Nisam dugo napisala niti jednu depresivnu "epizodu". Ne zato što nisam imala inspiracije nego zato što me takve priče iscrpe. Ostane samo prazna ljuštura i treba mi po nekoliko dana da se oporavim od tih tamnih sjena koje se zavuku. Nije jednostavno pisati tužne priče. Za njih, da bi imale emocija i da bi čitatelju prenijeli te emocije, je potrebno mnogo truda. Ja to osjećam kao da moram nekom čudnom niti "ući" u tijelo lika o kome pišem. Treba jasno vizualizirati situaciju, ubrzati/usporiti ritam svog srca, disanje, zaboraviti na trenutak tko sam i postati netko drugi. Svaki problem moga lika je u tom trenu moj. Svaki raskid, svaka izdaja, svaka i najmanja emocija. Sve se stapa kako bi što bolje mogla dočarati te brodolome. Moj problem je to što kada iskusiš sve emocije i kada ih izneseš na papir vratiš se u svoj um. Vraćaš se u tijelo koje je prethodnih dva, tri, deset sati koliko si pisao imalo svoje potrebe, svoja razmišljanja, svoje osjećaje koje si sve vrijeme isključivao. Kada se vratiš tvoje tijelo i um su u potpunosti iscrpljeni. Grašci znoja te oblivaju, teško dišeš kao da si pretrčao marton, emotivno više ne postojiš, jedino je iskra još tu. Tijelo zahtjeva odmor, i to mu moraš pružiti, ali nikada se ne možeš odmah u potpunosti vratiti. Uvijek ostane tih "tuđih" osjećaja, tih tuđih suza koje te stežu i po nekoliko dana nakon pisanja. Zato je teško obvezati se na pisanje ičega što ima veze sa emocijama, nekad dajemo sebe kako bi pružili ono što nam je poslano. Ni sama nisam sigurna jesam li spremna na tu žrtvu stalnih putovanja, ali nadam se da ću jednom uspjeti doći na odredište...

Nadam se da svi znamo onaj čudan osjećaj. Nije ga lako opisati, nekima ga nije lako ni osjetiti, ali kada jednom upoznate tu vrstu osjećaja on postaje kao droga. Hranite se njime i ne vidite dalje od njega. On je razlog zbog kojeg vam srce preskače kada vidite tu posebnu osobu, on je razlog zašto vam ruke ne prestaju drhtati, on je razlog zašto i kada vidite manu ona nestane... Ne vole svi taj osjećaj, nije uvijek lako s njim, ali svejedno ga odbijamo samo tako pustiti... Magija zaljubljenosti.

Zaljubljena sam u način na koji pričaš. Zaljubljena sam u to što uvijek kratko zastaneš i razmisliš prije negoli progovoriš. Zaljubljena sam u tvoj stav. Zaljubljena sam u tvoje geste. Zaljubljena sam u ton tvog glasa. Zaljubljena sam u tvoju smirenost. Zaljubljena sam to kako ti glas "zaškripi" kada si nervozan. Zaljubljena sam u to što ti oči zacakle kada pričaš o ljubavi. Zaljubljena sam u tvoju sreću. Zaljubljena sam u tvoj glas. Zaljubljena sam u tvoj način razmišljanja. Zaljubljena sam u tvoje znanje. Zaljubljena sam u tvoju "smotanost". Zaljubljena sam u sve sitnice koje primijetiš. Zaljubljena sam u tvoje usne. Zaljubljena sam u tvoje oči. Zaljubljena sam u tvoju kosu. Zaljubljena sam u tvoju kožu. Zaljubljena sam u tvoje tijelo. Zaljubljena sam u tvoju pjesmu. Zaljubljena sam u tebe...


I taj glupi, ludi, smiješni, pomalo blesav osjećaj je ono što me tjera da pišem ovakve, mogu reći, smiješne i lude objave..
Nema srceparajućih raskida i depresivnih priča.
Sve je na koncu samo ljubav.

