malam

27.04.2022., srijeda

Dnevnik jednog žohara

Zapravo, ne sjećam se kako je sve počelo. Mislim da je bila vedra proljetna noć i u jednom sam trenutku vidio veliku količinu svoje braće i sestara oko mene. Bit će da smo se izlegli. Nakon početnog teturanja, svatko je krenuo svojim putem. Kod nas se ne živi s roditeljima do 35-e.

Osvrnuo sam se oko sebe i vidio zanimljivu, staru zgradu par metara dalje. Iz podruma se širio miris vlage. Većina moje rodbine se uputila baš tamo, a kako sam se ja osjećao nekako drukčijim od njih, odlučio sam naći svoj put. Krenuo sam na prvi kat i ušao u najbliži stan. Pošto mi je već taj prvi dan bio izrazito stresan (rođenje i selidba u manje od 24 sata), poželio sam malo odspavat pa sam se uputio odmah u spavaću sobu. Tamo je bila neka beba. Ja još tada nisam znao kakve su bebe ali mi se činila nekako bliska. Ipak sam i ja u tom trenutku bio jedna mala ličinka. I taman kad sam se opustio, moja prijateljica beba je počela plakati. Roditelji su skočili kao ofureni i jako su me prepali. Malo mi je trebalo da shvatim da mi ne treba takav stres u životu, pa sam spakirao kufere i krenuo u susjedni stan.

Tamo su živjeli baka i dedo i bili su poprilično usporeni. To mi je baš godilo nakon početnih turbulencija, pa sam ostao kod njih par mjeseci. Redovno su me hranili šećerom i mrvicama, a ja sam im vraćao tako što nisam izlazio danju. Kad bi navečer ugasili svjetlo i otišli spavati, potiho bi zobao ostatke u kuhinji. Onda bi se otuširao u lavabou i lagano spremio za krevet do iduće večeri. Živio sam bajku.

Međutim, kako navodno svemu lijepom dođe kraj, tako sam ja jednog jutra ugledao svog brata Roberta kako juriša dnevnim boravkom, u sred bijelog dana. Jako sam se prepao (vratila mi se trauma od bebe) i bez puno razmišljanja poviknuo: „Roberte, sakrij se, dobit ćeš knjigom po glavi!“ Ali Robert, takav kakav je, nije me poslušao. Samo mi se pakosno nacerio i nastavio dalje jurišat punim šprintom, cca 4 km na sat. Prešetavao se gore dolje i plazio jezik. I tako je paradirao par minuta. A onda ga je skužila baka! Ciknula je iz sveg glasa! Iako je dedo nosio slušni aparatić, baka je proizvela decibele koji nisu mogli ostat nezapaženo. Brzo je uzeo Jutarnji i šćolio Roberta sred potiljka. Sranje! Morao sam se malo smiriti pa sam se uvukao u najbližu rupu i ostao tamo nekoliko dana, da mi se malo smire živci. No, kako su baka i dedo bili slabog vida i danima nisu usisali Robertove noge s poda, sve mi je to postalo prebolno pa sam potražio nove cimere. Ponovno sam izvadio kofere, uzeo samo najnužnije i krenuo dalje.

Ovaj put sam preselio na treći kat. Nisam htio nikakvu bebu, ni baku i dedu pa sam odabrao jednu mamu, tatu i kćer. Mamu i tatu nije bilo briga za mene a kćer se jako bojala buba pa sam znao da mi ne bi prišla. Mama je kuhala bolje on bake, a tata je Jutarnji samo čitao. I tako sam se ja baš fino opustio i ulijenio. Jedne večeri sam našao nešto super-fino na podu dnevnog boravka. Liznuo sam to i baš mi je pasalo. Nalizao sam se pošteno i zaspao snom pravednika. Onda sam se probudio s nekom opakom trbuhoboljom. Nekako sam teško stao na noge, a još ih teže pomicao. Bilo je već jutro i čuo sam kćer kako ustaje. Ulovila me panika pa sam upregnuo i zadnji atom energije da stignem do pukotine u zidu. Samo sam zateturao a kćer me pogodila Anom Karenjinom. Nisam ni sklopio oči a Robert je već došao po mene. Mislim da sam se ipak trebao malo više zabavljati u životu.

