Eto došao je i taj zadnji dan ove godine. Otkucavaju zadnji sati, a ja i dalje želim samo tebe. Vidim te svuda, kao da sam luda. U svakom kutku si ti, u svakoj prostoriji, u svakom uzdahu, u svakom koraku... Kao da bez tebe nema ni mene. Svi kažu, preboli ga već jednom, kao da je to tako lako. Kada sam sama kao da čujem tvoj glas,već mislim da ludim. Ponekad mi se učini i da si tu, kao da koračaš prema meni, osjetim tvoje dodire. Znam da je to nemoguće, ti više nisi tu. Nitko ne može učiniti da rana zacijeli, nisam sigurna da će ikada zacijeliti. Trebao bi sada biti tu kraj mene, kao što si uvijek i bio. Da sam barem mogla poći sa tobom. Kažu da vrijeme liječi sve, ali to vrijeme je spor lijek. Što više vremena prolazi to mi je teže, sve više primjećujem koliko si mi potreban. Trebam te da otopiš led na mome srcu, da mi vratiš osmijeh na lice, da vratiš smisao mom životu. Ni sama ne znam kako ću preživjeti ovaj kraj...

Nisam mogao vjerovati kada su nam se oči susrele. Toliko dugo je prošlo otkad si otišla, ili sam možda ipak ja otišao? Davno je sve to bilo, tko bi se svega sjetio. Ipak, jedna stvar je ostala ista, te oči boje mora nisu se promijenile. Ali ti si drugačija, godine nisu nagrdile tvoje lice, kao vino, s njima si samo postala još ljepša. Bore su tvome licu dale samo dodatnu ljepotu i zrelost. Nisi više ona zaigrana djevojka kao kada si bila moja, sada si zrela, odgovorna majka i žena. Ali taj pogled je ostao nevin, ostao je pun ljubavi. Voliš me još uvijek, volim i ja tebe, ali to nikada neću priznati. Sada bi to samo naštetilo i tebi i meni. I bolje je da šutim i da se pravim da se sve one noći, dani, mjeseci, godine nisu desile među nama. Te uspomene treba zakopati negdje duboko, u mračne kutke moje duše. Uvijek sam se pravio da mi nisi bitna, da si samo prolazna avantura, varao sam te stalno, mislio sam da ćeš me tako voljeti više. Kao što su djevojke mojih prijatelja patile za njima, kasno sam razabrao što su bile prave priče, a što laži. Budala! Zbog društva i popularnosti sam uništio tebe. Koliko si samo plakala, molila me, a ja sam se smijao. Uvijek si se vraćala, nikada nisam ni pomislio da bi mogla otići zauvijek. Sve dok se jednom nisam vratio u prazan stan. Nije te bilo, nije bilo tvojih stvari, ničega. Samo se miris tvog parfema osjetio. Iščeznula si, iza sebe si ostavila samo prazninu i bol, no to se ne može ni usporediti s onime što sam ja činio tebi. Bio sam takav gad, mogu samo zamisliti što sada misliš o meni. Možda si i čula koliko sam se opijao kada si otišla, patio sam. Patili smo oboje, ja sam patio jer više nije bilo tebe, nije bilo smisla, nisam imao za koga živjeti. A ti? Ti si patila jer si unatoč svemu još uvijek voljela. I sada voliš, voliš ovu budalu... Nisam to trebao učiniti, ali sada je prekasno za sve, ne želim ti život uništavati i dalje. Pretvarat ću se, kao i ti, da te plave oči vidim po prvi puta. Pretvarat ću se da nikada nisi bila moja malena, da se nikada nismo voljeli, da se nikada do sad nismo sreli.. Sve za tebe ljubavi...

