Ni ovu noć ne mogu zapati. Razlog? On. Onaj o kojemu mislim čim se probudim i prije nego što zaspim. Kažu da je ta osoba ili tvoja najveća sreća, ili najveća bol. On je oboje. Onaj kojega volim najviše na svijetu, a nikada nije bio i neće biti moj. Onaj koji nezna ni da postojim, koji me potpuno zaboravio. Moja najveća ljubav, najčišća, najpotpunija, najiskrenija ljubav. I baš ona koja se nikada nije ostvarila. Boli me u grudima, srce mi se steže. Htjela bih ga zaboraviti, ali jedino na što mogu misliti je on. Boli me to što je postao dio moga srca, ali ne i dio moga života. Sjetim se njegovog osmijeha, nasmijem se i ja, ali suze naviru. Pa onda ponovno plačem, samo kako bih ublažila bol. Sutra ću se opet morati pretvarati da sam sretna i da je sve u redu. Najviše se voli onaj koga ne smiješ voljeti, ali ipak voliš.. Takva ljubav osobu razdire iznutra. Umireš polako, a nikome ne možeš reći što te muči. Znaš da drugi ne bi shvatili tu ljubav. Onda samu sebe pokušaš uvjeriti da to nije ljubav, i kada to, recimo, uspiješ prođe neko vrijeme i shvatiš da je ta ljubav još veća no što je bila. Nadaš se da će doći netko i izbrisati tu ljubav. Ali ako netko i dođe nisi u stanju zavoljeti, jer si već preduboko zaglavila u ovoj ljubavi. Jednostavno ne možeš dalje, a ne možeš ni nazad. Ostaješ na mjestu i patiš. Imaš potrebu plakati skoro stalno, ali se suzdržavaš. Voliš kišu jer onda ne moraš skrivati suze, puštaš da ona odnese svu tvoju patnju i bol. I shvaćaš da moraš nešto učiniti, da ta ljubav više nema smisla, moraš već jednom krenuti dalje. I opet uvjeravaš sebe da ga ne voliš, da nije moguće da ga voliš nakon svog tog vremena. Činiš sve samo da nestane bol. Proći će, valjda će proći. Još samo trebam izdržati ovu noć...