- 14:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

15.02.2022., utorak

Šutnja je zlato?

U ne tako daleko budućnosti, dogodit će se brojne promjene. Jedna od njih, posebno me zaitrigirala. Naime, ljudi će se rađat s jednom sklopkom. Znam da svatko tko ovo čita ima svoju viziju čemu služi sklopka, ali s obzirom da sam ja autor ovog teksta, mogu reći da će princip sa sklopkom biti sljedeći: ako osoba puno priča, onaj kome smeta, stisnut će sklopku i osobi će se zatvorit usta.

Ovo bi nekome moglo zvučati radikalno, ali mogu objasniti kako je proces tekao, pa možda netko promijeni mišljenje. A možda i ne. I to je oke. Dakle, u ožujku 2022. godine na jednoj od regionalnih televizijskih postaja, emitiran je prilog o osobi koja moli za pomoć jer ne može izdržat da kolegica s kojom sjedi u uredu konstantno priča. U udarnom programu osoba se požalila kako svakog dana mora piti tablete za glavu kada dođe kući, izmučena od svakodnevne borbe s uredskom pričalicom. Nakon što je navedeni prilog emitiran, u narodu su se javile dvije struje-pričaši i protivnici. Cijela priča je uskoro eskalirala, pa se navedena tematika počela uvlačiti i u ostale pore društva, primjerice u brakove, koji su često bivali poprište dvije suprostavljene strane-one koja je pričala i ona koja nije. Stopa razvoda do kraja 2037. se udvostručila, a broj rođene djece pao za 13 posto.

Kada države više nisu znale što bi, a svjesne da bi mogla nastati prijetnja ljudskom opstanku, odlučile su provest referendum u kojem bi ljudi glasali o potrebi za ugradnjom sklopke koja bi zaustavljala pričanje, dok umorna strana ne bi dovoljno predahnula.

I tako se održao referendum, tog kobnog dana 16. prosinca 2053. Stopa izlaznosti je bila 93 posto, busevi su dolazili sa svih strana, kršila su se pravila predizborne šutnje. Izlazne ankete nikada nisu bile neodlučnije, a napetost u narodu veća. U 21 sat su objavljeni prvi neslužbeni rezultati, koji su i potvrđeni nešto kasnije-sklopke neće biti! Nepričaši su još više utihnuli a pričaši nisu.

Nema potrebe opisivati što se događalo kasnije. Samo ću reći da se stotinjak godina kasnije, evolucija odlučila pobrinuti za one izmučene pričom. A ostalo je stvar povijesti, odnosno budućnosti.
- 15:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.02.2022., petak

<3

Bosna, travanj 1992. godine. Rano jutro. Padala je kiša. Tako teška i snažna. Osjećala sam ju na ramenima.

Na trenutak sam se razveselila. Nakon mjeseci snijega, konačno kiša. I to ranije nego inače.

Planina je znala trpit snijeg i za prvi maj, pa smo se često žalili na vremenske prilike. Doduše potiho i između sebe. Strancima bi govorili kako je divno uživati u planinskom zraku i vodi. A ljeti, kada bi se vraćali s mora i kada bi automobil uhvatio prve zavoje strmine, teško bi nam došlo u prsima. Trebalo je izdržati još jednu dugu zimu. U tom trenutku nisam ni znala da me čekaju neke nove jeseni i doba.

A onda sam sklopila oči. Tišina me promatrala. I osjećala je slast u tome. Ljudi često zanemaruju važnost tišine. Pa se gube u bespućima buke. Kao da je previše strašno ono što dolazi iznutra. Vjerojatno ništa i nije strašnije od toga.

Vidjela sam svoje djetinjstvo, i svog brata i sestru. I susjedu Ranku koja mi veselo maše s balkona. Mama me laganim korakom vodila na šišanje, dok sam u ruci čvrsto stiskala komad tople orahnjače. Osjetila sam kako mi se lijepi po prstima. Kažu da ljudi najbolje mirisom prizivaju sjećanja, a ja sam se mogla zakunut da u tom trenutku u zraku osjećam miris pečenih oraha.

