luki2.blog.hr
subota, 28.01.2023.
Terca na tišinu
|
Danas sam, zahvaljujući divnoj Julijani Matanović, bila na promociji knjige "Terca na tišinu" Sanina Karamehmedovića. Da, osnivač i autor u glazbenom sastavu "Silente". Izdavač: Rockmark. Što kaže Sanin sam o sebi, na početku knjige, pod poglevljem "Autobiografija"?! Nešto što, kao i ja, niste vjerojatno znali. Sanin Karamehmedović rođen je 1987. godine u Dubrovniku. "Dolazim iz doktorske familije. Otac i stariji brat su mi liječnici. Spašavaju od smrti. Mlađi brat i ja, nešto malo, od života. (Mlađi brat je također u "Silenteu", i piše divnu glazbu.) Nakon osnovne školeupisao sam srednju turističku školu. Ne zbog turizma nego zbog toga što nisam imao dovoljno bodova za gimnaziju. Na kraju je ispalo bolje. Nakon srednje škole upisao sam kroatistiku na Filozofskom u Zagrebu jer nisam imao dovoljno bodova za komparativnu. Na kraju je ispalo bolje." Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi dio: Za kasne noćne ure. 2. Za hulje i lopove. 3. Za njene oči samo. Nikša Bratoš je na promociji usporedio "Silente" sa ABB-om, Balaševićevska violina čuje se kroz njihove pjesme.... Razvila se rasprava da li je knjiga zapravo ukoričena poezija ili pjesme koje su postali hitovi?! Zaključak: poezija. Izdvojila sam jednu pjesmu: "Prije ili kasnije" Nadam se da ove riječi nećeš shvatiti kao napad i tretirati kao zloću ali ti si prepametna za ljubav a preglupa za samoću nadam se da ti to što ti navraćam u snove ne predstavlja poteškoću jer ti si prepametna za ljubav i preglupa za samoću nadam se da je ono što je bilo mutno sada malo jasnije falit će ti ovaj đavo prije ili kasnije. Sada se pitate što Julijana ima s tim?! Sanin je njen bivši student. Julijana Matanović, naša vrsna spisateljica i nekadašnja profesorica ispisala je prekrasnu recenziju prve zbirke poezije “Silenteovog” stihotvorca i pjesnika Sanina Karamehmedovića. Biranim riječima me potaknula da se pojavim na promociji. Pa što je to rekla Julijana?! Puno ljepše nego što to ja znam i umijem. "Ovo je jedna divna knjiga. Koliko vjerujem u Sanina, njegov talent ali i njegovu dobrotu, može potvrditi i podatak da sam ja do sada, a na književnoj sam sceni više od četiri desetljeća, o knjigama poezije govorila jako, jako rijeko. Može stati na prste samo jedne ruke. O jednoj knjizi u jedno desetljeće. A ova je poezija doista poezija, u istinskom značenju te riječi. Pjesme uglazbljene i one koje to nisu. Među onima koje to nisu, možda su i one koje to nikada neće biti, ali i one koje čekaju svoje note. 100 pjesama u tri cjeline; Za kasne noćne ure, Za hulje i lopove, Za njene oči samo… otvaraju se “Tercom”, a završavaju s “Molim te, izbriši”, naslovom koji komunicira s naslovom uglazbljene, ali ovdje neuvrštene, pjesme “Molim te, zapiši.” Cijela je zbirka povezana finim, gotovo nevidljivim, nitima koje se često referiraju na stih iz vlastita poetičkog vrta. Na samom početku je Autobiografija, izvrsno napisan tekst u prvom licu jednine, zapis koji, uobičajeno, pod hladnim naslovom “Bilješka o autoru”, dolazi na kraju knjige. Iz te kartice teksta jasno je da je Sanin ne samo pjesnik, nego i vrsni pripovjedač. A na kraju knjige čitamo ono što, gotovo uvijek, dolazi na samom početku. Riječ je o posveti, posveti njegovoj Romani. Radi se o jednoj od najljepših posveta koje sam ikada pročitala, a posvetama sam se – kao sastavnim dijelom cjelokupnog teksta – vjerujte mi, dosta bavila. I tako se na tom ušću svi stihovi slijevaju u ljubav i zahvalu Ženi, u priznanje koje mogu ispovijediti samo najveći. Cijela zbirka “titra” istim emocionalnim nabojem, ali to nipošto ne znači “da su sve pjesme iste”. Svaki se dio otvara autopoetičkim, ali autoironičnim, ulomkom iz intervjua (kako nastaju pjesme, osjeća li se uopće pjesnikom, za čim traga Lovac). Sanin u sebi pomiruje ono što rijetki pjesnici koji pišu za uzglabljivanje, uspijevaju učiniti. Ostaje pjesnik Sanin i ostaje autor stihova za svoj band. I jednako dobro, jednako predano i uspješno, a ipak nekako skromno, funkcionira u obje te uloge. U vrijeme dok sam još bila Saninova profesorica vodila se rasprava na temu nove školske lektire. Jedna je tribina čak glasila: “Štulić ili Marulić?’ Kad je preminuo Oliver, u uvodniku ozbiljnih dnevnih novina pojavio se imperativni naslov: “Olivera u čitanke!” Koliko znam, u čitanke se još uvijek uključuju tekstovi, a ne biografije njihovih izvođača. Kolikogod ti izvođači bili neponovljivi i najbolji! Naša se javnost ne zamara pitanjem autorstva. E, kad bih se samo još jednom našla u predavaonici i kad bih mladim ljudima trebala za interpretaciju predložiti suvremenu pjesničku zbirku, ja bih predložila Saninovu knjigu “Terca na tišinu”. A da sam srednjoškolska profesorica hrvatskog jezika, stavila bih je na popis izborne lektire. Jer, ti su stihovi pisani u ime nekoga. I zbog toga nude prepoznavanje. Ono najvažnije što nam poezija daje. Da, “ne lažu vas vaše uši”. Učinila bih to. Čitajte Sanina… Kad naiđete na uglazbljene stihove, počet ćete pjevušiti. Ja sam sretna što sam prije desetak godina prekršila bolonjske propise i što sam na svoj kolegij upisala Sanina koji je “ispadao” iz dopuštene kvote. Da nije bilo tako, sigurna sam da bih na Silente i sama naišla, ali ovako, kad o talentu, skromnosti i odgovornosti možeš iz bliza svjedočiti, ljepše je. I vjerodostojnije. Da, ja sam mu nekada bila profesorica, a sada je on moj bivši student. “Svatko mora biti nečiji”. " Toliko Julijana. I nakon svega, predivna torta, s kojom su iznenadili Sanina.    Drugo događanje, na suprotnom kraju grada. "Booksa". "Pjesnikinje petkom: refleksije i tišine." Gošće su bile pjesnikinje Andrijana Kos Lajtman i Lana Derkać.Moderatorica: Monika Herceg. Obje pjesnikinje odlikuju se nevjerojatnim senzibilitetom zapažanja kroz poeziju, ali ponajviše onih trenutaka i detalja koji promiču običnim promatračima. Njihova poezija odlikuje se i stalnom refleksijom i svijesti o tom svijetu. Toliko je godilo slušati dvije prekrasne pjesnikinje, koje su s toliko emocija govorile i živjele svoju poeziju, da je čudno zamisliti da poezija može biti toliko suptilna, lijepa i emocionalna....Iako u svemu i kritična, kada se bavi samorefleksijom ili kada postaje socijalno angažirana....Mogla sam ih slušati više od sat i pol vremena, koliko je razgovor trajao. Fotka:  Evo, konačno odvoze smeće...Čujem ih....Napokon! U nedjelju prva radionica pisanja! Hurrra! Nevjerojatno se veselim, pogotovo nakon ovakvog divnog dana. Ljubim! |
