malam

Prošlog proljeća Nina je odlučila napraviti nešto sa svojim životom. Imala je 28 godina i bilo joj je smrtno dosadno. Imala je sve ali svejedno nije bila zadovoljna. Sve je ionako relativan pojam. A proljeće je ionako vrijeme buđenja i novih odluka. Ne samo ponedjeljak.

Često je gledala slike super kul cura s Instagrama i pitala se zašto ona ne živi takvim životom. Buđenje uz kroasane i gole noge na hit destinacijama, baloni u Kapadokiji, plivanje s krokodilima. Mogla bi i ona imati to sve. Doduše, nije baš bila pri lovi, ali sve se može kad se hoće. Pa makar jela paštete par dana. Vrijedi zbog slike na Instagramu. Nitko te ne pita što si jeo par minuta prije. A i uvijek se da ulovit kakav zgodan škamp za fotkanje.

Tako je odlučila da može sve što hoće. I još puno više. Prava infuencerica ne slijedi nego nameće trendove. Pa je odlučila spojiti ugodno s beskorisnim. Mreže će je obožavati. A i već su je neko vrijeme nervirali njeni doma i svi van doma. A najviše oni u glavi. Za dodatno nabrijavanje je pogledala film Jedi, moli, voli pa se još lakše odlučila za kvalitetno vikend putovanje. Ne bi li spoznala sebe i svoj bitak. Preskočila je ovaj dio s jedenjem, ugljikohidrati i njeni bokovi su smrtni neprijatelji.

Tako je brže bolje rezervirala smještaj na planini u Sloveniji. Da se ne stigne predomisliti. Najprije je htjela neku poluvarijantu pod zvijezdama, jer kažu da pravi mir čovjek može naći samo u izolaciji od materijalnog. Ali se prepala virusa Zapadnog Nila, pa je pogledala i ostale mogućnosti. U oko joj je upao takozvani „glemping“, fensi kemping, u divnim šatorima sa wifi-jem i ostalim blagodatima suvremenog doba. Cijena mu je bila paprena, ali naći smiraj nema cijenu. A možda nađe i kakvu dobru ekipu po putu.

Tako ju je vlak već oko 7 ujutro iskrcao na odredištu. Nije baš bila jutarnji tip ali ok. Put do uspjeha je sigurno nečim popločan. Sjetila se Julie Roberts i i odlučno nastavila. Čekao ju je put od dobrih 8 sati. Ako ne planira stajati.

U početku je vladala čista idila. Planina ispred nje je bila impresivna i uzbudljiva, a svjež zrak joj je razbistrio um i osnažio karakter. Snažan adrenalin joj je strujao tijelom. Veći od onoga u šopingu.

Entuzijazam joj je počeo lagano opadati kad joj je u drugom satu kiša smočila frizuru. Ali imala je viklere u ruksaku pa je brzo sanirala štetu. Ogledalo joj je pokazalo da je sve ok pa je suvereno nastavila pustolovinu. Čak se i zabavljala. Opalila je i selfi sa kozom. Ubrzo je i ogladnila. Pa je pojela kuhanu piletinu i rižu, koju je mama kuhala dan ranije.

U četvrtom satu su je lagano počeli boliti listovi. Bila je u dobroj formi ali planina je bila nemilosrdna. Sjetimo se samo Leonarda Dicaprija u Povratniku. Ali ok, impresionirat će trenericu Mirelu na zumbi. A i bit će i u boljoj formi od ostalih cura. Ako ne napreduješ, zapravo nazaduješ.

U šestom satu se već poprilično unervozila. Ruksak joj je nekako postajao sve teži. Kao da joj je netko ubacivao piletinu i rižu. Pa je iz njega izbacila parfem i čepiće za uši. Disala je i mantrala. Ali je znala da uskoro mora doći do šatora jer će pasti mrak. Pa je požurila. Znoj joj se spuštao niz čelo i znala je da za danas više nema selfija. Taman kada se ufurala, spotaknula se na žbun i izvrnula gležanj. Duh joj je bio slomljen, a možda i noga. Nazvala je tatu i uskoro je bila u Zagrebu. Selfi s kozom je dobio najviše lajkova na Instagramu. Za to je mogla otić kod bake u Ivanić.

Ljudi imaju jednu dobru osobinu. Lako zaboravljaju ono što je bilo loše. To ne znači da ono ne ostavlja traga u njima.

Mirna je došla kod nas u ured jednog sunčanog ponedjeljka. Šef nam je najavio njen dolazak par dana ranije i dobro smo se uskokodakali oko toga. Konačno netko novi, mlado svježe meso. Muškarci su oštrili koplja a žene sjekire.

Mirna je ušetala potpuno neprimjetno. Bila je više sjena nego čovjek. Čovjek-sjena. Kao oni iz Harry Pottera. Samo je koracima dala do znanja da nije beskrvna. Sa muške je strane nastalo pregolemo razočarenje, a žene su potiho odahnule. Još će neko vrijeme svaka sebe smatrati najzgodnijom.

Zapravo, ne bi ju nitko ni zamijetio da nije nosila dolčevitu. Bila je sredina kolovoza i kolektivno smo isparavali. Svi smo pomislili samo jedno- Kakvi luđaci dolaze raditi kod nas! Nije ni čudo da sve normalno ode u Njemačku.
Danas svi pokušavaju na neki način skrenuti pažnju na sebe! Sve je postalo normalno! Kao da ljetne čizme sa rupicama nisu dovoljno uvrnute! Kuda ide ovaj svijet! I puno je uskličnika i upitnika proletilo iznad naših glava.

Godišnja doba su prolazila a dolčevite su se smjenjivale. U početku smo bacali oklade, a onda smo uskoro skužili redoslijed. Sivu oblači ponedjeljkom, a plavu petkom. I onda kažu da je život nepredvidiv.

Mirna je uskoro postala predmetom kolektivnog izbjegavanja. Sama je ručala a i šef joj je nerado dodjeljivao zadatke. Najlakše je biti lud, ni radit ne moraš! Uvijek ovi najvrijedniji prođu najlošije. Pa se ti trudi! Samo nam je trebala još jedna takva neradnica! Uhljebi na sve strane! Mora da joj je tetak neki sumnjivi poduzetnik ili ministar. Ali neka, sve to jednom dođe na svoje. Bog će nagraditi poštenog čovjeka.

Nismo ni trepnuli a već je došao Mirnin rođendan. Gospođa Dragica iz ljudskih potencijala nas je nazvala i upozorila da ne zaboravimo kupiti poklon kolegici. Bio je lipanj i sunce je upeklo jače nego ikada. A mi smo se odlučili malo našaliti. Pa smo joj kupili vunenu dolčevitu, nešto deblju od ovih njenih standardnih. Neka se skuha od muke. I pored svega narančastu. Da ju što bolje vidimo kad ne radi! Inače se uvijek nećkamo oko poklona kolegama, ali smo znali da će ovaj biti pun pogodak.

Mirna je pokušala zataškat da joj je rođendan pa se nemalo iznenadila kad nas je vidjela s poklonom. U trenutku se sledila. Svi smo zastali i po prvi je put malo bolje pogledali. Psorijaza joj se spustila ispod granica dugog rukava. Tulum je završio brže nego inače, a mi te večeri nismo oka sklopili.

Čista savjest ne boji se kucanja noću.