Na trenutak sam pomislila da se odmaram. A onda me ponovno preplavio osjećaj tjeskobe. Ležao mi je u utrobi već neko vrijeme. Mjesecima smo osluškivali što se događa. Pa su se smjenjivali nada i očaj. Čovjek i je baš takav. U jednom trenutku vjeruje da se ono najgore neće dogoditi njemu, dok u drugom misli da su svi drugi bolje prošli u životu.

Onda sam pogledala iznutra. Tamo me čekala jedna djevojčica. Bila mi je jako poznata. Mislim da sam ju negdje po putu jednom davno bila srela. Pa izgubila. Imala je velike, plave oči i nosila je naočale. Baš kao ja. Nije me ništa pitala, samo je čekala. Nisam znala što bi s njom, pa smo se promatrale bez riječi. Imala sam osjećaj kao da nešto očekuje od mene. Nisam mislila da joj mogu bilo što ponuditi pa sam na trenutak maknula pogled. Valjda mi ljudi cijeloga života nastojimo bukom nadglasati vlastitu neurozu. Pa kad netko nije voljan sudjelovati u našem pokušaju da pobjegnemo od sebe, proglasimo ga prijetnjom za vlastiti sustav. Često nesvjesni da ono što nam ne odgovara izvana je u stvari u nama samima.

Ostale smo tako nekoliko minuta. Nisam osoba od detalja pa mi je teško ispričat u tančine. Vjerojatno mi melankolici bolje osjećamo nego što pišemo. Mogu samo reći da mi je djelovala jako umorna. Primjetila sam da su joj u jednom trenutku skliznule naočale s nosa, a ona nije ništa napravila po tom pitanju. To me začudilo. Nije mi bilo jasno zašto netko pored dvije zdrave ruke ne radi ništa da bi si olakšao.

A onda sam pogledala u svoje grlo. Tamo je bila jedna knedla. Možda na prvi tren to zvuči fino i prijatno, ali ovoj mojoj nije falio ni cimet ni prezla. Bila je crna i mislim da se skotrljala iz mog želuca. A onda je ostala zaglavljena u mom vratu. Osjetivši njen pritisak, na tren sam se nakašljala. Pokušala sam ju nasilno izbaciti van, ali s nešto manje uspjeha. S obzirom da je dugo nastajala, trebalo je nešto više truda i vremena da bi otišla.

Zatim sam se spustila u svoja pluća. Tamo je stanovala jedna spužva. Bila je rupičasta i boje okera. I ličila je na onu školsku. Ali ova je bila samo moja. I nosila sam ju svaki dan sa sobom. Zapravo, vjerujem da je tu bila oduvijek. Ali, koliko zapravo dobro poznaješ stanare svoga ulaza? Tako ja oduvijek živim u prizemlju a ona u potkrovlju, pa se nismo baš ni sretale. Nije koristila lift a ja nisam išla na sastanke stanara. Svejedno sam svakodnevno osjećala njenu prisutnost. Znala sam da u meni živi nešto čemu tu nije mjesto, ali se nisam imala snage boriti. Otprilike kao kad u zgradi imaš onog jednog stanara koji uporno prkosi zakonima logike, a nitko mu ne možeš ništa. Tako sam i ja svog stanara pustila neka radi što želi.

Tada je u sobu uletio muž. Briga mu se spuštala niz čelo. Tu noć nije spavao. Kao i mnogo noći ranije. Nastojao je djelovati jak. Muškima se ionako teže tolerira slabost. Čula sam ga kako se noćima prevrće u krevetu, ali sam se pravila da spavam i da sam dobro. Možda tako sve loše nestane.

Rekao mi je da spremim djecu, da idemo. Nisam znala gdje, ali sam znala da na ovaj put ne želim krenuti. Molila sam ga da ostanemo, da će sve biti dobro. Ali on nije oklijevao. Emotivac protiv razuma.

Pogledom sam preletila oko sebe. Još je neki dan kćer ovdje dočekala rođendan. Zadnji u našoj kući. Hodnikom je odzvanjao zvuk glazbe i dječjeg smijeha.

