I tako dođu neki dani kada više nemaš snage da se sabereš. Ne želiš se probuditi jer su komadići tvoje duše preteški, natopljeni tugom. Preteško je zadržati ih sve na jednome mjestu. Želiš samo plakati i ispustiti sve to iz sebe, ali to je nemoguće. Trebaš se suočiti sa svijetom i biti sretna. Izgledati donekle pristojno, ali nemaš više snage da glumiš. Čak i najbolji glumci ponekad trebaju predah. Ti dani su oni kada samo želiš sjesti u taman kutak, obgrliti koljena i jecati kao malo dijete. Pustiti da svaki dio koji boli da vrišti. Pustiti. Želiš sve samo pustiti...