U životu se susrećemo s raznim ljudima. Neki nam obogate život, a neke poželimo da nikada nismo ni upoznali. Ono najvažnije je da od svake osobe naučimo nešto. Od nekih naučimo kako voljeti, od nekih dobijemo vrijedne savjete, zbog nekih naučimo biti oprezni, zbog nekih upoznamo tugu, zbog nekih sreću.. Ipak, najvrjedniji su oni zbog kojih zavolimo život. Upravo takvu osobu vrijedi čuvati, biti zahvalan što je upravo ta osoba tu za nas, što ta osoba postoji. Kada znaš da bez obzira na sve imaš nekoga s kime možeš uživati u sitnicama. Nekoga s kime možeš popiti kavu i malo popričati, nekoga tko ti pruži zagrljaj kada osjeti da ti je jedan potreban, da te razveseli "najglupljim" pošalicom samo da bi te oraspoložio. Da ti pruži utjehu, da ti zahvali na malim stvarima, da te cijeni upravo onakvim kakav jesi. Nekoga tko ti, iz dana u dan, popravi život i donese neku malu iskru ljubavi u tvoj svijet. Osobu koja ti oboji dane u svom tvom sivilu...

P.S.: Zahvalite onoj osobi o kojoj ste mislili dok ste čitali ove rečenice...

Znala sam da ću, kao i svi drugi, jednom osjetiti ljubav. Samo što je ta moja "ljubav" uvijek dolazila u krivom trenu. Propustila sam toliko prilika sve zbog te prave ljubavi. Nikada nisam imala hrabrosti za ljubav. Možda na prvi pogled izgledam jako, osoba koja, ma koliko teško bilo, neće pustiti suzu. Koja izgleda stabilno, netko tko bi mogao održati i najslabiju vezu na životu pod cijenu svega. Netko tko se doima ispunjenom osobom, ona mora da je zaljubljena kad sve može izdržati. Ne čudim se tome, godinama sam izrađivala tu masku, bilo bi začuđujuće kad bi netko pomislio drugačije. To što se skriva ispod maske je ono što je najstrašniji dio moje ličnosti. To krhko biće koje puca i lomi se na dijelove kada je sama. Pred drugima kroti oluje, ali onu koja je u njoj nikada ne može ukrotiti. Ta oluja ne staje, ti vjetrovi udaraju najjačom snagom, to ju lomi. Ne plače jer se bori protiv boli, ali teško je izboriti se protiv te boli. Izvana lavica, a iznutra ništa osim nemoćne duše koja se bori sa najstrašnijim oružjem koje ovaj svijet ima. Bori se sa vlastitom dušom, najvećim demonom koji postoji. Koliko će još moći izdržati. Moram priznati da se bojim toga, maska je čvrsta, ali ja više nisam. Oluja postaje sve jača iz dana u dan, a ja više nemam snage za borbu. Bojim se što bi moglo doći iduće ukoliko ne budem izdržala...

Ponekad se zapitam postoji li zaista ljubav... Ili je sve samo jedna velika laž? Mnogi su me pokušavali uvjeriti u njezino postojanje, ali ne mogu si pomoći, za mene je sve to samo mit. Nedokučiv osjećaj kojeg, ma koliko volje i želje imala, ne mogu osjetiti. Možda je u meni problem, možda sam ja ta koja nema razvijen dio za takvu vrstu osjećaja. Ipak, možda su drugi toliko uvjereni u postojanje te nadnaravne sile zvane ljubav, da ustvari ne uviđaju da je sve samo začarna zavjesa navučena preko njihovih očiju. Možda se ti ljudi boje prihvatiti istinu onakvu kakva ona zaista jest. Taj mistični osjećaj ljubavi daje im neku psihološku snagu koju bez te misterije ne bi osjetili. Uvjereni su da je ta mistika pokretač svega, ali iza zavjese se nalazi drugi svijet. Surovo realan svijet. I dok oni zatvaraju oči pred realnošću, ustrajući svim silama da uvjere druge da misterija postoji, propuštaju uvidjeti onu pravu stranu života. U svoj toj očaranosti gube sposobnost da se izbore sa realnošću. Možda sam ja samo previše pesimistična, ali ne mogu se oteti dojmu da je sve samo magija...