A onda je došlo vrijeme za polazak. Kćerki sam obukla najdražu, žutu haljinu i lakirane cipelice, da joj skrenem pažnju. Ali djecu nije lako zavarati. Osjećali su isto što i muž i ja. Samo su lakše izražavali emocije. Tako je to s djecom. Sve dok ih ne nauče da se odrasli ponašaju drukčije. Pa sve drže u sebi dok ne obole.

Uzeli smo ono najosnovnije. Novac, glavu i ponešto odjeće, samo za oko kuće. Ovo sve je ionako samo privremeno.

U auto sam ubacila i smrznuto pile, tamo u prostor iznad glave, morali smo nešto ručat tog dana. Nisam točno znala gdje idemo i što radimo, ali kaos i je takav. Muž je uvijek vodio računa o svemu. Vjerovala sam mu, iako ni on nije znao što će biti. Znali smo samo da ćemo zajedno sve lakše prebrodit. Pa smo krenuli u neko novo sutra.

Bilo je teško. I danas zna biti. To je život, ali ljudi imaju jednu dobru osobinu- zaborave što je bilo loše. To nažalost ne znači da ono ne ostavi traga u njima.

Svi imamo rane. Neke bole više, neke su zacijelile. Danas se smijemo smrznutom piletu koje nas je udaralo u glavu dok smo skretali u zavojima. Život i je često poprilično smiješan, zar ne?

Ali koliko god bolnih trenutaka nosi, ipak jedno je sigurno-gdje god krenuo, naći ćeš svoj put. Utočište je ionako u ljudima koje volimo.











- 08:17 - Komentari (4) - Isprintaj - #

24.12.2021., petak

Ivica i Marica bez Ivice


Jednom davno, jedna djevojčica imena Marica, živjela je u kući na osami. Kuća je bila srednje velike kvadrature i napravljena od kolača. Dugo je tražila takvu kuću i kad ju je konačno našla, platila je za nju duplo više od prošlog vlasnika. Znala je da se radi o dugoročnoj investiciji i nije dvojila ni sekunde da ju kupi.

I tako je ona tu kuću žvakala godinama. S vremenom su zidovi postajali sve tanji a ona sve nervoznija. U trenutku kad je oglodala sve kuhinjske elemente, nevoljko je shvatila da će morat učinit neku promjenu u životu. Za kupnju nove jestive kuće bilo je prekasno, pa se uputila po namirnice u grad.

Obukla je tenisice, uzela pwc vrećicu i zaputila se u špeceraj. Na ulazu u grad, srela je nekoliko ljudi. Lagano joj se zavrtilo. Da je živjela u naše vrijeme, testirali bi je na koronu, a ovako je produžila dalje u nadi da joj nije ništa. Pa je ušla u dućan. Tamo je bijesna gomila kupovala namirnice za Božić. Osvrnula se oko sebe i taman kad je pomislila da se vrati kući, Marici je zakrulilo u želudcu. Izbrojala je 10 sekundi unazad, udahnula par puta i uputila se prema odjelu s kruhom. Na brzaka je zgrabila 12 jače pečenih kroasana s marelicom, bacila novce prodavačici na blagajnu i izjurila van. Trčećim se korakom uputila kući.

Na putu nazad Marica je srela vješticu. Nije se toliko ni prepala jer se bojala isključivo ljudi. Vještica ju je pitala šta joj je, gdje toliko žuri, a Marica joj je odgovorila da bježi od ljudi, da ima osjećaj da ju promatraju i procjenjuju. Vještica, dobra kakva je, Marici je odlučila pružiti pomoć. Pa joj je rekla da se sa strahom mora suočiti. Onda je zamaknula čarobnim štapićem i vratila Maricu u onaj dućan.

Marica je u dućanu doživjela napad panike.

Možda ipak nije dobro preskakat previše stepenica odjednom.







- 14:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.11.2021., četvrtak

Svaki pas ima svoj dan

Postoji ona neka pjesma koja kaže da svaki pas ima svoj dan. Tako sam ja neki dan shvatila da ga moj pas nema, pa sam mu odlučila priredit neko iznenađenje. Inače, slab je na moje cipele, pa sam se uputila u podrum po neki stari par, da Tiku malo uljepšam dan. Ovo se čak malo i rimuje.