Još uvijek se sjećam prvog trena kada sam te vidjela. Čudno je to, nisam mislila da ću te ikada upoznati bolje. U tom trenutku nisam znala ni kako izgledaš. Zapravo je to bilo nekoliko minuta prije no što sam te upoznala, jedino što sam čula o tebi bilo je da si zgodan. I toga sam se trenutka uvjerila u to. Visok,crna kosa, plave oči, izražena čeljust, i neki mistični izraz lica, nekako zbunjen i u isto vrijeme zamišljen. Nije mi se svidjelo to što sam tu ljepotu mogla gledati samo par minuta, ali mislila sam da ću te još negdje sresti. To se i dogodilo, godinu dana kasnije. I tada sam te mogla gledati po cijele dane. U svega par dana zaljubila sam se do ušiju.. Isprva mi se samo svidio tvoj izgled, a kasnije, kada sam te bolje upoznala zavoljela sam tvoju osobnost, zavoljela sam sve u vezi tebe. Nije mi puno trebalo, a od tih prvih par dana se jako dobro sjećam jednog trenutka. Izlazio si iz sjene i baš tada sam podigla pogled. Prvo što mi je prošlo kroz misli je bilo: "Moj vitez tame." To si i ostao, ali ne u negativnom smislu. Ti si onaj koji postoji, ali te nigdje nema, osim na jednom mjestu. Uvijek te mogu pronaći u nekome tamnom kutku moje mašte, ondje oživljavaš svakoga dana. Tu si, ali te nema. I zbog te tvoje "prisutnosti" moji osjećaji ne blijede. Gledala sam te i svaki se dan sve više zaljubljivala, svaki sam dan o tebi saznala nešto novo, neku sitnicu zbog koje bi mi se još više svidio. A onda je sve prestalo i prošlo je toliko vremena da te nisam vidjela. Vrijeme prolazi, ali ja te još uvijek ne zaboravljam. Nikada i neću...

Puštam te da ideš. Iako znam da ideš njoj, teško je biti druga žena u tvome životu. Znati da pokušavaš graditi svoju sreću na tuđoj nesreći. Ne očekujem od tebe da ju ostaviš, potajno to želim, ali znam da to ne bi učinio. Nadam se da ćeš jednom doći i reći mi da se više ne moramo skrivati, da ćeš biti samo moj i a ćeš stalno biti tu, kraj mene. Ali uzalud gajim te nade. Prije sam se trudila ostaviti tragove na tvojim stvarima, nadala sam se da će ih ona vidjeti, te da ćeš doći meni. Naravno, prestala sam s time. Zna ona za nas, iako se čini kao da ni ne sluti. Žensko je, odavno zna, sigurna sam u to. Ne mogu te ostaviti, ne mogu ti reći da odeš i da se više ne vraćaš. Ne bih to preživjela, ne znam kako bih bez tebe, ali ne možemo ni ovako. Želim da svi znaju da si moj, da si samo moj. Ne želim te dijeliti, ali čini se da je to jedini način da budem s tobom. Znam da ti voliš nju, isto tako znam da se to neće promijeniti. Da je ne voliš ne bi joj se uvijek vraćao. Muči me to, to što znam da nikada nećemo biti potpunu. Nikada me nećeš voljeti svim srcem, između nas je ona. Ma znam, nije ona problem, ja sam višak. Znam da ovo mora završiti, ali teško je odreći se nečega što postane tvoj smisao. Mora završiti, svjesno štetim tebi. Uništavam vašu ljubav, ne želim da zbog jedne prolazne avanture izgubiš ono najvrijednije. Želim samo da budeš sretan, a sretan ćeš biti samo kraj nje. Volim te, znaj. Uvijek ću te voljeti, na neki način. I baš zato te moram pustiti da odeš...

