malam

Čuo sam negdje da je strah od zmija urođen i da ga svi imamo.. ja sam svoj prvi put osvijestio nakon gledanja filma Zmije u avionu, Samuel L. Jackson. Vjerujem da bi većina ljudi rekla da je film glup i da nije realan ali što se mene tiče nije uzalud deklariran kao akcijski horor. Fino me prepao i od tada si zmije i ja nismo prijatelji. Da sam onaj Adam, jabuka me ne bi ugledala.

Srećom živim u gradu, pa su šanse za srest zmiju nešto manje nego u ruralnim krajevima. Na sreću ili nesreću, moja je mašta dovoljno vrijedna da tome doskoči i smisli scenarije koje drugima možda ne bi pali na pamet.

I tako, u nedostatku boljih ideja kojima bi popunio dan, počeo sam se pitati koje su šanse da mi zmija izađe iz wc-a. Oke, znam da nisam prvi kome je to palo na pamet, ali možda sam bar prvi koji o tome piše. Ovdje.

I dakle, priča ide ovako. Ja noću ustajem na wc, zmija iskače iz wc-a i ugriza me za neko od nezgodnih mjesta (zasad ne bi išao u detalje, a ni kasnije). U scenariju broj 2, dolazim s posla i zmija me dočekuje u kuhinji, recimo na šanku. Budimo realni, ima tu još nekih ideja, ali zasad sam odlučio izložit ove dvije, a prezentirat jednu- situaciju broj 2- zmija za šankom (mislim da čak ima neka pjesma na tu temu). Čovjek se zapetlja u priči koja ima previše detalja.

Iskren kakav jesam, reći ću i da po prirodi nisam nešto poduzetan, ali da sam u ovom slučaju odlučio nać rješenje. Dakle, s obzirom da bi zmija trebala izać iz wc-a (da bi preko hodnika došla do šanka), za početak ju je trebalo zaustavit na početku. Tako sam spustio poklopac wc školjke i na njega stavio Ariel prašak 10 kg (nije plaćena reklama). Prašak je stajao na školjci cijelo vrijeme, osim kad bi koristio wc (ili prašak). To mi je dalo vjetar u leđa, potrebnu dozu samopouzdanja i koji sat sna više. Mirnije sam plovio svojim danima, duboko vjerujući da sam riješio bar jedan od svojih problema..

..Sve do jedne subote, kada me uklještilo u leđima.

Čini se da ipak ne mogu sve kontrolirat.

Već dugo vremena muku mučim sa spavanjem. Zapravo je to, rekla bi, više cjelodnevna muka, koja kulminira odlaskom u krevet.

Krenimo ispočetka, jer kraja nema. Dakle, sve je počelo u jesen 2015., kada sam se zaposlila u jednoj renomiranoj tvrtci. Radila sam zbilja naporno, i pošten čovjek nakon teškog dana očekuje malo dobrog sna. Ali, svi znamo poslovice vezane uz nadu (ne mislim na onu da umire zadnja), pa je tako mog sna bilo malo i nije bio dobar. Brojala sam ovce, brojale su one mene i kad se sve zbroji u prosjeku sam znala sklepat nekih mršavih sat i pol, tamo negdje taman prije nego mi treba zazvonit sat. Onako nikakva, otišla bi na posao, a agonija bi se nastavila preko dana, u iščekivanju nove besane noći.

I tako sam jednog dana odlučila potražit pomoć. Biljni čajevi, difuzori, tablete za spavanje, vježbanje.. sve sam probala.. Kada sam vidjela da ništa od toga ne daje konkretnije rezultate, odlučila sam dati otkaz.

To jutro, s većim kamenom u želucu, otišla sam kod šefa. Nemalo se iznenadio mojom odlukom, a ja sam se nakon dugo vremena veselila odlasku na spavanje. Nisam zaspala ni tu večer. Možda ipak nije do posla.