Danas sam ustala rano i otišla do Trga, da pronađem i kupim jedan buket cvijeća da mi uljepša dom. I kupim ja buketić, primjećujem kućice spremne ponuditi kobasice i raznu drugu hranu, pa kućice sa navijačkim rekvizitima....Netko kaže: to je seljački. Netko kaže da je grozno. Netko kaže da je neprimjereno. A ja kažem: odlično je, tako treba. Trgovi u gradovima trebaju biti na raspolaganju ljudima, stvarati veselje i radost i biti mjesto susreta. Mislim da je cilj postignut!!!! I smisljam plan kuda otići popiti dobru kavu. Kad, odjednom, iz jednog tramvaja izlazi - glavom i bradom - moja bivša pedikerka. Odselila se u Njemačku, pa se sada vratila. Složile smo se brzo da kavu pijemo kod Johanna Francka. Saznala sam kako je stradao stan u Draškovićevoj u potresu i još niz sitnica, koje su dovele do toga da se Zlaćana vrati i pokuša spasiti što se spasiti može!!!! Prilažem nekoliko fotografija: Nakon lijepog, neočekivanog susreta uputila sam se s buketićem u moj dom. Nešto pojela, i zvoni mobitel. Moja, već spominjana ovdje, prijateljica Annemarie. Kava je odmah dogovorena. I da, gledala sam i nogometne utakmice. I padanje u nesvjest i oživljavanje. Eto što se dogodi kad je uzbuđenje jednostavno preveliko, a tijelo baš odlučilo da neće slušati. Srećom, sve je dobro prošlo. Sutra idem na Jarun, gdje će se održati CAC. Izložba lovačkih pasa i spanijela. To je moja Goldie osvajala od šale....Ljubim vas.
|
