznajavući profesora dugi niz godina, najprije kao predavača na FPZ-u, potom kao novinarka koja je pratila njegov rad - ostala sam zebezeknuta sadržajem najnovije knjige. Istina, primijetila sam da je u zadnje vrijeme profesor smireniji, nekako duhovniji. Susreli smo se nekoliko puta nakon što je izišao iz bolnice, jedva spasivši glavu od sepse, i tada mi je zahvalio na brizi i telefonskom pozivu dok je bio u bolnici. Za jednog od tih susreta pozvao me je na promociju.
Zašto sve ovo pišem?
Kada sam nakon promocije došla kući počela sma čitati knjigu, za koju sam odmah uvidjela da je sadržajno drukčija od dosadašnjih njegovih knjiga. Ona pokazuje istinsku preobrazbu profesora Tomca od nevjernika u vjernika i od komunista do antikomunista. Knjiga je, kako je i sam rekao, njegov obračun s vlastitim zabludama. Posebno je zanimljiv dio gdje vrlo kritično, često i prekritično, secira svoj život i svoje postupke. Dirljv je uvod u kojem jedan njegov student, koji je poginuo braneći Vukovar, oraganizira suđenje ne Nebu - Tomcu, Tuđmanu, Mesiću, Vesni Pusić, Anti Gotovini i vlastitoj majci. Taj dio knjige, kako ističe Tomac, nastao je iz njegovih košmarnih snova koji su mu pomogli da nađe smirenje i prepozna pravi put.
Nakon promocije pozdravila sam se s biskupom ličko-senjskim Milom Bogovićem, koji me je ugodno iznenadio opaskom kako redovito čita moj blog. Nisam uspjela skriti iznenađenje kada sam to čula. Samo sam promrmljala kako ću ubuduće morati paziti što pišem o Crkvi i svećenicima. No, biskup me je fascinirao promovirajući knjigu pokazavši ne samo da je vrhunski intelektualac, nego da posjeduje zavidni smisao za humor. Njegova odluka da ispriča vic o tome da Posljednja večera sigurno nije bila u Hrvatskoj jer da bi, kod nas, Isus bio izdan već za doručkom - s razumijevanjem je prihvaćen od auditorija. Svima u dvorani je bilo kristalno jasno da biskup ne aludira na narod, nego na političku elitu povezujući vic s aktualnim trenutkom i činjenicom da generali Gotovina, Čermak, Markač i Ademi očekuju suđenje, a da je Norac već u glinskom zatvoru. Zato nije nikakvo čudo da je biskup kazao kako se kult tužiteljstava širi Hrvatskom. Inače, biskup je kao crkveni čovjek prepoznao pravu probrazbu dr.Tomca iz nevjernika u vjernika, istaknuvši da to nije bio falš čin sličan onima mnogih hrvastkih muževa koji su 1990. samo preobukli kapute, a da se nisu istinski promijenili. Zbog toga je biskup dobio najburniji pljesak nazočnih.
|
- 11:44 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Carlina misija
22.03.2007., četvrtak
Gledajući sinoć devedesetominutni film o glavnoj haaškoj tužiteljici Carli del Ponte pod nazivom Carlina lista, kroz glavu mi je prošlo nekoliko asocijacija. Točno prije sedam godina, kao novinar sam izvještavala prilikom izricanja prvostupanjske kazne gneralu Tihomiru Blaškiću, kojemu je tada sudac Jorda odmjerio kaznu od 45 godina a da mu nije bio dokazan nijedan pojedinačni krimen. Nakon žalbenog postupka ta je kazna smanjena i osuđen je na točno onoliko godina koliko je proveo u pritvoru. Zašto to pišem? Jasno se sjećam prizora: sudac Jorda čitao je sat vremena sažetak presude a da nijednom nije pogledao generala, ustalom, kao ni kad mu je odrapio 45 godina. U sudnici, iza stakla, tiskali su se s jedne strane predstavnici Bošnjaka koji su bili zadovoljni presudom i Hrvati koji su bili osupnuti visinom kazne. Blaškićeva supruga pala je na koljena i počela čupati kosu. Nakon toga gotovo beživotnu iznijeli su je iz sudnice. Blaškić je mirno, gotovo automatski pedantno, spremio svoje stvari u aktovku i izišao.