Fino sam se potrudila. Tražila sam nešto nalik onome što inače žvače, pa sam našla jedne bijele tenisice, otprilike iz trećeg srednje. Dosada ih nisam bacila, jer nikad ne znaš kad će ti nešto zatrebati. Tenisice sam sakrila iza leđa, onako kako od djece skrivaš poklone, ne bi li veselje podigao na još veću razinu. Pa sam se ushićeno uputila prema Tiku.

Ležao je na kauču u dnevnom boravku. Čim sam se pojavila, skočio je kao ofuren.

„Tiko, vidi šta imam za tebe!“

Zašpurao se do mene, pomirisao bijele tene i vratio se na kauč.



Čini se da stvari nisu uvijek onakve kakve nam se čine.
- 15:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.12.2020., četvrtak

Nomen možda ipak nije omen

Kada sam bila klinka, baš me izrazito mučila jedna stvar. Imali smo rođaka Zdravka. Zdravko je bio baš super rođak, uvijek nasmijan i dobre volje, čovjek pun života. Onda se Zdravko jednog dana razbolio. Nećemo u tančine, ali zbilja mu nije bilo dobro. A meni nikako nije bilo jasno kako netko tko se zove Zdravko može biti bolestan. To mi nije imalo nikakvog smisla, a iskreno rečeno, nitko mi nije znao objasniti kako je to moguće. I onda kažu da odrasli sve znaju!

Puno godina nakon toga, krenula sam u drugi razred srednje škole. Bio je ponedjeljak i razrednica nas je dočekala puna elana. Bit će da su joj dojadili njeni doma nakon što ih je gledala 2 mjeseca u komadu. I tako nas je pozdravila, fino smo se ispričali i na kraju sveopće idile (koja neće potrajati), obavijestila nas je kako učenici slabijeg imovnog stanja imaju pravo dobiti knjige besplatno. Samo su ih morali uzeti i to je bilo to. Zvučalo je poprilično lako. Ali, valjda kako ništa u životu nije lako, nije bilo ni ovo.

Već sutradan su nas dočekale knjige na kraju razreda. Sjeli smo u svoje klupe a razrednica je rekla da učenici koji žele, mogu uzeti knjige. Nastupio je muk. A hrpu tinejdžera je teško ostavit bez teksta! Izbor nije bio jednostavan. Doć doma praznih ruku ili priznat pred cijelim razredom da nemaš novaca? Živa drama! Prvi je ustao Hrvoje. Hrvoje je bio sin doktorice i još nekog uglednog zanimanja. Svi smo ostali u šoku! Šta će tom bogatom smradu knjige? Hrvoje nije mario. Čovjek je dobio naputak uzeti knjige i šta je tu je, kako je tako je. Brzo je to odradio i čekao nastavak. Onda sam ustala ja. Nisam znala je li mi bilo lakše ili teže zbog Hrvoja, ali što se mora, nije teško. Uzela sam knjige nešto sporije od Hrvoja. Valjda mi se tako činilo dostojanstvenije. Onda sam se vratila na mjesto. Nitko nakon mene nije uzeo knjige i htjeli smo što prije zaboravit na nemili događaj. Hrvoje je sljedećeg dana u školu došao s novim mobitelom.

Par godina nakon toga sam shvatila. Ako Zdravko može biti bolestan, možda nije sve u logici. Nešto je i u prihvaćanju onoga što imamo.
- 15:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #

17.12.2018., ponedjeljak

Predbožićna noćna mora dr. Miljenka

Jedno jutro Miljenko je odlučio pripremiti svoju smrt. Ako može Ići na zornice i plaćati porez, može se pobrinuti i za ono što je njemu bitno. Osim toga, dobra je priprema ključ uspjeha.

