malam

Kako moja potraga za poslom traje već neko dulje vrijeme i s obzirom da nije urodila plodom, shvatila sam da je možda došlo vrijeme da nešto promijenim. Već mjesecima šaljem mailove i javljam se na različite natječaje, ali ništa, jedan veliki čorak.

Kažu da ako čovjeku nešto ne funkcionira, treba vidjeti koji je njegov doprinos u tome. Tako sam ja odlučila malo promijeniti ploču odnosno životopis, jer zašto ne. Tko ne pokuša, ne može ni uspjet.

Uzela sam životopis u ruke, odnosno otvorila sam ga na kompu. Pri pomisli na to što me čeka, malo mi se prispavalo. Vjerujem da je tako i onima koji pregledavaju životopise. Kažu da nijedan posao nije lagan, ako ništa da te održi budnim.

Krenula sam od slike. Voljela bi reći da nisam dobro ispala taj dan. Mogu i malo lagati i reći da sam imala jako naporan dan, da mi je pukao zub ili guma na biciklu, ali zapravo istina je ta da ja stvarno tako izgledam. Lako je zavarat narod, a sebe nešto teže. Duga crna kosa i tamni podočnjaci pričali su istinu o meni i odlučila sam sliku ostavit baš takvu kakva je. Možda zapadne u ruke nekome tko se osjeća slično.

Zatim su uslijedili podaci o obrazovanju i radnom iskustvu. Tu nisam mogla nešto puno promijeniti i taj sam dio preletila.

Onda sam došla do rubrike „Socijalne vještine i kompetencije“. Tamo sam se izlagala toliko da bi se i Pinokio posramio. Pisalo je: „Timski duh, dobre komunikacijske vještine, sposobnost rada pod pritiskom“. A istina je ta da sam ja sve suprotno. Pa sam onda odlučila napisat istinu. Glasila je ovako: „Ako tražite radnika koji je timski igrač, ima dobre komunikacijske vještine i sposoban je raditi pod pritiskom, to nisam ja. Introvert i perfekcionist, malo pričam, puno radim. Šefu se ne ulizujem i govorim što mislim. Miroljubiva, osim ako je drukčije nužno. Ne volim klimu. Dolazim na posao u tenisicama“. Tu sam završila i poslala CV željenom poslodavcu.

Nitko mi se nije javio. Nema svaka priča sretan kraj. Ova ipak ima, jer sam shvatila da bi mi dobro došla prekvalifikacija.

Čuo sam negdje da je strah od zmija urođen i da ga svi imamo.. ja sam svoj prvi put osvijestio nakon gledanja filma Zmije u avionu, Samuel L. Jackson. Vjerujem da bi većina ljudi rekla da je film glup i da nije realan ali što se mene tiče nije uzalud deklariran kao akcijski horor. Fino me prepao i od tada si zmije i ja nismo prijatelji. Da sam onaj Adam, jabuka me ne bi ugledala.

Srećom živim u gradu, pa su šanse za srest zmiju nešto manje nego u ruralnim krajevima. Na sreću ili nesreću, moja je mašta dovoljno vrijedna da tome doskoči i smisli scenarije koje drugima možda ne bi pali na pamet.

I tako, u nedostatku boljih ideja kojima bi popunio dan, počeo sam se pitati koje su šanse da mi zmija izađe iz wc-a. Oke, znam da nisam prvi kome je to palo na pamet, ali možda sam bar prvi koji o tome piše. Ovdje.

I dakle, priča ide ovako. Ja noću ustajem na wc, zmija iskače iz wc-a i ugriza me za neko od nezgodnih mjesta (zasad ne bi išao u detalje, a ni kasnije). U scenariju broj 2, dolazim s posla i zmija me dočekuje u kuhinji, recimo na šanku. Budimo realni, ima tu još nekih ideja, ali zasad sam odlučio izložit ove dvije, a prezentirat jednu- situaciju broj 2- zmija za šankom (mislim da čak ima neka pjesma na tu temu). Čovjek se zapetlja u priči koja ima previše detalja.

