Marketing
Možda...
Ponovno je pronašla put do mojih misli. Iako sam stalno pokušavao zaboraviti je, ali ne ide. Uvijek se nekako potkrade , i njeno mi se lice pojavi u mislima. Krupne smeđe oči, crni uvojci i ta nježna bijela put. Malena ptičica, navikla na slobodu, ona koja ne može biti sputana. Ptičica kojoj je ljubav smo riječ, neodređen pojam. Naoko tako krhka i nježna, a zapravo prava stijena, bez trunke osjećaja. A ja? Njezin vitez, uvjeren u to da će zauvijek biti tu pored mene. Ja sam pogriješio, ja sam je htio mijenjati. Trebao sam uživati u trenutcima koje mi je poklonila. Bio sam pohlepan, htio sam više no što mi je mogla pružiti. Nesvjestan da je gubim, a onda samo praznina. Moja je ptičica raširila krila i odletjela, a ja sam je, budala, htio zatvoriti u krletku. Kako bi bila samo moja, moja malena ptičica. Da mi je da je samo na tren vidim, da se uvjerim da je još takva, slobodna, sretna, nesputana. Da znam da joj nitko nije podrezao krila. Znam da je to nemoguće, već je ina daleko odletjela. Malena moja ptičica, kada bi samo znala koliko je volim... Ma ni to ne bi mnogo toga promijenilo, još bi ona bila ovisna o toj svojoj slobodi. Možda jednoga dana. Samo mi to ostaje, samo možda...
Post je objavljen 29.12.2015. u 10:48 sati.