Sinoćnji film veličao je tužiteljicu i njezinu ulogu na trenutke do iritacije. No pokazao je i kako ona uživa u svojoj moći. Pače, kako se miješa i u sastav srbijanske vlade. No ni to nije pomoglo da se makne s mrtve točke kada su u pitanju uhićenja Karadžića i Mladića. Naravno, njezin posao je progon počinitelja ratnih zločina. No samo je u jednom trenutku priznala da njezina misija nije uspjela jer joj stalno izmiču. No za utjehu se zato dočepala Gotovine. Možda je najbolje od svih rad tužiteljstva i suda u Haagu opisla jedna žena iz Srebrenice. Tužno je zaključila da sud traži istinu, ali da ne donosi pravdu. Kako proročanski. Naime, to je rečeno godinu i pol dana prije nego što je jedan drugi sud, također u Haagu, presudio da Srbija nije odgovorna za genocid u Srebrenici.
Posebno je iritantan stav savjetnika haaške tužiteljice koji bez kolebanja kažu kako im se fućka za javno mišljenje u Hrvatskoj ili za tekstove u hrvatskim medijima. Puno više ih zanima stav, kako su se izrazili, velikih novina u svijetu. No ne ustručavaju se koristiti uslugama medija, pa i onih u Hrvatskoj koji su im skloni, kako bi propagirali vlastite interese i stajališta. Čak i Nikiforov priznaje da je sud i politički te da koristi političku moć, ali i da je Hrvatska, na putu u EU, imala koristi od suradnje s tužiteljstvom.
|
- 12:30 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
Servis moćnicima
16.03.2007., petak
Djelatnici vinkovačke Elektre u središtu Babine Grede postavljali su predizborne plakate i transparente HDZ-a uoči lokalnih izbora. Da bude još gore, činili su to u službenim radnim odijelima i uz pomoć specijaliziranog vozila s tzv. košarom, iz koje su promidžbene letke lakše "vješali" na kabele s rasvjetnim tijelima. Sramotno i nedopustivo. Ali to nije ništa novo na našoj političkoj sceni. Ne tako davno, prije prošlih lokalnih izbora u Velikoj Gorici djelatnici gradskog komunalnog poduzeća Komunalac lijepili su plakate za gradonačelnika Tonina Piculu i njegovu koaliciju. I tada, kao i sada, neuvjerljivo zvuče objašnjenja tad Picule, a danas Mrkonjića. Picuala se branio na isti način kao i predsjednik HDZ-a Babine Grede Marko Mrkonjić. No u pozadini i jednog i drugog postupka je zapravo moć. Naime, djelatnici zaposleni u gradskim tvrtkama u strahu za egzistenciju moraju raditi i ovakve stvari.
Jednostavno je nedopustivo da ljudi zaposleni u gradskim ili državnim službama moraju biti u strahu svaki put kad se mijenja vlast ili uoči izbora. Jednostavno, to paralizira i njih i njihove korisnike usluga. S druge strane, nije nikakva tajna da su sve donedavna mnoga gradska i županijska poduzeća bila servisi stranaka koje su tog trenutka bile na vlasti. Ovakav klijentelistički pristup, po kojem su na čelu tih poduzeća bili stranački obojeni ljudi, otvarao je neslućene mogućnosti iskorištavanja djelatnika, a u konačnici i sredstava nas poreznih obveznika.
Daleko smo mi još od situacije u kojoj bi djelatnici Elektre u Imotskom, Babinoj Gredi ili Zaboku odbili zahtjev vodeće stranke za lijepljenje plakata. Ni to ne bi bilo sporno kada bi političke stranke tim poduzećima plaćale za učinjene usluge, ali prema transparentnim načelima i tako da sve stranke koje se bore za vlast imaju pravo korištenja tih usluga. Uzaludna su opravdanja gospodina Mrkonjića da mu nije palo na pamet dati plakate djelatnicima Elektre, a komoli tražiti od njih da ih distribuiraju. No još je neuvjerljivije objašnjenje direktora Elektre Vladimira Čaklovića da su djelatnici plakate vješali samonicijativno. Jednostavno, da nije tragično, bilo bi komično.
|
- 14:23 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
Split prva postaja
14.03.2007., srijeda
Od nedjelje, 18. ožujka, u Večernjem plus kreće serija razgovora s istaknutim pojedincima u hrvatskim gradovima i mjestima. Prvi razgovor vodila sam u ponedjeljak na terasi hotela Park u Splitu s Arijanom Čulinom, don Ivanom Grubišićem, Juroslavom Buljubašićem i Igorom Štimcem. Sjajni sugovornici, a puno tema. Na žalost, u novinama nije bilo dovoljno prostora za objavljivanje svega onoga što su rekli. Zato na blogu donosim one dijelove koje nećete pročitati u nedjelju u Večernjaku.