Iskren kakav jesam, reći ću i da po prirodi nisam nešto poduzetan, ali da sam u ovom slučaju odlučio nać rješenje. Dakle, s obzirom da bi zmija trebala izać iz wc-a (da bi preko hodnika došla do šanka), za početak ju je trebalo zaustavit na početku. Tako sam spustio poklopac wc školjke i na njega stavio Ariel prašak 10 kg (nije plaćena reklama). Prašak je stajao na školjci cijelo vrijeme, osim kad bi koristio wc (ili prašak). To mi je dalo vjetar u leđa, potrebnu dozu samopouzdanja i koji sat sna više. Mirnije sam plovio svojim danima, duboko vjerujući da sam riješio bar jedan od svojih problema..

..Sve do jedne subote, kada me uklještilo u leđima.

Čini se da ipak ne mogu sve kontrolirat.

Već dugo vremena muku mučim sa spavanjem. Zapravo je to, rekla bi, više cjelodnevna muka, koja kulminira odlaskom u krevet.

Krenimo ispočetka, jer kraja nema. Dakle, sve je počelo u jesen 2015., kada sam se zaposlila u jednoj renomiranoj tvrtci. Radila sam zbilja naporno, i pošten čovjek nakon teškog dana očekuje malo dobrog sna. Ali, svi znamo poslovice vezane uz nadu (ne mislim na onu da umire zadnja), pa je tako mog sna bilo malo i nije bio dobar. Brojala sam ovce, brojale su one mene i kad se sve zbroji u prosjeku sam znala sklepat nekih mršavih sat i pol, tamo negdje taman prije nego mi treba zazvonit sat. Onako nikakva, otišla bi na posao, a agonija bi se nastavila preko dana, u iščekivanju nove besane noći.

I tako sam jednog dana odlučila potražit pomoć. Biljni čajevi, difuzori, tablete za spavanje, vježbanje.. sve sam probala.. Kada sam vidjela da ništa od toga ne daje konkretnije rezultate, odlučila sam dati otkaz.

To jutro, s većim kamenom u želucu, otišla sam kod šefa. Nemalo se iznenadio mojom odlukom, a ja sam se nakon dugo vremena veselila odlasku na spavanje. Nisam zaspala ni tu večer. Možda ipak nije do posla.

Moje prvo sjećanje na tetku Anicu seže tamo negdje oko moje treće godine. Sestra i ja smo sjedile za stolom i čekale tetkin ručak. Kada je nakon par minuta juha došla na stol, tetka nam je rekla da se pomolimo, a nakon toga smo osim dragom Bogu, morale zahvaliti na svemu što imamo i bakinoj slici koja je visila sa zida. Ja doduše baku nisam nikada ni upoznala jer je umrla nešto prije mog rođenja, ali tradicija je nalagala tako i ja sam ju poštovala do poodmaklih godina.

Zapravo, kada bolje razmislim, u mojoj je obitelji i inače sveprisutna tendencija štovanja nekoga ili nečega. Uglavnom su to bili sveci ili živuće legende. Ali, kako svaka obitelj ima i onih rubnih slučajeva, tako ih ima i moja, i to ovaj put u obliku strine Matilde koja je negdje tamo u ljeto neke godine oduševljeno pričala kako se druži sa pokojnom susjedom.

Da budem iskrena, ni mene nije sve to zaobišlo. Kroz srednju školu, redovno sam u džepu traperica nosila križić da mi pomogne na ispitu. Ali kako negdje u tim godinama postane moderno otuđiti se od vjere, tako sam i ja svoj križić ostavila doma, tragajući za novim izvorom sreće i uspjeha.

Prošle su i godine u traganju, i kada sam već skoro odustala, jednog dana sam već ritualno ušla u Pepco. I baš tamo negdje prije izlaza, u redu sa donjim vešom, ugledala sam tigrove gaće. Sve one maštovite, koji su pomislili na tigraste, oskudne sexy gaće, moram razočarati, jer se zapravo radi o nešto većim, zagasito plavim gaćama, koje na sebi imaju tigrove. I tako kako je Ivanišević osvojio Wimbledon u svojim sretnim čarapama, ja sam nabavila svoje hrabre gaće. Nosila sam ih kada mi je dan bio nešto teži nego inače. Zapravo, da budem iskrena, poprilična sam kukavica i realno bi mi te gaće trebale svaki dan, ali u strahu da se ne raspadnu od pranja, koristila sam ih samo kad je nužno.

