Marketing
Objašnjenje? Možda...
Nisam dugo napisala niti jednu depresivnu "epizodu". Ne zato što nisam imala inspiracije nego zato što me takve priče iscrpe. Ostane samo prazna ljuštura i treba mi po nekoliko dana da se oporavim od tih tamnih sjena koje se zavuku. Nije jednostavno pisati tužne priče. Za njih, da bi imale emocija i da bi čitatelju prenijeli te emocije, je potrebno mnogo truda. Ja to osjećam kao da moram nekom čudnom niti "ući" u tijelo lika o kome pišem. Treba jasno vizualizirati situaciju, ubrzati/usporiti ritam svog srca, disanje, zaboraviti na trenutak tko sam i postati netko drugi. Svaki problem moga lika je u tom trenu moj. Svaki raskid, svaka izdaja, svaka i najmanja emocija. Sve se stapa kako bi što bolje mogla dočarati te brodolome. Moj problem je to što kada iskusiš sve emocije i kada ih izneseš na papir vratiš se u svoj um. Vraćaš se u tijelo koje je prethodnih dva, tri, deset sati koliko si pisao imalo svoje potrebe, svoja razmišljanja, svoje osjećaje koje si sve vrijeme isključivao. Kada se vratiš tvoje tijelo i um su u potpunosti iscrpljeni. Grašci znoja te oblivaju, teško dišeš kao da si pretrčao marton, emotivno više ne postojiš, jedino je iskra još tu. Tijelo zahtjeva odmor, i to mu moraš pružiti, ali nikada se ne možeš odmah u potpunosti vratiti. Uvijek ostane tih "tuđih" osjećaja, tih tuđih suza koje te stežu i po nekoliko dana nakon pisanja. Zato je teško obvezati se na pisanje ičega što ima veze sa emocijama, nekad dajemo sebe kako bi pružili ono što nam je poslano. Ni sama nisam sigurna jesam li spremna na tu žrtvu stalnih putovanja, ali nadam se da ću jednom uspjeti doći na odredište...
Post je objavljen 13.05.2018. u 23:48 sati.