Baš tada dok sam šetala ulicom, bez ikakve nade da ću te ikada više vidjeti. Baš tada začujem tvoj smijeh. Okrenem se i vidim te kraj nje, sretnog, ali nešto nije potpuno. Nešto ti fali, nema onog žara koji sam navikla vidjeti. Gledaš prema meni i u tom trenu kao da si ponovno moj, trnci su mi prošli kroz tijelo. Nastavljam dalje, okrećem glavu i ubrzano hodam. Sada ja bježim, iako bi više od svega željela ostati i gledati još malo te plave oči. Izgledao si sretno kraj nje, ali nisi sretan. Znam to. Čak i bijela ruža ima crnu sjenu, tako je i kod te tvoje lažne sreće.. Želim ti svu sreću s njom, ali vidim da je nemaš. Davno si obećao da ćeš me zauvijek voljeti, ali nema ništa lakše nego dati obećanje, zar ne? Teško je ovo, otići od tebe kada te najviše želim. Slama mi se srce, ali neću ti dozvoliti da me još jednom povrijediš. Znaj da to ne bih preživjela. Usporavam hod i odjednom osjetim trzaj ruke. Okrećem me i vidim tebe. Privlačiš me k sebi. Prepuštam ti se, u tvojim sam rukama bespomoćna, krhka. Neznam kako da ti se oduprem, znam da trebam otići, ali previše želim tvoje dodire. Znam da nijedan drugi neće učiniti da se osjećam ovako, nijedan drugi ne može popraviti ovo moje slomljeno srce. "Još uvijek te volim, uvijek ću te voljeti."-kažeš. A ja postajem još slabija, ponovno padam na tvoja obećanja, ali oni koji vole vjeruju u sve. Hvataju se za posljednju slamku spasa samo kako bi ponovno bili sretni s osobom koju neizmjerno vole. Uživam u tvome zagrljaju, ali znam da ne smijem, ne smijem ti se ponovno prepustiti, moram otići. Tu, između nas, više nema budućnosti. Odmičem se, gledam tvoje lice, tvoje oči, tvoje usne. Ljubim te, posljednji put. Odmičem se i odlazim. "Čekaj!"-kažeš. Ali ne mogu stati, ne smijem. Iako me sve vuče nazad k tebi, znam da moram nastaviti dalje. Ne smijem pustiti da emocije prevladaju nada mnom. Bježim i puštam suze da mi se slijevaju niz lice. Znam da je tako najbolje. Netko mora otići, u protivnom bi uništavali jedno drugo do kraja...

I ove te noći nema, ne javljaš se. Otvaram prozor, osluškujem zvukove, nadam se da ću čuti tvoje korake. Tišina. Samo tišina, uzdišem. Čekam, ali se čini besmisleno. Samoća me ubija, trebala bih se početi navikavati na tu samoću. Znam da se više nećeš vratiti, trebala bih se pomiriti s time. Ali kako? Treba vremena, da naučim voljeti sa pola srce, da prestane boljeti, da se prestanem nadati. Uzalud čekam, znam da se nećeš pojaviti, nećemo se više skrivati u sjenama, nećemo tajno razmjenjivati poljupce. Sada mene boli, ali s vremenom će prestati. Ti si onaj koji se treba bojati, tebe niti jedna neće voljeti ovako. Ni prvu se ljubav ne voli tako, tako se voli samo jednom u životu, samo jednom ili nikada.

Zatvaram oči dok mi ljubi vrat, privlači me k sebi, provlači ruke kroz moju kosu. Grli me oko struka, zna točno gdje me treba dotaknuti da osjetim tebe. Zamišljam tebe, kradem poljubac, trudim se ne osjetiti razliku između tvojih i njegovih usana. Zastaje, otvaram oči, hvata me za zapešća i podiže mi ruke iznad glave.Isprepliće svoje prste sa mojima, naginje se, daje mi brz, nježan poljubac. Gleda me ravno u oči, a onda spuštam pogled. "Volim te"-kaže. I odjednom ta hladnoća koja mi obliva cijelo tijelo. Puštam njegove ruke, izvlačim se iz njegova zagrljaja, zaobilazim ga i odlazim do prozora. Uzimam kutiju, palim cigaretu i pohlepno uvlačim dim. Trudim se ostati smirena, okrećem se prema njemu. "Znam, ali ja još nisam spremna izgovoriti te riječi." Gleda me tužno, ne shvaća, znam. Nije on volio tako, bezuvjetno, cijelim srcem, tako se voli samo jednom u životu, ta ljubav teško prestaje. I sve poslije nje nekako nema smisla, nikada više ta ljubav nije potpuna. Ali on to ne može shvatiti. "Znači li to da nemaš baš nikakvih osjećaja prema meni?" Kako odgovoriti na to pitanje, a da ga ne povrijedim? Kako da mu priznam da ga nikada neću voljeti onako čisto, potpuno i strastveno kao tebe? "Stalo mi je do tebe.." kažem "...ali još ne osjećam ljubav. Ne želim izgovoriti riječi bez da ih osjećam. Nadam se da možeš shvatiti." Kratko je kimnuo, okrenula sam se prema prozoru. Snježne su pahulje lagano padale,a grad je pod debelim snježnim pokrivačem djelovao tako spokojno. Prilazi mi s leđa i stavlja ruke oko moga struka. "Shvaćam, ipak neću gubiti nadu. Možda jednom zaboraviš, možda me zavoliš. Znaj da ći ja uvijek biti tu." Sve što jedna žena može poželjeti, ljubav, sigurnost, nježnost, zaštitu, razumijevanje. Zašto ga baš ja moram povrijediti? Čime sam zaslužila takvu osobu? Osoba koja stavlja ruku u vatru, daje mi svoje srce na dlanu, a zna da mu ne mogu pružiti ljubav. "Dovoljno mi je da budeš tu, samnom i da ne ideš nikamo. Ljubav će doći, polako, imamo vremena." Puštam suzu, okrećem se prema njemu i naslanjam glavu na njegova prsa. Znam da ću te jednom morati zaboraviti, barem da sebi olakšam. Jednom ćeš nestati i sjećanje na tebe neće biti toliko bolno. Bit ćeš samo lijepa uspomena. A on? On će ostati tu, kraj mene, voljeti me. Valjda ću i ja njega jednom zavoljeti tako. Voljeti ga iskreno, mnogo manje nego tebe, ali dovoljno...

