luki2.blog.hr
srijeda, 11.01.2023.
Sve što zamislim....
|
Možeš Ti to. Zaboravila si - treba Te podsjetiti. Vratiti na ono što Ti je bilo najvažnije. Radila si, bila vrijedna, koristila svaku priliku za usavršavanje i za učenje; za pomaganje i drugima, uživala u onome čemu si se trenutno posvetila..... No, uvijek si željela da Ti život odškine neka mala vrata, kroz koja ćeš se vratiti sebi, i onome što Ti je najdraže - pisanju....Znala si da će se to kad - tad dogoditi. I da ćeš objeručke iskoristiti taj mali prolaz, pa makar Ti se ostala vrata zatvarala pred nosom.... Osjećaš u čemu si odlična, a u svemu drugome - sve odradiš, sve naučiš - ali, nema one tajne iskrice koja će zapaliti onaj pozitivni požar, onu ljepotu koja tjera naprijed. Najbliže tome si bila kada je otišla Tvoja baka, Tvoj stožer i zaštitinica, netko s kime si se telepatski razumjela. I da - zato sada koristi svaku sekundu, svaki dan svoga života kako bi se posvetila onome, što najviše voliš. Pisanju. Ma, možeš Ti to! Tekstove sakriji najpije u ladice, samo da bi ih izvukla na svjetlo dana i potpuno, do neprepoznatljivosti izmijenila. Ili bolje rečeno - ponovo napisala. To me tijekom studija najviše živciralo - prerađivanje seminara. Jednom mi je išlo toliko na živce, posebno kod jedne picajzla profesorice, da sam rad - jednostavno napisala ponovo. "Kolegice, kako Vam se dalo?!" Pa dalo mi je, kad si toliko podcrtavala i mijenjala i okretala da to više nije bio moj rad. Zato mi se dalo. I na kraju: "Da, sada je puno bolje". Imala je na drugu verziju samo nekoliko nebitnih primjedbi - više na poredak koji sam oblikovala, nego na bilo što drugo. Ali, suglasile smo se. Obje sretne. Ona, jer je mislila da me naučila pameti, a ja jer sam ipak zadržala svoje teze, samo ih drugačije okrenula i argumentirala - ali, tu su! Njih mi nije dirala. Što se tiče tema, uvijek treba dosljedno pratiti ono što nas okupira, bilo da su to svakodnevna događanja (jer iz svakodnevice i nastaju pitanja važna za život) ili neke filozofske teme, oko kojih se može lijepo raspravljati. Posebno volim pisati o proživljenom i doživljenom, jer sam tu najuvjerljivija i mogu sve obrazložiti baš onako, kako volim. I zbog svega toga, jako mi puno znači da sam na temelju jednoga teksta, koji sam poslala na ogled, dobila radionicu kreativnog pisanja - misija roman. Jedva čekam da počnemo - krajem siječnja počinjem! Valjda sam nečim zaslužila da ono što pomislim da bih voljela - na kraju nekako životnim putem hodajući - i ostvari. Bez nekog moga grčenja i zamaranja....Jednostavno - kockice se poslože. Jako dobre vijesti i od mame - bila je na mjesečnoj kontroli - i idemo dalje!!!! Srela sam jednu moju poznanicu, a prijateljicu moje prijateljice. Kaže da je ta naša prijateljica pronašla svoju srodnu dušu, jednog gospodina iz Azije. Otvaraju restoran. Rekoh: odlično! Bravo! "Da, bar više nije sama." - čujem odgovor. "Pa znaš, mene su učili da je bolje biti sam, nego u nevaljanom društvu." Naime, ta je moja prijateljica imala veze i vezice, a jedno je bilo zajedničko: nasilje. Bilo emotivno, financijsko, pa čak i fizičko....Zato sam oprezno rekla da se nadam da je to sada to i da će konačno sve biti u redu. Logično je da je našla nekoga iz Azije, jer voli tu kulturu, proučava je, a bogme i njen brat je oženio Azijatkinju - iako su i ta prijateljica i njen brat rođeni u Francuskoj. Deklariraju se kao Europljani. Eto, život piše najljepše priče.... Neću više za danas, treba nešto ostaviti i za sutra...Ionako je previše tema....:)))) Ljubim! |
