malam

U ne tako daleko budućnosti, dogodit će se brojne promjene. Jedna od njih, posebno me zaitrigirala. Naime, ljudi će se rađat s jednom sklopkom. Znam da svatko tko ovo čita ima svoju viziju čemu služi sklopka, ali s obzirom da sam ja autor ovog teksta, mogu reći da će princip sa sklopkom biti sljedeći: ako osoba puno priča, onaj kome smeta, stisnut će sklopku i osobi će se zatvorit usta.

Ovo bi nekome moglo zvučati radikalno, ali mogu objasniti kako je proces tekao, pa možda netko promijeni mišljenje. A možda i ne. I to je oke. Dakle, u ožujku 2022. godine na jednoj od regionalnih televizijskih postaja, emitiran je prilog o osobi koja moli za pomoć jer ne može izdržat da kolegica s kojom sjedi u uredu konstantno priča. U udarnom programu osoba se požalila kako svakog dana mora piti tablete za glavu kada dođe kući, izmučena od svakodnevne borbe s uredskom pričalicom. Nakon što je navedeni prilog emitiran, u narodu su se javile dvije struje-pričaši i protivnici. Cijela priča je uskoro eskalirala, pa se navedena tematika počela uvlačiti i u ostale pore društva, primjerice u brakove, koji su često bivali poprište dvije suprostavljene strane-one koja je pričala i ona koja nije. Stopa razvoda do kraja 2037. se udvostručila, a broj rođene djece pao za 13 posto.

Kada države više nisu znale što bi, a svjesne da bi mogla nastati prijetnja ljudskom opstanku, odlučile su provest referendum u kojem bi ljudi glasali o potrebi za ugradnjom sklopke koja bi zaustavljala pričanje, dok umorna strana ne bi dovoljno predahnula.

I tako se održao referendum, tog kobnog dana 16. prosinca 2053. Stopa izlaznosti je bila 93 posto, busevi su dolazili sa svih strana, kršila su se pravila predizborne šutnje. Izlazne ankete nikada nisu bile neodlučnije, a napetost u narodu veća. U 21 sat su objavljeni prvi neslužbeni rezultati, koji su i potvrđeni nešto kasnije-sklopke neće biti! Nepričaši su još više utihnuli a pričaši nisu.

Nema potrebe opisivati što se događalo kasnije. Samo ću reći da se stotinjak godina kasnije, evolucija odlučila pobrinuti za one izmučene pričom. A ostalo je stvar povijesti, odnosno budućnosti.

Bosna, travanj 1992. godine. Rano jutro. Padala je kiša. Tako teška i snažna. Osjećala sam ju na ramenima.

Na trenutak sam se razveselila. Nakon mjeseci snijega, konačno kiša. I to ranije nego inače.

Planina je znala trpit snijeg i za prvi maj, pa smo se često žalili na vremenske prilike. Doduše potiho i između sebe. Strancima bi govorili kako je divno uživati u planinskom zraku i vodi. A ljeti, kada bi se vraćali s mora i kada bi automobil uhvatio prve zavoje strmine, teško bi nam došlo u prsima. Trebalo je izdržati još jednu dugu zimu. U tom trenutku nisam ni znala da me čekaju neke nove jeseni i doba.

A onda sam sklopila oči. Tišina me promatrala. I osjećala je slast u tome. Ljudi često zanemaruju važnost tišine. Pa se gube u bespućima buke. Kao da je previše strašno ono što dolazi iznutra. Vjerojatno ništa i nije strašnije od toga.

Vidjela sam svoje djetinjstvo, i svog brata i sestru. I susjedu Ranku koja mi veselo maše s balkona. Mama me laganim korakom vodila na šišanje, dok sam u ruci čvrsto stiskala komad tople orahnjače. Osjetila sam kako mi se lijepi po prstima. Kažu da ljudi najbolje mirisom prizivaju sjećanja, a ja sam se mogla zakunut da u tom trenutku u zraku osjećam miris pečenih oraha.

Na trenutak sam pomislila da se odmaram. A onda me ponovno preplavio osjećaj tjeskobe. Ležao mi je u utrobi već neko vrijeme. Mjesecima smo osluškivali što se događa. Pa su se smjenjivali nada i očaj. Čovjek i je baš takav. U jednom trenutku vjeruje da se ono najgore neće dogoditi njemu, dok u drugom misli da su svi drugi bolje prošli u životu.