Ponovno je pronašla put do mojih misli. Iako sam stalno pokušavao zaboraviti je, ali ne ide. Uvijek se nekako potkrade , i njeno mi se lice pojavi u mislima. Krupne smeđe oči, crni uvojci i ta nježna bijela put. Malena ptičica, navikla na slobodu, ona koja ne može biti sputana. Ptičica kojoj je ljubav smo riječ, neodređen pojam. Naoko tako krhka i nježna, a zapravo prava stijena, bez trunke osjećaja. A ja? Njezin vitez, uvjeren u to da će zauvijek biti tu pored mene. Ja sam pogriješio, ja sam je htio mijenjati. Trebao sam uživati u trenutcima koje mi je poklonila. Bio sam pohlepan, htio sam više no što mi je mogla pružiti. Nesvjestan da je gubim, a onda samo praznina. Moja je ptičica raširila krila i odletjela, a ja sam je, budala, htio zatvoriti u krletku. Kako bi bila samo moja, moja malena ptičica. Da mi je da je samo na tren vidim, da se uvjerim da je još takva, slobodna, sretna, nesputana. Da znam da joj nitko nije podrezao krila. Znam da je to nemoguće, već je ina daleko odletjela. Malena moja ptičica, kada bi samo znala koliko je volim... Ma ni to ne bi mnogo toga promijenilo, još bi ona bila ovisna o toj svojoj slobodi. Možda jednoga dana. Samo mi to ostaje, samo možda...

Znala sam sve već odavno, mjesecima sam osjećala njezin miris po tebi, na tvojim sam usnama vidjela trag njenog karmina. Nisam to htjela priznati ni samoj sebi. Mislila sam, ako te pustim, ako te budem zavodila, ako ti dam sve i prije nego što budeš tražio, da ćeš shvatiti što imaš i da ćeš prekinuti to. Uviđala sam da te polako gubim, ali nisam mogla odustati. Svaki put kada bi mi javio da imaš obaveza, da nećeš doći znala sam da si sa drugom. Izgleda da ti je ona dala sve što ja, valjda, nisam mogla da ti pružim. Na početku se vidjelo da ti nije drago što to radiš, sve si činio da se, na neki način, iskupiš. Samim time si mi pokazao da nisi vjeran, žena to osjeti. Osjetila sam i kada si počeo voljeti nju, polako si njoj predavao svaki djelić sebe, meni više nisi pokazivao svoje osjećaje, nisi mi govorio ništa, povlačio si se. Imala sam te, kao da te nije ni bilo... Gradio si zid oko sebe, a ja nisam mogla, nisam imala snage da pređem taj zid, niti da ga srušim. Svi moji pokušaji da ti priđem bliže su završavali kobno za mene, njoj je to samo pomagalo da ti bude sve bliža. Između nas se počeo stvarati taj prazan prostor koji nismo imali čime ispuniti, pa si ga ti odlučio popunjavati svađama. Polako si činio sve samo da te prestanem voljeti, tražio si grešku u svemu samo kako bi mi pokazao koliko malo vrijedim. Nisi znao jednu stvar, žrtva uvijek voli svog krvnika. Što si me više vrijeđao, ponižavao i mučio to sam te više voljela. Uživao si bacati me na dno, a onda si se ispričavao, obećavao si da se više neće ponoviti. Ja sam ti slijepo vjerovala, pitam se da li bi te ona voljela toliko da zna koliko si meni boli nanio zbog nje. Nadam se da njoj nećeš učiniti isto, voli ju, nemoj njoj učiniti ono što si meni činio. Molim te nemoj nikada zaboraviti koliko sam te voljela, ona ti toliku ljubav neće pružiti, nije upoznala sve tvoje strane. Ja jesam i bez obzira na njih još uvijek te volim...