Zanimljivo je bilo slušati teoriju Igora Štimca, koji je nakon dugo vremena pristao govoriti za novine, o najnovijem sukobu Vulić-Ivanković. Štimac je racionalno objasnio kako je i sam šest godina bio u takvim prilikama. Uvijek su se uoči derbija dizale tenzije. Zanimljivo, preporučio je trenerima Dinama i Hajduka da ne daju izjave jer takve izjave samo služe za podizanje tiraža novinama. Na taj način otvara se mržnja među navijačima. Ni jedan ni drugi nisu shvatili što su Venecijanci bili i što su radili, a na kraju krajeva, tu sintagmu prvi je upotrijebio Mamić.
I don Ivan Grubišić mišljenja je da su mediji ti koji prenose informacije, ali da uvijek traže negativnu stranu.
O Mediteranskom institutu akademika Radmana u Splitu svi sugovornici misle da on neće bitno pridonijeti razvoju grada. To je institut za izvoz pameti i znanja, a Hrvatskoj trebaju usko specijalizirani radnici. Hrvatska ima 7 posto visokoobrazovanih, a svi su se sjatili u četiri grada. - Vozeći se od Splita do Zagreba nema ni krave, a kamoli inženjera -duhovito je zaključila Arijana.
Posebno zanimljiva rasprava razvila se kada sam postavila pitanje o Splitu kao rasističkom gradu.
Čulina je oštro to odbacila i istaknula da djeca nemaju autoriteta te da je ta situacija s crnim dječačićem samo jedan eksces. Don Ivan je upozorio ne trendove koji proizlaze iz načina života. Škola više nije odgojno-obrazovna ustanova, nego samo instituacija u kojoj se stječe znanje. Ispričao je priču o Ghandiju koji je, došavši u jednu školi, nakon što su mu predstavljeni svi profesori, upitao tko tu predaje predmet kako živjeti. I Štimac je, kao roditelj, imao tu puno reći. Mediji ističu destrukciju, od nasilnika prave zvijezde i daju loš primjer mladima. Ne mogu se svi problemi u odgoju djece prebaciti na leđa vrtića i škola. Treba odgojiti djecu u vremenu u kojem živimo i uz obveze koje zaposleni roditelji imaju.
|
- 12:00 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
U sjeni velike Ene
09.03.2007., petak
Čitam da je publika s riječke pretpremijere "Glembajevih" u režiji Branka Brezovca izlazila osupnuta. Ne ushićena, ne rezignirana ili možda zadivljena glumom i izgledom prezgodne Severine Vučković u ulozi barunice Castell. Gledatelje je zgranula redateljeva zamisao da riječka barunica Castelli završi pod džipom, kao što je život skončala Ena Begović, koja je u kultnom filmu Antuna Vrdoljaka igrala barunicu Castelli, a taj lik utjelovila je i na sceni zagrebačkog HNK. Kad sam to pročitala, pomislila sam da će ta prispodoba u Rijeci i izravno povezivanje tragičnog kraja velike glumice, a za neke i jedine istinske hrvatske glumačke dive, Ene, s tragičnim krajem barunice Castelli povrijediti njezinu majku Terezu. Naime, ta samozatajna žena s hrvatskog juga, koju znam sresti na Miroguju, dostojanstveno se nosila svih ovih godina s gubitkom kćeri. Nije opterećivala javnost svojom boli. Zato sam sigurna da će joj teško pasti ta redateljeva intervencija.
