Marketing
Kraj
Gledao me ravno u oči. "Znaš da ovo više nema smisla, zar ne? Mislim da se više ne trebamo pretvarati, ljubav je nestala. Gotovo je." Srce mi je počelo ubrzano lupati, disanje nisam mogla kontrolirati. Odmahnula sam glavom, pokušala sam se nasmiješiti, ali usne su mi se jedva izvile. Spustila sam pogled, ruke se tresu. Kada je sve nestalo, pokušavam se sjetiti gdje sam pogriješila. Kada je nestala ta ljubav? Moja i dalje postoji. Ne dižem pogled, ne progovaram. Znam da će, kada podignem pogled, sve biti gotovo. Ne želim da završi, ja se nisam pretvarala, ja ga volim. Želim vrisnuti, želim plakati, želim mu reći sve, ali ne mogu. Udišem hladan decembarski zrak, polako skupljam snagu. Hladnoća mi obuzima tijelo, čini mi se da prolaze stoljeća. Podižem pogled, proučavam mu lice. Kada je ono toplo, nježno lice postalo tako ravnodušno? U njegovim plavim očima više ne vidim ljubav, nema onog žara. Kada se sve to dogodilo, kako ništa nisam primjetila, kako to nisam spriječila? Po njegovom izrazu lica znam da misli ozbiljno, znam da je sve završilo. Ponovno okrećem glavu, ako ga još jednom pogledam suze će se otkotrljati niz moje lice. Skupljam svu snagu koja mi je preostala. "Znači, to je to? Kraj." Jedva izgovaram te riječi. Čekam njegov odgovor, uzdiše. "Da. Žao mi je." I samo tako slama sve u meni, prima me za ruku i ponovno izgovara te riječi. "Žao mi je." Ustaje i odlazi. Zatvaram oči, želim da je sve ovo samo san, osjećam suzu kako lagano klizi niz moj obraz. Sve se ruši, tuga i bol ne popuštaju. Odlazi i sa sobom nosi sve. Ostajem na mjestu, dok sve nestaje. Nestajem i ja...
Post je objavljen 28.12.2015. u 15:03 sati.