I tako sam nedavno imala jedan ponedjeljak koji je bio baš strašan dan. Išla sam intervju za posao koji mi je bio jako bitan. Pismeni sam odradila dobro, ali kod mene problem nastaje kad je riječ o usmenom izražavanju. Pa tako, noć prije od silne treme nisam baš naročito dobro spavala, a kad je svanulo jutro, zapravo sam jedva čekala da to sve prođe, pa kako god. Popila sam malo kave, oprala zube i obukla naravno tigrove gaće. Kako je intervju krenuo, ja sam se sve više opuštala, a pred kraj sam uspjela reći i nešto humoristično. Bila sam baš zadovoljna kako je prošlo, pa sam se odlučila nagradit kolačem u obližnjoj slastičarnici. Veselo sam pojela kolač, platila račun a onda otišla na wc. Tamo su me dočekale obične bijele gaće.

Možda je ipak nešto od tog tigra i u meni.

Neki dan sam s prijateljicom posjetila izložbu slika. Da budem iskrena, nije baš da se nešto razumijem u umjetnost, ali to je bila njena želja pa sam u njoj sudjelovala, kao dobra prijateljica.
I tako smo nas dvije hodale okolo naokolo gledajući slike, ona mi je objašnjavala što je slikar htio reći, a ja sam zapravo cijelo vrijeme razmišljala o tome kako bi bilo lijepo da sam doma. Ali, kako kažu da treba živjeti u trenutku, tako sam se i ja u jednom trenutku odlučila priključiti sadašnjosti. Došle smo do slike na kojoj se nalazio čovjek, a ispred njega je bila palma koja mu je gotovo u potpunosti prikrivala lice. Prijateljica mi je rekla kako joj je ta slika baš neka asocijacija na more i uživanje na plaži, pa je počela pričati o planovima za ljetovanje u Grčkoj ove godine. Kako više nisam bila mislima doma, nego u galeriji, stala sam i pobliže pogledala sliku. Vidjela sam lika koji nije dobro i skriva se iza palme da ga nitko ne vidi. Onda sam se osvrnula i na druge slike oko nas i ni tamo nisam vidjela ljetovanje i Grčku. Ubrzo smo se pozdravile i svaka je otišla svojim putem.

„Za nas ne postoji druga realnost od one koju izgradimo u odnosu.“ J.M.Robine

Imam tu neku fobiju da će ljudi, kad me pogledaju, vidjet nešto loše. Ne znam točno reći što ni zašto je to tako, ali sigurna sam da bi psihologija to nekako povezala s mamom i tatom.

Ali, da ne bi bilo da sve ovo pišem u svrhu seruckanja po roditeljima, nastavit ću dalje, kako bi ova moja priča imala neki odgojno-edukativni karakter.

I tako sam se ja jutros, ničim izazvana, probudila kao bongo mačka. I umjesto tradicionalnog pranja zuba i pijenja kave, umila sam se i popila šalicu mlijeka. S obzirom da se ovog jutra nisam trebala šminkat, nisam znala što bi s viškom vremena, pa sam sjela u stolicu i neko vrijeme prela. To me poprilično smirilo, ali nažalost nije dugo potrajalo jer sam uskoro morala ići na posao. Jer, suprotno uvriježenom mišljenju, i bongo mačke rade.

Ono što me zabrinulo, bila je činjenica da će kolege primijetiti da im fali 1 čovjek a imaju jednu bongo mačku viška. Pa sam se odlučila prikrit. Oprezno sam prošla hodnikom, pazeći da nikoga ne sretnem i zatvorila se u sobu. Tamo sam satima vrijedno radila, a kad je došlo vrijeme za pauzu, nisam nikud izašla. Međutim, budući da radni dan traje 8 sati, a svi mi imamo neke potrebe, došlo je moje vrijeme da odem na toilet. Oprezno sam izašla na hodnik, provjerila da nigdje nema ljudi i potrčala sprintom do najbližeg wc-a. I sve bi to mogla biti idila, da svaka priča ne mora imat neki zaplet. Mene je tako po izlasku iz wc-a dočekala kolegica iz računovodstva. Najprije mi se požalila na bol u koljenu a zatim i na kolegicu s kojom sjedi u sobi. Onda je zastala, par sekundi me odmjerila i rekla kako imam baš lijepe nokte. Nakon nekoliko minuta svaka je otišla u svom pravcu.

Čini se da ipak svatko gleda samo svoj film.

Zapravo, ne sjećam se kako je sve počelo. Mislim da je bila vedra proljetna noć i u jednom sam trenutku vidio veliku količinu svoje braće i sestara oko mene. Bit će da smo se izlegli. Nakon početnog teturanja, svatko je krenuo svojim putem. Kod nas se ne živi s roditeljima do 35-e.

Osvrnuo sam se oko sebe i vidio zanimljivu, staru zgradu par metara dalje. Iz podruma se širio miris vlage. Većina moje rodbine se uputila baš tamo, a kako sam se ja osjećao nekako drukčijim od njih, odlučio sam naći svoj put. Krenuo sam na prvi kat i ušao u najbliži stan. Pošto mi je već taj prvi dan bio izrazito stresan (rođenje i selidba u manje od 24 sata), poželio sam malo odspavat pa sam se uputio odmah u spavaću sobu. Tamo je bila neka beba. Ja još tada nisam znao kakve su bebe ali mi se činila nekako bliska. Ipak sam i ja u tom trenutku bio jedna mala ličinka. I taman kad sam se opustio, moja prijateljica beba je počela plakati. Roditelji su skočili kao ofureni i jako su me prepali. Malo mi je trebalo da shvatim da mi ne treba takav stres u životu, pa sam spakirao kufere i krenuo u susjedni stan.

Tamo su živjeli baka i dedo i bili su poprilično usporeni. To mi je baš godilo nakon početnih turbulencija, pa sam ostao kod njih par mjeseci. Redovno su me hranili šećerom i mrvicama, a ja sam im vraćao tako što nisam izlazio danju. Kad bi navečer ugasili svjetlo i otišli spavati, potiho bi zobao ostatke u kuhinji. Onda bi se otuširao u lavabou i lagano spremio za krevet do iduće večeri. Živio sam bajku.

Međutim, kako navodno svemu lijepom dođe kraj, tako sam ja jednog jutra ugledao svog brata Roberta kako juriša dnevnim boravkom, u sred bijelog dana. Jako sam se prepao (vratila mi se trauma od bebe) i bez puno razmišljanja poviknuo: „Roberte, sakrij se, dobit ćeš knjigom po glavi!“ Ali Robert, takav kakav je, nije me poslušao. Samo mi se pakosno nacerio i nastavio dalje jurišat punim šprintom, cca 4 km na sat. Prešetavao se gore dolje i plazio jezik. I tako je paradirao par minuta. A onda ga je skužila baka! Ciknula je iz sveg glasa! Iako je dedo nosio slušni aparatić, baka je proizvela decibele koji nisu mogli ostat nezapaženo. Brzo je uzeo Jutarnji i šćolio Roberta sred potiljka. Sranje! Morao sam se malo smiriti pa sam se uvukao u najbližu rupu i ostao tamo nekoliko dana, da mi se malo smire živci. No, kako su baka i dedo bili slabog vida i danima nisu usisali Robertove noge s poda, sve mi je to postalo prebolno pa sam potražio nove cimere. Ponovno sam izvadio kofere, uzeo samo najnužnije i krenuo dalje.

Ovaj put sam preselio na treći kat. Nisam htio nikakvu bebu, ni baku i dedu pa sam odabrao jednu mamu, tatu i kćer. Mamu i tatu nije bilo briga za mene a kćer se jako bojala buba pa sam znao da mi ne bi prišla. Mama je kuhala bolje on bake, a tata je Jutarnji samo čitao. I tako sam se ja baš fino opustio i ulijenio. Jedne večeri sam našao nešto super-fino na podu dnevnog boravka. Liznuo sam to i baš mi je pasalo. Nalizao sam se pošteno i zaspao snom pravednika. Onda sam se probudio s nekom opakom trbuhoboljom. Nekako sam teško stao na noge, a još ih teže pomicao. Bilo je već jutro i čuo sam kćer kako ustaje. Ulovila me panika pa sam upregnuo i zadnji atom energije da stignem do pukotine u zidu. Samo sam zateturao a kćer me pogodila Anom Karenjinom. Nisam ni sklopio oči a Robert je već došao po mene. Mislim da sam se ipak trebao malo više zabavljati u životu.

U ne tako daleko budućnosti, dogodit će se brojne promjene. Jedna od njih, posebno me zaitrigirala. Naime, ljudi će se rađat s jednom sklopkom. Znam da svatko tko ovo čita ima svoju viziju čemu služi sklopka, ali s obzirom da sam ja autor ovog teksta, mogu reći da će princip sa sklopkom biti sljedeći: ako osoba puno priča, onaj kome smeta, stisnut će sklopku i osobi će se zatvorit usta.

Ovo bi nekome moglo zvučati radikalno, ali mogu objasniti kako je proces tekao, pa možda netko promijeni mišljenje. A možda i ne. I to je oke. Dakle, u ožujku 2022. godine na jednoj od regionalnih televizijskih postaja, emitiran je prilog o osobi koja moli za pomoć jer ne može izdržat da kolegica s kojom sjedi u uredu konstantno priča. U udarnom programu osoba se požalila kako svakog dana mora piti tablete za glavu kada dođe kući, izmučena od svakodnevne borbe s uredskom pričalicom. Nakon što je navedeni prilog emitiran, u narodu su se javile dvije struje-pričaši i protivnici. Cijela priča je uskoro eskalirala, pa se navedena tematika počela uvlačiti i u ostale pore društva, primjerice u brakove, koji su često bivali poprište dvije suprostavljene strane-one koja je pričala i ona koja nije. Stopa razvoda do kraja 2037. se udvostručila, a broj rođene djece pao za 13 posto.

Kada države više nisu znale što bi, a svjesne da bi mogla nastati prijetnja ljudskom opstanku, odlučile su provest referendum u kojem bi ljudi glasali o potrebi za ugradnjom sklopke koja bi zaustavljala pričanje, dok umorna strana ne bi dovoljno predahnula.

I tako se održao referendum, tog kobnog dana 16. prosinca 2053. Stopa izlaznosti je bila 93 posto, busevi su dolazili sa svih strana, kršila su se pravila predizborne šutnje. Izlazne ankete nikada nisu bile neodlučnije, a napetost u narodu veća. U 21 sat su objavljeni prvi neslužbeni rezultati, koji su i potvrđeni nešto kasnije-sklopke neće biti! Nepričaši su još više utihnuli a pričaši nisu.

Nema potrebe opisivati što se događalo kasnije. Samo ću reći da se stotinjak godina kasnije, evolucija odlučila pobrinuti za one izmučene pričom. A ostalo je stvar povijesti, odnosno budućnosti.

Jednom davno, jedna djevojčica imena Marica, živjela je u kući na osami. Kuća je bila srednje velike kvadrature i napravljena od kolača. Dugo je tražila takvu kuću i kad ju je konačno našla, platila je za nju duplo više od prošlog vlasnika. Znala je da se radi o dugoročnoj investiciji i nije dvojila ni sekunde da ju kupi.

I tako je ona tu kuću žvakala godinama. S vremenom su zidovi postajali sve tanji a ona sve nervoznija. U trenutku kad je oglodala sve kuhinjske elemente, nevoljko je shvatila da će morat učinit neku promjenu u životu. Za kupnju nove jestive kuće bilo je prekasno, pa se uputila po namirnice u grad.

Obukla je tenisice, uzela pwc vrećicu i zaputila se u špeceraj. Na ulazu u grad, srela je nekoliko ljudi. Lagano joj se zavrtilo. Da je živjela u naše vrijeme, testirali bi je na koronu, a ovako je produžila dalje u nadi da joj nije ništa. Pa je ušla u dućan. Tamo je bijesna gomila kupovala namirnice za Božić. Osvrnula se oko sebe i taman kad je pomislila da se vrati kući, Marici je zakrulilo u želudcu. Izbrojala je 10 sekundi unazad, udahnula par puta i uputila se prema odjelu s kruhom. Na brzaka je zgrabila 12 jače pečenih kroasana s marelicom, bacila novce prodavačici na blagajnu i izjurila van. Trčećim se korakom uputila kući.

Na putu nazad Marica je srela vješticu. Nije se toliko ni prepala jer se bojala isključivo ljudi. Vještica ju je pitala šta joj je, gdje toliko žuri, a Marica joj je odgovorila da bježi od ljudi, da ima osjećaj da ju promatraju i procjenjuju. Vještica, dobra kakva je, Marici je odlučila pružiti pomoć. Pa joj je rekla da se sa strahom mora suočiti. Onda je zamaknula čarobnim štapićem i vratila Maricu u onaj dućan.

Marica je u dućanu doživjela napad panike.

Možda ipak nije dobro preskakat previše stepenica odjednom.