Inače, kada smo kod Glembajevih, nedavno sam sjedila u društvu nekoliko naših istaknutih, u prvom redu kazališnih glumica, a jedna od njih je rekla da Severina lijepo izgleda i da ima gard te da vlada scenom, ali kao zabavljačica, a nikako kao glumica, te da nije dorasla jezičnoj interpretaciji Glembajevih. Podsjetilo me to na Glembajeve koje sam kao studentica gledala u Gavelli, a u toj je postavi, osim Šerbedžije kao Leona, i Krešimira Zidarića kao starog Glemabaja te Dubravke Miletić kao barunice Castelli, bio i Zlatko Vitez u ulozi baruničina ispovjednika. Zbog sjajne glume svako malo odlazila sam pogledati tu kultnu predstavu uživajući u njoj. Osobno mislim da je Dubravka Miletić bila puno bolja barunica Castelli od Ene Begović u kazalištu, kao što je i Šerbedžija bio puno bolji Leon Glembaj od Renea Medvešeka jer gledala sam obje predstave. Ali to je već stvar ukusa. No, zato je Ena briljirala u filmu Antuna Vrdoljaka utjelovivši barunicu Castelli tako vjerno i čarobno. Lice Ene Begović pričalo je umjesto svake riječi.
Međutim to što Severeina kao barunica Castelli umire pod kotačima džipa dok se u pozadini na videozidu vrte inserti iz Vrdoljakova filma Gospoda Glembajevi s Enom Begović u glavnoj ulozi - znak je nedostatka ukusa.
|
- 12:50 -
Komentari (39) -
Isprintaj -
#
Bajić vs. vukovarski pravnici
07.03.2007., srijeda
Članovi Pravne udruge Vukovar 1991. dostavili su mi jučer ujutro sadržaj Sporazuma o sradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, koji su u listopdu prošle godine potpisali glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen Bajić i Vladimir Vukčević, tužitelj za ratne zločine Republike Srbije. Bijesni su na Bajića i optužuju ga da je potpisao sporazum koji omogućuje da se ne sudi batinašima iz srbijanskih logora, koji su mučili gotovo 10 tisuća naših građana, ubili 300, a kao nestali vodi se njih 495. Ogorčeni su time što su sadržaj Sporazuma našli na latinici i ćirilici na web stranici srbijanskog tužiteljstva, a naše im Državno odvjetništvo nije dopuštalo uvid u Sporazum. Štoviše, objavili su ga tek prije nekoliko dana na webu, i to kad se podignula prašina.
Zamolila sam Mladena Bajića za objašnjenje i u roku pola sata od moga poziva sjedilli smo u njegovu kabinetu, a u društvu je bio i njegov zamjenik Dragan Novosel. Glavni državni odvjetnik temperamentno je objašnjavao sadržaj Sporazuma i prednosti koje donosi Hrvatskoj. Odbacio je sve optužbe bivših logoraša kazavši da će svi zločinici biti kažnjeni i da je spomenuti sporazum u interesu, nikako na štetu Hrvatske. Ponovio je kako će Hrvatska voditi sporove, ali će slati preslike dokaza i u Srbiju.
Štoviše, Bajić me je uvjeravao da je taj sporazum jedini način kako mogu biti osuđeni počinitelji ratnih zločina u Hrvatskoj a koji su građani Srbije. Naime, prema Ustavu, Srbija ne može izručivati svoje građane drugoj državi. Uostalom kao ni mi svoje. Srbija je dužna suditi počiniteljima zločina u svojim logorima, kojih je, prema podacima UN-a, bilo 480 na području Srbije.
Dok sam se vraćala u redakciju, pomislila sam kako se iz polemike izrodilo ipak nešto dobro. Bajić je dao nalog županijskom državnom odvjetniku u Vukovaru da stupi u kontakt s članovima Pravne udruge Vukovar 1991. kako bi od njih prikupio sve relevantne podatke vezane uz počinitelje zločina u logorima u Srbiji nad našim građanima. Kopiju tih dokaza, uvjeravao me je Bajić, poslat će svom kolegi Vukčeviću, što je već učinio za neke druge slučajeve.
|
- 14:33 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
Ne vozačima bez dozvole
05.03.2007., ponedjeljak
Najnovija prometna nesreća u Našicama u kojoj je poginula jedna mlada djevojka podsjetila me je na smrt dragog rođaka koji je poginuo podletivši s autmobilom pod gradski autobus. Ta vijest sve nas je šokirala a dan danas ,ni sedam godina nakon te tragedije, njegovi roditelji ne mogu se pomiriti s tim gubitkom.