Ni ovu noć ne mogu zapati. Razlog? On. Onaj o kojemu mislim čim se probudim i prije nego što zaspim. Kažu da je ta osoba ili tvoja najveća sreća, ili najveća bol. On je oboje. Onaj kojega volim najviše na svijetu, a nikada nije bio i neće biti moj. Onaj koji nezna ni da postojim, koji me potpuno zaboravio. Moja najveća ljubav, najčišća, najpotpunija, najiskrenija ljubav. I baš ona koja se nikada nije ostvarila. Boli me u grudima, srce mi se steže. Htjela bih ga zaboraviti, ali jedino na što mogu misliti je on. Boli me to što je postao dio moga srca, ali ne i dio moga života. Sjetim se njegovog osmijeha, nasmijem se i ja, ali suze naviru. Pa onda ponovno plačem, samo kako bih ublažila bol. Sutra ću se opet morati pretvarati da sam sretna i da je sve u redu. Najviše se voli onaj koga ne smiješ voljeti, ali ipak voliš.. Takva ljubav osobu razdire iznutra. Umireš polako, a nikome ne možeš reći što te muči. Znaš da drugi ne bi shvatili tu ljubav. Onda samu sebe pokušaš uvjeriti da to nije ljubav, i kada to, recimo, uspiješ prođe neko vrijeme i shvatiš da je ta ljubav još veća no što je bila. Nadaš se da će doći netko i izbrisati tu ljubav. Ali ako netko i dođe nisi u stanju zavoljeti, jer si već preduboko zaglavila u ovoj ljubavi. Jednostavno ne možeš dalje, a ne možeš ni nazad. Ostaješ na mjestu i patiš. Imaš potrebu plakati skoro stalno, ali se suzdržavaš. Voliš kišu jer onda ne moraš skrivati suze, puštaš da ona odnese svu tvoju patnju i bol. I shvaćaš da moraš nešto učiniti, da ta ljubav više nema smisla, moraš već jednom krenuti dalje. I opet uvjeravaš sebe da ga ne voliš, da nije moguće da ga voliš nakon svog tog vremena. Činiš sve samo da nestane bol. Proći će, valjda će proći. Još samo trebam izdržati ovu noć...

Znao je on točno što radi. Bila je samo jedna od mnogih koje su prošle kroz njegove ruke. Za njega, samo još jedan trofej, još jedno slomljeno srce. Ona, gledala ga je baš onako kako sve djevojke gledaju svoju prvu ljubav. Nesvjesna njegovih mana, naivna, puna vjere u ljubav. Spremna na sve, sve samo za njega. Lutkica koja igra po njegovim pravilima. Znao se uvući pod kožu, sve napraviti kako treba, a kada uvidi da lutkica više ne može bez njega, onda bježi. Lovac kojega zanima njeno tijelo, ono ispod površine nije ni bitno. Dobije što želi, a onda odlazi. Razbija lutkicu u tisuće komadića. Ona postaje santa leda, ljubav, za nju, postaje vic, čuda više ne postoje. Igra se sa svakim tko pokuša srušiti zid oko njenog srca. Zla lutka, koja više nema suosjećanja ni prema sebi. Nikad više nije ona ista, postaje lovac. Ovisna o trofejima, ne može stati, stalno u potrazi za novim plijenom. Pretvara se u ono što je najviše voljela, a zatim najviše mrzila, ali samo to zna. Samo ju je to naučio. Uvlačila se pod kožu, tiho, neprimjetno, a onda nestajala. Ostavljajući iza sebe prazninu i bol, ali to je postala njena hrana, opsesija. Krala je ljubav, onu koju nije dobila od njega. Sve je nadomjestila, ali se više nije mogla zaustaviti, nije znala stati...