Onda sam pogledala iznutra. Tamo me čekala jedna djevojčica. Bila mi je jako poznata. Mislim da sam ju negdje po putu jednom davno bila srela. Pa izgubila. Imala je velike, plave oči i nosila je naočale. Baš kao ja. Nije me ništa pitala, samo je čekala. Nisam znala što bi s njom, pa smo se promatrale bez riječi. Imala sam osjećaj kao da nešto očekuje od mene. Nisam mislila da joj mogu bilo što ponuditi pa sam na trenutak maknula pogled. Valjda mi ljudi cijeloga života nastojimo bukom nadglasati vlastitu neurozu. Pa kad netko nije voljan sudjelovati u našem pokušaju da pobjegnemo od sebe, proglasimo ga prijetnjom za vlastiti sustav. Često nesvjesni da ono što nam ne odgovara izvana je u stvari u nama samima.

Ostale smo tako nekoliko minuta. Nisam osoba od detalja pa mi je teško ispričat u tančine. Vjerojatno mi melankolici bolje osjećamo nego što pišemo. Mogu samo reći da mi je djelovala jako umorna. Primjetila sam da su joj u jednom trenutku skliznule naočale s nosa, a ona nije ništa napravila po tom pitanju. To me začudilo. Nije mi bilo jasno zašto netko pored dvije zdrave ruke ne radi ništa da bi si olakšao.

A onda sam pogledala u svoje grlo. Tamo je bila jedna knedla. Možda na prvi tren to zvuči fino i prijatno, ali ovoj mojoj nije falio ni cimet ni prezla. Bila je crna i mislim da se skotrljala iz mog želuca. A onda je ostala zaglavljena u mom vratu. Osjetivši njen pritisak, na tren sam se nakašljala. Pokušala sam ju nasilno izbaciti van, ali s nešto manje uspjeha. S obzirom da je dugo nastajala, trebalo je nešto više truda i vremena da bi otišla.

Zatim sam se spustila u svoja pluća. Tamo je stanovala jedna spužva. Bila je rupičasta i boje okera. I ličila je na onu školsku. Ali ova je bila samo moja. I nosila sam ju svaki dan sa sobom. Zapravo, vjerujem da je tu bila oduvijek. Ali, koliko zapravo dobro poznaješ stanare svoga ulaza? Tako ja oduvijek živim u prizemlju a ona u potkrovlju, pa se nismo baš ni sretale. Nije koristila lift a ja nisam išla na sastanke stanara. Svejedno sam svakodnevno osjećala njenu prisutnost. Znala sam da u meni živi nešto čemu tu nije mjesto, ali se nisam imala snage boriti. Otprilike kao kad u zgradi imaš onog jednog stanara koji uporno prkosi zakonima logike, a nitko mu ne možeš ništa. Tako sam i ja svog stanara pustila neka radi što želi.

Tada je u sobu uletio muž. Briga mu se spuštala niz čelo. Tu noć nije spavao. Kao i mnogo noći ranije. Nastojao je djelovati jak. Muškima se ionako teže tolerira slabost. Čula sam ga kako se noćima prevrće u krevetu, ali sam se pravila da spavam i da sam dobro. Možda tako sve loše nestane.

Rekao mi je da spremim djecu, da idemo. Nisam znala gdje, ali sam znala da na ovaj put ne želim krenuti. Molila sam ga da ostanemo, da će sve biti dobro. Ali on nije oklijevao. Emotivac protiv razuma.

Pogledom sam preletila oko sebe. Još je neki dan kćer ovdje dočekala rođendan. Zadnji u našoj kući. Hodnikom je odzvanjao zvuk glazbe i dječjeg smijeha.

A onda je došlo vrijeme za polazak. Kćerki sam obukla najdražu, žutu haljinu i lakirane cipelice, da joj skrenem pažnju. Ali djecu nije lako zavarati. Osjećali su isto što i muž i ja. Samo su lakše izražavali emocije. Tako je to s djecom. Sve dok ih ne nauče da se odrasli ponašaju drukčije. Pa sve drže u sebi dok ne obole.

Uzeli smo ono najosnovnije. Novac, glavu i ponešto odjeće, samo za oko kuće. Ovo sve je ionako samo privremeno.

U auto sam ubacila i smrznuto pile, tamo u prostor iznad glave, morali smo nešto ručat tog dana. Nisam točno znala gdje idemo i što radimo, ali kaos i je takav. Muž je uvijek vodio računa o svemu. Vjerovala sam mu, iako ni on nije znao što će biti. Znali smo samo da ćemo zajedno sve lakše prebrodit. Pa smo krenuli u neko novo sutra.

Bilo je teško. I danas zna biti. To je život, ali ljudi imaju jednu dobru osobinu- zaborave što je bilo loše. To nažalost ne znači da ono ne ostavi traga u njima.

Svi imamo rane. Neke bole više, neke su zacijelile. Danas se smijemo smrznutom piletu koje nas je udaralo u glavu dok smo skretali u zavojima. Život i je često poprilično smiješan, zar ne?

Ali koliko god bolnih trenutaka nosi, ipak jedno je sigurno-gdje god krenuo, naći ćeš svoj put. Utočište je ionako u ljudima koje volimo.