Još otkako je dobio nagradu za najdoktora 2013., znao je šta želi. Izabrali su ga internet glasači dvotrećinskom većinom glasova. Doduše, izbori su prošli sve samo ne lako. Naime, nekoliko se gospođa iz sveg glasa pobunilo zašto su zubari uopće u toj kategoriji. Pa oni nisu ni pravi doktori! No u želji da sruše portal, jedino su izgubile pravo glasa. I Miljenko je nakon nekoliko paklenih dana, još ponosniji dočekao svoju diplomu.

A bome se dobro i pomučio. Ne kažu džabe da nema kruha bez motike. Tako je dr. Miljenko otvorio ordinaciju neke godine. Počeo je entuzijastično. Jer, ako nisi pun elana na početku, kad ćeš bit. Prvi je dan došao na posao nešto ranije. Pobjedonosno je nafrljio „Sve što triba za ljubav su žena, čovik i more“. Bio je Bosanac, ali ga morska tematika nije zasmetala. Bitno je samo da je adrenalin na visokoj razini. A ta mu je pjesma oduvijek dovodila krv u sve dijelove. Pa je čekao. I bome se načekao. U prvom tjednu mu je ušla samo skupina Kineza, zalutala u potrazi za kipom Frulaša, Frane Kršinića iz 1926. Pa je odlučio uložit u propagandu. Naručio je reklamne letke u obližnjoj tiskari-3 plus 1 plomba gratis. Onda je lagano krenulo. No i dalje su uglavnom dolazili poznanici i rodbina, kojima nije naplaćivao ruke. Oni su to često iskorištavali. Nedjeljom bi se pozivali na ručak i čišćenje kamenca. Nakon nekoliko mjeseci im se više nije javljao na telefon, pa je izgubio par rođaka u drugoj liniji pobočno.

S vremenom je sve došlo na svoje i osjećao se baš dobro u svojoj koži. Inzistirao je da ga se oslovljava sa „doktore“. Nije baš volio svoje ime pa bi poprijeko pogledao one koji bi mu se obratili sa „doktore Miljenko“. Tako da se lako odlučio za izgled osmrtnice. Znao je da nažalost mora sadržavati ime, ali i da se ono može bar malo ublažiti titulom. Pa je napisao:
„U dubokoj boli javljamo tužnu vijest da je naš dragi
dr. Miljenko Para,
doktor dentalne medicine
blago u Gospodinu preminuo dana...“

Konačno je došao i taj dan i Miljenko se veselo smijao odozgo. Bio je ugledan čovjek i ostavio je mnogo vrhunskih krunica iza sebe. Osim toga, sve je dugove otplatio, svima oprostio i mogao je otić u miru. A i popriličan je broj ljudi došao na ispraćaj. Slušao je fra Jozu kako priča o pokori, željno iščekujući najavu svog odlaska. I kad je taj trenutak konačno stigao, Miljenko se neugodno iznenadio saznavši da je isti tjedan otišao i neurokirurg iz haustora do.

Nitko se ne diže tako visoko, kao onaj koji ne zna kuda ide.
- 16:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

29.11.2018., četvrtak

Besposlen pop i jariće krsti

Prošlog proljeća Nina je odlučila napraviti nešto sa svojim životom. Imala je 28 godina i bilo joj je smrtno dosadno. Imala je sve ali svejedno nije bila zadovoljna. Sve je ionako relativan pojam. A proljeće je ionako vrijeme buđenja i novih odluka. Ne samo ponedjeljak.

Često je gledala slike super kul cura s Instagrama i pitala se zašto ona ne živi takvim životom. Buđenje uz kroasane i gole noge na hit destinacijama, baloni u Kapadokiji, plivanje s krokodilima. Mogla bi i ona imati to sve. Doduše, nije baš bila pri lovi, ali sve se može kad se hoće. Pa makar jela paštete par dana. Vrijedi zbog slike na Instagramu. Nitko te ne pita što si jeo par minuta prije. A i uvijek se da ulovit kakav zgodan škamp za fotkanje.

Tako je odlučila da može sve što hoće. I još puno više. Prava infuencerica ne slijedi nego nameće trendove. Pa je odlučila spojiti ugodno s beskorisnim. Mreže će je obožavati. A i već su je neko vrijeme nervirali njeni doma i svi van doma. A najviše oni u glavi. Za dodatno nabrijavanje je pogledala film Jedi, moli, voli pa se još lakše odlučila za kvalitetno vikend putovanje. Ne bi li spoznala sebe i svoj bitak. Preskočila je ovaj dio s jedenjem, ugljikohidrati i njeni bokovi su smrtni neprijatelji.

