luki2.blog.hr
četvrtak, 04.05.2023.
Promocija, Vračar i jedan kabel....
  Na frizuri....Pedikura obavljena jučer....Prije toga u "Krašu" na kavi...Vidim tortu bajaderu...Kažem: "Savršena vam je." Konobarica: "Znam.":))))) I vrlo prikladno današnjem danu i temi, promocija knjige: "Teška ljeta" (hoće reći teške godine....:((((((,Biografski roman-esej o sazrijevanju, uzorima i potrazi za emocionalnim utočištima. Likovima u romanu ne navode se puna imena, već su na kraju knjige dodane njihove biografije. Uz impresivan stil i dominantne protagoniste, roman „Teška ljeta“ svjedoči kako su mladi umjetnici birali suvremenike koji će ih nadahnuti – kako su se prepoznavali, što su nalazili jedni u drugima, kako su djelovali jedni na druge, brusili kriterije i odmjeravali svoje visoke ambicije i aspiracije? Koga u svojoj sredini respektira pjesnikinja koja prevodi Sylviju Plath i Virginiju Wolf, s kim razgovara i o čemu, tko je njezina inspiracija, emocionalna podrška i umjetnički orijentir? Roman je objavljen uz financijsku potporu Grada Zagreba. U starosti se i o starosti knjige pišu valjda ili da se ne zaboravi ili da se nešto razotkrije ili da se kome ispriča ili da se kome osveti ili tek da se oprosti ili da se još koga čemu pouči ili… , a Jelušić, koja nikako ne voli priče o lijepoj i ispunjenoj starosti, svoje uputstvo za uporabu upakirala je u moćne uravnotežene odvagnute, mozaički ulančane epizode, esejističke zapise iz vlastite prošlosti, fragmentarna sjećanja u ich-formi u koja se i možeš i ne moraš pouzda(va)ti, koja mogu biti i fakcija i fikcija. Božica Brkan Ludost života ona nastoji disciplinirati mudrošću, a kaos stilizirati raskošnim i lucidnim rečenicama, s emotivnom elegancijom i misaonom oštrinom. I dok opisuje život, tu neuravnoteženu silu, od podravskog mola do današnje „civilizacije sreće“, Jelušić ne staje, kao da je cijeli roman-esej pisan u jednom dahu, sinergijom suptilnosti i vulkanskih emocija i misli. Lada Žigo Španić A uranjanjem u analiziranja, emocionalna jaružanja, ponorna svrdlanja približila se pripovijedanju Annie Ernaux, prije svega temeljnim nastojanjem da pisanjem dosegne sam ekstrakt života, obnavljajući vitalizam, „zadnju slobodu”, smionost, a onda i traganjem koje reflektira kako su sebstvo i društvo uvijek isprepleteni jer osobno iskustvo prožima i društveni i politički smisao. Nives Franić Božica Jelušić rođena je u Pitomači (Podravina) 16. prosinca 1951. godine. Završila je studij hrvatskog i engleskog jezika. Bavila se različitim poslovima u domeni kulture, informiranja, društvenih djelatnosti i umjetničkih područja (literatura, novinarstvo, galerijska djelatnost). Od mladosti piše poeziju i prozu. Prvu zbirku pjesama „Riječ kao lijepo stablo” objavila je 1974. godine. Od tada do danas objavila je 62 naslova poezije i proze u svim literarnim kategorijama (pjesme za djecu i odrasle, putopisi, eseji, kolumne, kritike, roman, slikovnice, monografije, dijarijski zapisi). Aktivna je suradnica domaćih i stranih literarnih časopisa. Sudjeluje na pjesničkim festivalima, seminarima i književnim razgovorima. Prevodi s engleskog i njemačkog jezika. Antologizirana, nagrađivana, zastupljena u čitankama i školskoj lektiri u RH. Promocija se održala u knjižnici i čitaonici "Bogdan Ogrizović", knjigu je objavila "Beletra" Sandre Pocrnić Mlakar. Promotori i recenzenti su bili: Božica Brkan, Lada Žigo Španić i Sandra Pocrnić Mlakar kao voditeljica događanja i izdavač knjige i naravno, autorica knjige je ne samo govorila o svojoj knjizi, otkrivajući nam tko je tko i zašto je knjigu napisala, nego je čitala ulomke iz svoje knjige. Savršeno!  