I tako dođu neki dani kada više nemaš snage da se sabereš. Ne želiš se probuditi jer su komadići tvoje duše preteški, natopljeni tugom. Preteško je zadržati ih sve na jednome mjestu. Želiš samo plakati i ispustiti sve to iz sebe, ali to je nemoguće. Trebaš se suočiti sa svijetom i biti sretna. Izgledati donekle pristojno, ali nemaš više snage da glumiš. Čak i najbolji glumci ponekad trebaju predah. Ti dani su oni kada samo želiš sjesti u taman kutak, obgrliti koljena i jecati kao malo dijete. Pustiti da svaki dio koji boli da vrišti. Pustiti. Želiš sve samo pustiti...

Eto došao je i taj zadnji dan ove godine. Otkucavaju zadnji sati, a ja i dalje želim samo tebe. Vidim te svuda, kao da sam luda. U svakom kutku si ti, u svakoj prostoriji, u svakom uzdahu, u svakom koraku... Kao da bez tebe nema ni mene. Svi kažu, preboli ga već jednom, kao da je to tako lako. Kada sam sama kao da čujem tvoj glas,već mislim da ludim. Ponekad mi se učini i da si tu, kao da koračaš prema meni, osjetim tvoje dodire. Znam da je to nemoguće, ti više nisi tu. Nitko ne može učiniti da rana zacijeli, nisam sigurna da će ikada zacijeliti. Trebao bi sada biti tu kraj mene, kao što si uvijek i bio. Da sam barem mogla poći sa tobom. Kažu da vrijeme liječi sve, ali to vrijeme je spor lijek. Što više vremena prolazi to mi je teže, sve više primjećujem koliko si mi potreban. Trebam te da otopiš led na mome srcu, da mi vratiš osmijeh na lice, da vratiš smisao mom životu. Ni sama ne znam kako ću preživjeti ovaj kraj...

Nisam mogao vjerovati kada su nam se oči susrele. Toliko dugo je prošlo otkad si otišla, ili sam možda ipak ja otišao? Davno je sve to bilo, tko bi se svega sjetio. Ipak, jedna stvar je ostala ista, te oči boje mora nisu se promijenile. Ali ti si drugačija, godine nisu nagrdile tvoje lice, kao vino, s njima si samo postala još ljepša. Bore su tvome licu dale samo dodatnu ljepotu i zrelost. Nisi više ona zaigrana djevojka kao kada si bila moja, sada si zrela, odgovorna majka i žena. Ali taj pogled je ostao nevin, ostao je pun ljubavi. Voliš me još uvijek, volim i ja tebe, ali to nikada neću priznati. Sada bi to samo naštetilo i tebi i meni. I bolje je da šutim i da se pravim da se sve one noći, dani, mjeseci, godine nisu desile među nama. Te uspomene treba zakopati negdje duboko, u mračne kutke moje duše. Uvijek sam se pravio da mi nisi bitna, da si samo prolazna avantura, varao sam te stalno, mislio sam da ćeš me tako voljeti više. Kao što su djevojke mojih prijatelja patile za njima, kasno sam razabrao što su bile prave priče, a što laži. Budala! Zbog društva i popularnosti sam uništio tebe. Koliko si samo plakala, molila me, a ja sam se smijao. Uvijek si se vraćala, nikada nisam ni pomislio da bi mogla otići zauvijek. Sve dok se jednom nisam vratio u prazan stan. Nije te bilo, nije bilo tvojih stvari, ničega. Samo se miris tvog parfema osjetio. Iščeznula si, iza sebe si ostavila samo prazninu i bol, no to se ne može ni usporediti s onime što sam ja činio tebi. Bio sam takav gad, mogu samo zamisliti što sada misliš o meni. Možda si i čula koliko sam se opijao kada si otišla, patio sam. Patili smo oboje, ja sam patio jer više nije bilo tebe, nije bilo smisla, nisam imao za koga živjeti. A ti? Ti si patila jer si unatoč svemu još uvijek voljela. I sada voliš, voliš ovu budalu... Nisam to trebao učiniti, ali sada je prekasno za sve, ne želim ti život uništavati i dalje. Pretvarat ću se, kao i ti, da te plave oči vidim po prvi puta. Pretvarat ću se da nikada nisi bila moja malena, da se nikada nismo voljeli, da se nikada do sad nismo sreli.. Sve za tebe ljubavi...

