Znala sam da ću, kao i svi drugi, jednom osjetiti ljubav. Samo što je ta moja "ljubav" uvijek dolazila u krivom trenu. Propustila sam toliko prilika sve zbog te prave ljubavi. Nikada nisam imala hrabrosti za ljubav. Možda na prvi pogled izgledam jako, osoba koja, ma koliko teško bilo, neće pustiti suzu. Koja izgleda stabilno, netko tko bi mogao održati i najslabiju vezu na životu pod cijenu svega. Netko tko se doima ispunjenom osobom, ona mora da je zaljubljena kad sve može izdržati. Ne čudim se tome, godinama sam izrađivala tu masku, bilo bi začuđujuće kad bi netko pomislio drugačije. To što se skriva ispod maske je ono što je najstrašniji dio moje ličnosti. To krhko biće koje puca i lomi se na dijelove kada je sama. Pred drugima kroti oluje, ali onu koja je u njoj nikada ne može ukrotiti. Ta oluja ne staje, ti vjetrovi udaraju najjačom snagom, to ju lomi. Ne plače jer se bori protiv boli, ali teško je izboriti se protiv te boli. Izvana lavica, a iznutra ništa osim nemoćne duše koja se bori sa najstrašnijim oružjem koje ovaj svijet ima. Bori se sa vlastitom dušom, najvećim demonom koji postoji. Koliko će još moći izdržati. Moram priznati da se bojim toga, maska je čvrsta, ali ja više nisam. Oluja postaje sve jača iz dana u dan, a ja više nemam snage za borbu. Bojim se što bi moglo doći iduće ukoliko ne budem izdržala...