Čitam da je u okolici Našica sedamnastogodišnjak vozio 6 vršnjaka 150 km na sat te sletio u kanal. Epilog te avanture jedna je poginula petnaestogodišnjakinja a ostalih petoro su povrijeđeni.Takvih i sličnih priča svakoga vikenda pune su novine. Noćne vožnje mladih ljudi od Zagreba, Pule, Splita, Zagorja preko Slavonije često kobno završavaju. Nerijetko se madići utrkuju svojim limenim ljubimcima gradskim prometnicama . Ponekad je riječ o djeci bez vozačke dozvole i koji uz znanje roditelja uzmu bijesne automobile s kojima obično nekoga odvezu u smrt. Ne pomaže tu ni nadobudni prohibicijski HDZ-ov zakon od O,O promila alkohola ali ni obiteljski zakon po kojem osobe mlađe pd 16 godina ne smiju biti vani bez pratnje starije osobe nakon 23 sata.Nema tog zakona koji će mlade ljude uvesti u red ako njihovi roditelji budu i dalje davali automobile u ruke golobradim mladcima. Nema tih policijskih ophodnji koje će moći smanjiti broj prometnih nesreća ako su za volanom osobe koje nemaju vozačkoga iskustva.Sve je to uzaludan posao jer, opće je poznato mjesto da, roditelji svojoj mlađahnoj djeci daju volan u ruke ikao znaju da su upravo oni najslabija karika u prometu i to često bez položenog vozačkog ispita i pod utjecajem alkohola i droge.
Smrti mladih ljudi na hrvatskim prometnicama u najviše slučajeva događaju se vikendima i nerijetko su rezultat alkohola i vozačkoga neiskustva.Pred državnim i lokalnim vlastima, policijom i roditeljima težak je zadatak kako doskočiti tome problemu i kako ga prevenirati.No za početak bilo bi dobro da djeca bez položenog vozačkog ispita ne mogu uzimati automobile svojih roditelja jer takve osobe na cesti često su kao tempirana bomba.
|
- 15:38 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
Trudim se...
02.03.2007., petak
Bog svima,
Imaš puno pravo jfk. Propust je što nema nijedne žene na ilustraciji uz blog. No, moram te razočarati. Nisam autorica ja, nego muškarac. Mislim da nije bilo nikakve loše namjere u izboru muških političara koji su se tamo našli na štetu žena. Međutim, činjenice pokazuju da su u političkom životu muškarci nazočni u većem broju. Na čalu Vlade, Sabora i države su muškarci, a i predsjednici vodećih parlamentarnih stranaka uglavnom su muškarci. Ali imate pravo, mogle su se tu naći Vesna Pusić, Vesna Škare-Ožbolt i Đurđa Adlešić koje su čelnice triju parlamentarnih stranaka, a i zamjenica premijera Jadranka Kosor. Ima tu i nekoliko ministrica i istaknutih zastupnica koje su mogle biti zastupljene. Stoga nadam se da ćemo s vremenom ispraviti taj propust. Inače, u Hrvatskoj ima velik broj žena koje su pametnije i uspješnije od mene i svako sučeljavanje s njima bio bi mi izazov. Nikad nisam nijednim svojim potezom pokazala da držim da mi nisu dorasle. Dapače, imponiraju mi mnoge žene iz javnog života, one na čelu uspješnih tvrtki ili banaka, poput Marije Šole iz Partner banke. Cijenim i one na čelu teatra, poput Dubravke Vrgoč ili Ane Lederer. Tu su i gradonačelnice Dubrovnika, Šibenika, Ozlja, a da ne spominjem poznate menadžerice, liječnice ili aktivistice u borbi za ljudska prava. Svaka od njih jedinstvena je na svoj način i svaku poštujem.
Inače, drago mi je što su vaši komentari sve sadržajniji. Dobronamjernom poručujem da čitam sve što napiše i pokušavam popravljati svoj blog. Zvoni Radikalnom zahvaljujem na potpori kao i ostalim dobronamjernim blogerima. Iz vaših reakcija shvaćam čemu se veselite, a što vam smeta. Pokušavam svoje postove prilagoditi onome što vas zanima. Naravno, nije uvijek moguće zadovoljiti sve ukuse, ali trudim se.
|
- 13:40 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
|
RSS
| Komentari da/ne?