Još uvijek se sjećam prvog trena kada sam te vidjela. Čudno je to, nisam mislila da ću te ikada upoznati bolje. U tom trenutku nisam znala ni kako izgledaš. Zapravo je to bilo nekoliko minuta prije no što sam te upoznala, jedino što sam čula o tebi bilo je da si zgodan. I toga sam se trenutka uvjerila u to. Visok,crna kosa, plave oči, izražena čeljust, i neki mistični izraz lica, nekako zbunjen i u isto vrijeme zamišljen. Nije mi se svidjelo to što sam tu ljepotu mogla gledati samo par minuta, ali mislila sam da ću te još negdje sresti. To se i dogodilo, godinu dana kasnije. I tada sam te mogla gledati po cijele dane. U svega par dana zaljubila sam se do ušiju.. Isprva mi se samo svidio tvoj izgled, a kasnije, kada sam te bolje upoznala zavoljela sam tvoju osobnost, zavoljela sam sve u vezi tebe. Nije mi puno trebalo, a od tih prvih par dana se jako dobro sjećam jednog trenutka. Izlazio si iz sjene i baš tada sam podigla pogled. Prvo što mi je prošlo kroz misli je bilo: "Moj vitez tame." To si i ostao, ali ne u negativnom smislu. Ti si onaj koji postoji, ali te nigdje nema, osim na jednom mjestu. Uvijek te mogu pronaći u nekome tamnom kutku moje mašte, ondje oživljavaš svakoga dana. Tu si, ali te nema. I zbog te tvoje "prisutnosti" moji osjećaji ne blijede. Gledala sam te i svaki se dan sve više zaljubljivala, svaki sam dan o tebi saznala nešto novo, neku sitnicu zbog koje bi mi se još više svidio. A onda je sve prestalo i prošlo je toliko vremena da te nisam vidjela. Vrijeme prolazi, ali ja te još uvijek ne zaboravljam. Nikada i neću...

Puštam te da ideš. Iako znam da ideš njoj, teško je biti druga žena u tvome životu. Znati da pokušavaš graditi svoju sreću na tuđoj nesreći. Ne očekujem od tebe da ju ostaviš, potajno to želim, ali znam da to ne bi učinio. Nadam se da ćeš jednom doći i reći mi da se više ne moramo skrivati, da ćeš biti samo moj i a ćeš stalno biti tu, kraj mene. Ali uzalud gajim te nade. Prije sam se trudila ostaviti tragove na tvojim stvarima, nadala sam se da će ih ona vidjeti, te da ćeš doći meni. Naravno, prestala sam s time. Zna ona za nas, iako se čini kao da ni ne sluti. Žensko je, odavno zna, sigurna sam u to. Ne mogu te ostaviti, ne mogu ti reći da odeš i da se više ne vraćaš. Ne bih to preživjela, ne znam kako bih bez tebe, ali ne možemo ni ovako. Želim da svi znaju da si moj, da si samo moj. Ne želim te dijeliti, ali čini se da je to jedini način da budem s tobom. Znam da ti voliš nju, isto tako znam da se to neće promijeniti. Da je ne voliš ne bi joj se uvijek vraćao. Muči me to, to što znam da nikada nećemo biti potpunu. Nikada me nećeš voljeti svim srcem, između nas je ona. Ma znam, nije ona problem, ja sam višak. Znam da ovo mora završiti, ali teško je odreći se nečega što postane tvoj smisao. Mora završiti, svjesno štetim tebi. Uništavam vašu ljubav, ne želim da zbog jedne prolazne avanture izgubiš ono najvrijednije. Želim samo da budeš sretan, a sretan ćeš biti samo kraj nje. Volim te, znaj. Uvijek ću te voljeti, na neki način. I baš zato te moram pustiti da odeš...