Nisam ni sanjala da bi mi mogao ovoliko značiti. Dok ti prilazim srce mi ubrzano lupa. Grliš me, još uvijek zadrhtim od tvog dodira. Ma ljubav je to. Najdraži moj, jedini moj. Uživam u tome zagrljaju koji je neobično kratak. Promatram te, ali si nekako neobičan , kao da si odsutan. Gledaš me. "Moramo razgovarati."-kažeš. Od te rečenice me obliva hladan znoj, znam kako završava kada se izgovori ta rečenica. Kratko kimam i čekam da kažeš to. Uzimaš me za ruku, primjećujem da ubrzano dišeš, gledaš me ravno u oči. Primičeš lice mome; kratko mi okrzneš usne. " Ti znaš da ja tebe jako volim. Ne možeš ni zamisliti koliko mi značiš." Zastaješ, a ja čekam da mi kažeš da je gotovo. "Ali ja ne želim više nastaviti ovako." I kreću suze, zašto baš sad? Pa volim te. " Ja želim da..." spuštaš se na koljena i shvaćam što želiš. "... budeš samnom do kraja mog života." Vadiš prsten , najljepši prsten koji sam ikada vidjela. Pada mi kamen sa srca. "Želiš li se udati za mene?"-pitaš. Srce mi želi iskočiti iz grudi, ruke mi se tresu. "Da, naravno da želim." Stavljaš mi prsten na ruku, ustaješ i grliš me. "Volim te!"-kažeš. Nikada nisam osjetila veću sreću u životu. Kao da je sve nestalo, samo tebe vidim. Samo ti. Moja najveća sreća, baš kada sam pomislila da bih te mogla izgubiti, ti mi podariš svu sreću ovoga svijeta. Najveća ljubav, onaj koji mi svaku sekundu ovoga života uljepša. Svaki trenutak s tobom je savršen, ne znam kako bih bez tebe. Ti, ti, ti i samo ti...

Gledao me ravno u oči. "Znaš da ovo više nema smisla, zar ne? Mislim da se više ne trebamo pretvarati, ljubav je nestala. Gotovo je." Srce mi je počelo ubrzano lupati, disanje nisam mogla kontrolirati. Odmahnula sam glavom, pokušala sam se nasmiješiti, ali usne su mi se jedva izvile. Spustila sam pogled, ruke se tresu. Kada je sve nestalo, pokušavam se sjetiti gdje sam pogriješila. Kada je nestala ta ljubav? Moja i dalje postoji. Ne dižem pogled, ne progovaram. Znam da će, kada podignem pogled, sve biti gotovo. Ne želim da završi, ja se nisam pretvarala, ja ga volim. Želim vrisnuti, želim plakati, želim mu reći sve, ali ne mogu. Udišem hladan decembarski zrak, polako skupljam snagu. Hladnoća mi obuzima tijelo, čini mi se da prolaze stoljeća. Podižem pogled, proučavam mu lice. Kada je ono toplo, nježno lice postalo tako ravnodušno? U njegovim plavim očima više ne vidim ljubav, nema onog žara. Kada se sve to dogodilo, kako ništa nisam primjetila, kako to nisam spriječila? Po njegovom izrazu lica znam da misli ozbiljno, znam da je sve završilo. Ponovno okrećem glavu, ako ga još jednom pogledam suze će se otkotrljati niz moje lice. Skupljam svu snagu koja mi je preostala. "Znači, to je to? Kraj." Jedva izgovaram te riječi. Čekam njegov odgovor, uzdiše. "Da. Žao mi je." I samo tako slama sve u meni, prima me za ruku i ponovno izgovara te riječi. "Žao mi je." Ustaje i odlazi. Zatvaram oči, želim da je sve ovo samo san, osjećam suzu kako lagano klizi niz moj obraz. Sve se ruši, tuga i bol ne popuštaju. Odlazi i sa sobom nosi sve. Ostajem na mjestu, dok sve nestaje. Nestajem i ja...