Tako je brže bolje rezervirala smještaj na planini u Sloveniji. Da se ne stigne predomisliti. Najprije je htjela neku poluvarijantu pod zvijezdama, jer kažu da pravi mir čovjek može naći samo u izolaciji od materijalnog. Ali se prepala virusa Zapadnog Nila, pa je pogledala i ostale mogućnosti. U oko joj je upao takozvani „glemping“, fensi kemping, u divnim šatorima sa wifi-jem i ostalim blagodatima suvremenog doba. Cijena mu je bila paprena, ali naći smiraj nema cijenu. A možda nađe i kakvu dobru ekipu po putu.

Tako ju je vlak već oko 7 ujutro iskrcao na odredištu. Nije baš bila jutarnji tip ali ok. Put do uspjeha je sigurno nečim popločan. Sjetila se Julie Roberts i i odlučno nastavila. Čekao ju je put od dobrih 8 sati. Ako ne planira stajati.

U početku je vladala čista idila. Planina ispred nje je bila impresivna i uzbudljiva, a svjež zrak joj je razbistrio um i osnažio karakter. Snažan adrenalin joj je strujao tijelom. Veći od onoga u šopingu.

Entuzijazam joj je počeo lagano opadati kad joj je u drugom satu kiša smočila frizuru. Ali imala je viklere u ruksaku pa je brzo sanirala štetu. Ogledalo joj je pokazalo da je sve ok pa je suvereno nastavila pustolovinu. Čak se i zabavljala. Opalila je i selfi sa kozom. Ubrzo je i ogladnila. Pa je pojela kuhanu piletinu i rižu, koju je mama kuhala dan ranije.

U četvrtom satu su je lagano počeli boliti listovi. Bila je u dobroj formi ali planina je bila nemilosrdna. Sjetimo se samo Leonarda Dicaprija u Povratniku. Ali ok, impresionirat će trenericu Mirelu na zumbi. A i bit će i u boljoj formi od ostalih cura. Ako ne napreduješ, zapravo nazaduješ.

U šestom satu se već poprilično unervozila. Ruksak joj je nekako postajao sve teži. Kao da joj je netko ubacivao piletinu i rižu. Pa je iz njega izbacila parfem i čepiće za uši. Disala je i mantrala. Ali je znala da uskoro mora doći do šatora jer će pasti mrak. Pa je požurila. Znoj joj se spuštao niz čelo i znala je da za danas više nema selfija. Taman kada se ufurala, spotaknula se na žbun i izvrnula gležanj. Duh joj je bio slomljen, a možda i noga. Nazvala je tatu i uskoro je bila u Zagrebu. Selfi s kozom je dobio najviše lajkova na Instagramu. Za to je mogla otić kod bake u Ivanić.

- 16:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.11.2018., četvrtak

Čista savjest ne boji se kucanja noću

Ljudi imaju jednu dobru osobinu. Lako zaboravljaju ono što je bilo loše. To ne znači da ono ne ostavlja traga u njima.

Mirna je došla kod nas u ured jednog sunčanog ponedjeljka. Šef nam je najavio njen dolazak par dana ranije i dobro smo se uskokodakali oko toga. Konačno netko novi, mlado svježe meso. Muškarci su oštrili koplja a žene sjekire.

Mirna je ušetala potpuno neprimjetno. Bila je više sjena nego čovjek. Čovjek-sjena. Kao oni iz Harry Pottera. Samo je koracima dala do znanja da nije beskrvna. Sa muške je strane nastalo pregolemo razočarenje, a žene su potiho odahnule. Još će neko vrijeme svaka sebe smatrati najzgodnijom.