Sandra Pocrnić Mlakar i autorica knjige, Božica Jelušić....Jeste li znali da je Sandra psihologinja, koja obožava književnost? Psihološke teme i domaći autori zato su prioritet njene "Beletre".  Božica Brkan (poznajemo se još iz časopisa "Vikend", za koji smo obje pisale) i Lada Žigo Španić....  Božica Brkan, Lada Žigo Španić, Božica Jelušić i Sandra Pocrnić Mlakar....  I evo moga primjerka....Nije samo naslovnica prekrasna, nego i sadržaj... I na kraju, Vračar. Cijeli dan samo razmišljam da li se moglo nešto napraviti da se tragedija spriječi. Razgovarati, vidjeti, čuti.... Na Vračaru, s obitelji, živi književnica Ljiljana, moja prijateljica. Često smo na terasi njenog stana pričale o knjigama, o životu grada.Izložbe, performansi, žurke po stanovima, promocije knjiga u klubovima, puno publike.I šetnje gradom, Knez Mihailovom. Vrlo slične po stilu života, ona je majka, ali voli izlaske, ja također - lako smo se sporazumjele. Žena živi najdubljim plućima. Sviđa mi se to. Pokraj zgrade u kojoj Ljiljana živi, blizu dvorišta kojim se ide prema tavanu, je glazbena škola.Mladi tu prolaze s violinama i gitarama, klarinetom. U blizini je i hostel. Ljeti, sve je puno ljudi, žamor. A sad, svibanj je, hladan, nema sunca, samo čahure metaka koji su promijenili život i tamo i posvud na Balkanu, Mediteranu. I šire... Ne razumijem da otac, čovjek, uz to još i liječnik, vodi svog sina od 13 god. učiti pucati iz oružja? Suludo! Što, sprema ga za Treći svjetski rat?! :((( Živimo ubrzanim tempom. Razumijem. Ali...Sve je više djece koje ostaju sami ili su na ulici dok im roditelji rade. Ono sto je najgore je to je da su već i djeca svjesna neprovođenja kazni, institucija koje ne rade svoj posao. Bahate se - može im se. Ili su neki od njih vječni nezadovoljnici i borci za svoja prava - pa prijeđu granicu. Da, nasilje rađa nasilje - ništa se time ne rješava. Mladi dječak je zapečatio svoj život. A nije moralo biti tako. Da je s nekim porazgovarao...Bilo s kim...Roditeljima, prijateljima, psiholozima u školi....Sve je moglo biti drugačije.Odnos društva prema životinjama samo je pokazatelj nasilničkog poriva kod maloljetnika. Vršnjačko nasilje, koje se ne sankcionira u samom korjenu. Manjak stručnog kadra, pedagoga, psihologa. Nepoštivanje profesora.Danas je nestao taj osjećaj da je profesor ne samo predavač, već i čovjek sa kojim se može, a i treba porazgovarati. Moja baka, profesorica povijesti i zemljopisa, bila je ogledni primjerak takvog profesora...Mladi postaju tempirana bomba. Iskrena sućut svima, kojih se dotakla ova tragedija....:((((( Nikada se ne ponovilo.:(((( I nisu krivi ni Zapad, ni tehnologija....Krivo je ono, što tehnologija nema - emocije! Ljubim vas! Ps: U prošli sam post dodala fotografije, konačno....Mia je uništila kabel za prebacivanje slika iz fotoaparata na laptop!:))) Pa sam kupila novi... |
