luki2.blog.hr
utorak, 12.07.2022.
Do kraja
|
Treba ići do kraja. Ne budim se noću. Razbila sam jednom koljeno. A kad sam bila mala, slomila sam ruku. I plivala, plivala daleko od obale....Niam potonula. Do kraja. Tek mama - kad je vidjela natečenu ruku - rekla je: odmah na hitnu! I spasile smo ruku. Vrijedno sam vježbala s lopticom. Ništa se ne može izgubiti. Može samo promijeniti oblik....Ni pero, ni ptica, ni san u kojem su zaspale neke fore.Volim svoju Miu, ali neki ljudi su zvijeri sa sto pasa među zubima...Može li ih se spasiti?! Pse, ne ljude...Davno nisam bila na dječjem i pasjem sijelu...Moram se potruditi....Treba kupiti lijepi poklon. Ne knjigu. Ima ih previše. Gdje je vrt za maloga psa?! I bazen, bazen obaveznooo! Mia je nevjerojatna - tako svoja, a takva volja!!!! To još nisam vidjela. I puno ljubavi. Neću uspoređivati. U ljubavi su jednake. Obje. Sve je izokrenula u sekundi....Već ima i sponzora za izložbe. Dugačke obrvice. Zantiželjne oči. Male špekulice. Javili su da krajem kolovoza imamo onaj susret. Koji se svake godine ponavlja. Samo što nekih nema više - pa smo odlučili da je vrijeme vidjeti se svakogodišnje. Neki su tada na moru, jer plove....Neki ne mogu, neki ne žele doći....Boje se da se ne bi prepoznali. U očima drugih. Neki se raduju. Neki već smišljaju jelovnike. I vina. Negdje uz more. Možda kod Graše?! Neee. Mislim, predložila sam pidžama party. Predložila sam noćno kupanje. To smo se složili da ima smisla. Pidžame mi nisu prošle....Dolazi i razrednica....Joj, kakav poklon kupiti?! I ona ima psa. Novoga. Sladoled kao desert?! Ne. Bolje pita od jabuka. Glazba?! Ne. Pričat ćemo - ne treba glazba.... Tko koga vozi?! Gdje mi je Dragan?! Šta opet hoće Korina?! :((( Da smo tada znali što nas sve čeka u životu....Shvatih - voljena do kraja. I - nemam što izgubiti. Ljub!  Duga, jasno vidljiva sa moga prozora.... |