Zapravo, ne bi ju nitko ni zamijetio da nije nosila dolčevitu. Bila je sredina kolovoza i kolektivno smo isparavali. Svi smo pomislili samo jedno- Kakvi luđaci dolaze raditi kod nas! Nije ni čudo da sve normalno ode u Njemačku.
Danas svi pokušavaju na neki način skrenuti pažnju na sebe! Sve je postalo normalno! Kao da ljetne čizme sa rupicama nisu dovoljno uvrnute! Kuda ide ovaj svijet! I puno je uskličnika i upitnika proletilo iznad naših glava.

Godišnja doba su prolazila a dolčevite su se smjenjivale. U početku smo bacali oklade, a onda smo uskoro skužili redoslijed. Sivu oblači ponedjeljkom, a plavu petkom. I onda kažu da je život nepredvidiv.

Mirna je uskoro postala predmetom kolektivnog izbjegavanja. Sama je ručala a i šef joj je nerado dodjeljivao zadatke. Najlakše je biti lud, ni radit ne moraš! Uvijek ovi najvrijedniji prođu najlošije. Pa se ti trudi! Samo nam je trebala još jedna takva neradnica! Uhljebi na sve strane! Mora da joj je tetak neki sumnjivi poduzetnik ili ministar. Ali neka, sve to jednom dođe na svoje. Bog će nagraditi poštenog čovjeka.

Nismo ni trepnuli a već je došao Mirnin rođendan. Gospođa Dragica iz ljudskih potencijala nas je nazvala i upozorila da ne zaboravimo kupiti poklon kolegici. Bio je lipanj i sunce je upeklo jače nego ikada. A mi smo se odlučili malo našaliti. Pa smo joj kupili vunenu dolčevitu, nešto deblju od ovih njenih standardnih. Neka se skuha od muke. I pored svega narančastu. Da ju što bolje vidimo kad ne radi! Inače se uvijek nećkamo oko poklona kolegama, ali smo znali da će ovaj biti pun pogodak.

Mirna je pokušala zataškat da joj je rođendan pa se nemalo iznenadila kad nas je vidjela s poklonom. U trenutku se sledila. Svi smo zastali i po prvi je put malo bolje pogledali. Psorijaza joj se spustila ispod granica dugog rukava. Tulum je završio brže nego inače, a mi te večeri nismo oka sklopili.

Čista savjest ne boji se kucanja noću.


- 16:15 - Komentari (14) - Isprintaj - #

23.10.2018., utorak

Da magarac nije moj, i ja bih se smijao.

Kiki se vratio snužden iz teretane. Do jučer je sve bilo u redu. Ako je svaki dan novi početak, bilo bi dobro da ovaj počne opet. Dečki iz teretane su ovaj put njega uzeli na pik. Još neki dan su se svi skupa rugali malom Renatu iz susjednog haustora da ima žensku guzicu. Dobra stara vremena.

Dario, fitness trener u toj istoj teretani pred svima se glasno izderao „Pilence, nema te već par dana“. Potom je pogledao u Kikijeve noge i odvalio se smijati. Kakav neugodnjak. Pa je nastavio laprdat.. „Trebao bi malo više trčati i hodati stepenicama, a na Sljeme bar jednom tjedno!“ I još svašta nešta iz bilderske terminologije.. Dosta štete je fitness trener Dario napravio tog dana u teretani. Oni gore i dolje bi mu mogli svašta pribilježitit. Možda imaju neradni dan.

Kiki je oduvijek sumnjao da s njegovim nogama nešto nije u redu. Pradjed Julius je na svim slikama bio u hlačama. A ni mama nije baš često nosila suknje. Svejedno je bila ljepša od Bo Derek i Bebe Lončar. Nije u nogama sve.

Svejedno, tek je nedavno prebolio činjenicu da mu je kažiprst veći od palca. Mama ga je uvjerila da je to grčki tip stopala i da je baš šik. Kao Zeus. Opreza radi, prošlo ljeto ipak nije nosio sandale. Srećom nisu ni u modi.

U krajnjoj liniji, pravo ljeto traje samo dva mjeseca. Može i bez kratkih hlača. A valjda će i Renato doć na sljedeći trening.

- 20:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2022  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Travanj 2022 (1)
Veljača 2022 (2)
Prosinac 2021 (1)
Studeni 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (1)
Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi