USKORO!!!JOŠ ŽEŠĆI I JOŠ BOLJI

Šuoprogram. Šoubiznis. Akteri nemogući. Sve je snimila televizija. Dobijo sam i G kategoriju (dozvolu za upravljanje viličarima i poljoprivrednim strojevima). Glave su nam pukle ko žice od Bogdanovog tamburaša. Vepar je uspio odjednom na stejđu s bendom pjevat Đibonija, skinut hlače i pobjeć redarima koji su na nateravali s još jednim zlotvorom. Žnjima više nejdem van. Zato kaj sam na osam somova kvadrata prostora uspio past sa stola drito u nećiju bljuvotinu.
Paul Studebaker

Ovim putem želim pozdraviti naše čitatelje iz Bosne i Hercegovine, te Srbije i Crne Gore. Trio Sensitivo iliti redakcija Lude kuće u listopadu je, 2005. godine, posjetila Beograd i oduševila se. Sljedeća destinacija, planirana u 2006. godini, je Sarajevo, a onda opet Beograd. Ko preživi, pričat će!

Također. pozdravljamo i one posjetitelje iz Norveške, Njemačke , SAD-a i jedne nedetektirane zemlje te se toplo nadamo da će svratiti još koji put.

BajBaj and see you soon!

Spremo se za to godinama. Bio je ful pripremljen. Zubi ko biseri, tlak ko u dijeteta, psihofizička kondicija najbolja. Već se vidio na migovima u Bihaću. I to u 112. lovačko-izviđačkom puku. Najjači među najjačima. Osam godina, što u Mostaru, što u Zadru, a onda promocija u Beogradu. Plava uniforma, bijele rukavice. Najbolji u klasi. Jedino ga je sjebo neki Sadiković iz Kreke kod Tuzle. Bio je bolji, al je išo na helikoptere pa mu nije bio konkurencija. Na promociji roditelji, sestre i jedna kakti zaručnica. Našao ju je u Zadru u kafiću u pauzama između letenja. Lijepa ko slika. Bila je skeptična. Jebiga, vojno lice. Rekli su joj, nemoj, završićeš u Titogradu, a i oni piju, znaš kakva je vojska. Nije to život. Selit ćete se ko Cigani. Svakih pet godina drugi grad. Djeca taman upoznaju kolege, a vi idete dalje. Tako naređuje Armija. Nema odtog selameta. Plaća nekakva, a četverosobni stan. Tako je i bilo. Jad i bijeda. Nije ga bilo doma. Stalno je kao bio dežuran. NIje znao ni gdje djeca idu u školu. Više ga ništa nije zanimalo. Onda je imao katapultiranje. Nema letanja nekoliko mjeseci. Od kralješnica. Normalno za katapultiranje. Onda prizemljenje. Odu godine u trinaest sekundi. Raspo se život. Ostada birtija. Bolan razvod. Mutno. Najmutnije. A zašto ? Zato što je mislio ko Martin Luther King. I have a dream.

Prije svega još jednom se duboko ispričavam HH kojeg sam po tko zna koji put iznevjerio. Ali krenimo redom. Subota ujutro. Sat otkucava oko 11 sati. Zove HH. Kaj se idemo mi danas biciklirati. Kaže on. Sama pomisao na fizičku aktivnost u startu je deklasirala njegov prijedlog. Zvučao je jako ljuto, mada je reko da se ne ljuti. I tako nisam otišao. Nakon nekih dva sata nazvao je ljutiti Leo. «Kaj se mi nismo dogovorili da se idemo voziti biciklima?!», kaza on. Pokušah mu uvaliti foru da nemam bicikl, ali nije popušio pa se i on naljutio. U međuvremenu sam nazvao Cinika koji me odjebao pa će poslije da priča da ga ne zovemo, da smo ga razočarali i kaj ti ja znam kaj. Ne sviđa se njemu tvingač, bolji mu je kupe i tak.Prošlo je nekoliko sati i Hugh i ja našli smo se u Globusu. Budući da je radio Gazda popili smo po sok, pogledali pol derbija i spustili se u Podmornicu. I tu je počeo super izlazak. On je trusio gembače, ja Tomislave. Spikali smo s Božom, gledali tekmu, a čak nam se kasnije pridružio Leo COOL. Ko fol zbog auta pije bezalkoholno. Zrihtan ko obično. Ispiturane usne, obrve, naušnice i sprean za komade. Sam problem je kaj smo ja i HH bili jedini komadi. Neću reći da mi nismo zgodni, ali mi smo frendovi i mi se ne barimo. Nakon mojeg oblizivanja rekla mi je da sam odvratan i da ide kući učiti. TRLA BABA LAN. I tako oko pola dva s deset Tomislava te nekoliko litara vina u sebi odlučismo se krenuti prema barkama. Navratili do gastra. Ja jeo odvratan sendvić s šampinjonima, a Hugh pljeskavicu bez ičega. U gastru mi i neki komad. Nije bio loš. Nakon što sam joj dvaput namignuo i oblizao se ona je namignula i meni. Međutim, mislim da joj nisam bio niti simpatičan. Vidjevši dvije pijane barabe od koje jedna pati od kronične nejebice pa se oblizuje, mala se usrala ko grlica. Dobila je svoj sendvič s buđolom i odjurila bez priloga. Konobar je uzeo nož ko fol da izreže luk i rekao mi da nije lijepo od mene što sam mu otjerao stalnu mušteriju. Nema veze gazda. Nadoknadit ću je njezine buđole.I tako nakon sendviča krenuli prema barkama. Čim smo izašli iz gastra, besramno sam se izrigao te smo se nekako dogegali do Sidra. Vidjevši gužvu odustali smo od ulaženja, ali tamo su bili Navar i Pena te su nas pozvali na šank. Tu smo popili cugu. Ja krenoh pišat(čitaj ppvrachati) i nisam se više vraćao. Zajebo Hugha. Zajebo sebe. Jer stvarno smo se super zajebavali. Ko u stara dobra vremena. I danas idemo na Zvonka Bogdana.

Znam da sam boring pa ću biti kratak. jučer je stigla plata pa se ekipa rasula po gradu ne bi li je potrošila. vepar je bil prvu u pulsu, pa roku. napio se, naravno. Konobar sam za nas otvarao novu bocu pelina. Upozno neke komade iz garešnice te neku kaj radi u gorici na sudu. danas bum vjerojatno dobil broj. U tri zvao HH da odemo do barki, al me ljubazno otpilio. Ne zameram mu nikaj jer je bil baš super raspoložen. Dugo ga nisam čul takvoga. I to vam je to...TRLA BABA LAN

P.S.: DANAS EKIPA LUDE KUĆE IDE ZAJEDNO VAN PA SUTRA OČEKUJTE PUNO BOLJE POSTOVE...MOŽETE NAS NAĆI U SIDRU...

...dok tužno gleda kako mi papamo..

ovo je snimljeno, mislim u Gajevoj..
...hm, vanilija ili čokolada?

Užasno mi je.

Labud čudnog ponašanja za kojeg se sumnja da boljuje od ptičje gripe ušao je u četvrtak u niskopodni tramvaj boj pet na području Jaruna te na čuđenje okupljenih građana nastavio put prema središtu grada. Reporteri Lude kuće odmah su izašli na teren ne blili istražili što se to zbiva u ovom gradu. "Stvorio se od nikuda i samo se čudim kako može prolaziti kroz ovako uzak tramvaj. Bojim se da bi se vrata opet mogla pokvariti i ozlijediti Peru Jarunskog", ispričao nam je prestrašeni Leo iz Zapruđa. "Ma nije vam to ništa neobično, mali je izašao u grad ne bi li se zabavio i poševio nekaj mlađe", ubacila se u razgovor Marica Knez iz Šiljakovine. Na upit koji smo poslali gospodinu SAO Krajni još nismo dobili odgovor, ali iz neslužbenih izvora doznajemo kako su poduzete sve mjere predostrožnosti kako se epidemija labuđeg švercanja u tramvajima ne bi proširila na cijeli grad.Evo tako vam je netko zamislio da treba izgledati tema o prijedlogu da se u tramvajima mogu voziti sve, a ne samo životinje s pedigreom. naravno, tog nekog nisam poslušao i odmah nakon što sam se rastao s Hughom i Leom mobilni mi se užario. Nisam ga čuo(moš mislit)!I To vam je to. Nego drug Leo nešto se čudno ponaša u zadnje vrijeme. Stalno me podbada i zadirkuje. Ko fol zabrinut je za mene, moju kilažu, živce, hroptanje, a bogami i ljubavni suživot. Al nema veze. Ak ga to veseli nek mu i bude.Samo nek mi i dalje bude nasmijan.A ja ći i dalje uskakati kad treba raditi plac i ankete. PUSA SVIMA

Sve što je znao o sranju ili što je mogao ili htio znati o sranje, moglo se svesti na trivijalnu misao: sranje dolazi iznenada, nenajavljeno i najčešće u zoru. Pa ipak unatoč znanju o tome, sranje ga je iznenadilo. Zateklo ga je u tuđem krevetu. Zapravo, iznenadio ga je Ivan koji je jedini znao, a i on posve slučajno, gdje se nalazi tu noć. On mu je, vidjevši u zoru s prozora svoga nebodera sumnjive pokrete seronja, javio: ako ovo nije početak sranja, onda ne znam što je...

Očekivali su obojica sranja i na neki se način spremali za to. Razmišljali kamo s obiteljima, kamo sa sobom. Ali sad, sad kad je sranje tu, kamo ili kako više nije bilo ni prvo ni pravo pitanje.

Već je bio kod kuće kad je radio i službeno objavio da je grad u potpunoj blokadi i da to ne može biti ništa drugo nego odluka da nakon svega sranje se desi i ovom teritoriju.

Ukućanima koji su već bile razbuđeni kad je došao kući nije morao ništa reći. Nisu ni očekivaie. Ta, sranje je! Dovoljno je bilo da je tu. Tu i tada kad su ga najviše trebali. A da su ga trebale vidjelo se iz njihovih iscijeđenih pogleda, iz jutarnje zbunjenosti danom koji je obećavao raskoš proljetnog svjetla, iz njihovih frizura u koje su bili upleteni pramenovi nereda u mislima, iz drhtaja šalica u njihovim rukama, u kojima su lelujali, kao vjetrom uzbibano more, čaj i crna kava, iz radija koji je zbunjen tražio svoju frekvenciju, iz jutarnjeg nereda sobe koji je rastao i pretvarao se u neprohodnu džunglu, iz njihova virkanja kroz prozor kao da će sranje doći autom i parkirati se tu ispred njihove zgrade, pod prozor ili će neprijatelj, mada nepozvan, svaki čas stići na jutarnju kavu.

A, djevojka kod koje je spavao? Ni njoj nije ništa rekao. Nije ni morao reći. Tek jednu riječ, hladnu kao razočaranje – sranje! I ona je bila zbunjena, ali ne toliko da ne bi znala što joj je činiti. Odmah se počela oblačiti. Na posao će. Jedino valjda, uz seronje, novinari znaju što im je činiti kad je sranje.

Novinarka je i kad će na posao ako sad neće?

Eto joj se sad, napokon, ispunjaju svi snovi o tome da barem jednom u životu bude Oriana Falaci – pomisli u sebi više rugajući se potajnoj želji svake mlade novinarke za koju je znao, nego što je mislio konkretno na nju.

Šutjela je, oblačila se bez riječi, ako se još uvijek oblačenjem može nazvati mukotrpno žensko ulaženje u traperice. U žurnom jutarnjem vrzmanju kome se krotko predala, doticala ga je jezom skupljenom u vrhovima prstiju. Ni istuširali se nisu – pomisli on radujući se što zna što joj je činiti, što je u svoj vidljivoj zabrinutosti prisebna i, iz dodira njezinih jagodica osjeća, zahvalna za njegovu trenutnu nazočnost.

Ipak, žurili su. Svatko iz svojega razloga. Žurili su ususret ratu kao da će on proći ulicom pored njih brzinom kometa, Haleyeva kometa, koji ako ga sad ne vidiš, pitanje je hoćeš li ga ikad više vidjeti, hoćeš li biti živ za nekih sedamdeset i pet ili tko zna koliko godina kad se opet pojavi.

Prvi put, čini mu se, nije reagirala instinktom žene koja sad biva ostavljena, jer on odlazi, prvi put neće reći: ”zar već? zar opet? pa da, svi su ti važniji i sve ti je važnije od mene”, ili tko zna već koje riječi, koje tada i u takvoj situaciji ženi kao prve padnu na pamet.

To je jutro u njoj novinarka pobijedila i ženu i ženku. Ili su to jutro u njoj i žena i ženka već bile zadovoljne i zadovoljene. Usputnim, pa ipak intenzivnim i tako grčevitim dodirima muškog tijela koje se odijevalo tik uz nju kao da je govorila: lijepo je bilo, baš je dobro bilo. Dobro je i to da smo ovu noć proveli skupa, dobro i da sam ovo jutro s tobom, a i dobro zato što je dobro bilo. I sama je šutjela u njegovim nijemim dodirima odgovor: dobro je bilo!

Kako i ne bi bilo dobro, kad su oni već gotovo godinu dana zajedno. Vrijeme dovoljno da govor riječi i govor tijela zanijeme za račun bržeg govora – govora očiju u kojima se otčitava sve. Od želje i pohote do zadovoljenja i zadovoljstva. Ali i vrijeme dostatno da žar ljubavi počne bivati ugodnom navikom u kojoj žena, koju obično nazivaju ljubavnicom, počinje sve češće sebe vidjeti kao supružnicu.

Ona, doduše, o tome nikad nije govorila, ali njegovo iskustvo sa ženama već je znalo prepoznati onu mjeru bliskosti koja počinje zarobljavati nitima nevidljive ljepljive mreže.

Mreža u kojoj se sad, međutim, nalazio – bila je praktična nemoć. Nemoć da se učini bilo što i za sebe i za drugoga. Potpuna predanost neizvjesnosti nadolazećeg, čekanju, bilo je sve što je mogao ponuditi njima. Jednako je mogao reći i susjedima koji su najednom shvatili da su pregradni zidovi između stanova, zasebni ulazi u stanove, površna dobrosusjedska učtivost, sve to dakle, samo mirnodopske kategorije koje su se srušile u prvih sat vremena rata i ustuknule pred dosad nepoznatim, a nadolazećim življenjem kolektivnog.

Znalo se da sranje dolazi, ali zar je baš morao? Zar baš sad? I zar baš ovdje ? Iznenađenje onim što im se dogodilo ili što se tek počelo događati raslo je kao balon i što je više raslo to je više tanjilo stijenke emotivne izdržljivosti.

Susjeda s trećeg kata je plakala. Susjed iznad nje ju je tješio da je to isto kao i ono prije mjesec dana i da će seronje demonstrirati silu, što bi se reklo službeno, ili pokazati zube, kako bi to rekao narod, a brada mu je pritom drhturila i unezvijerenim je očima od drugih tražio podršku za upravo izrečene riječi utjehe. Sirotica s trećeg kata je jadikovala da nikad više neće vidjeti svoju djecu, a sva su odreda bila izvan grada. Susjed iz prizemlja je uporno ponavljao kako je on danima govorio svojoj ženi da će rat i da postepeno stvaraju zalihe hrane, ali žene... žene...

Skupna terapija je prekidana tek svaki puni sat kad bi nastupile psovke koje zamjenjuju i strah i srdžbu, i nemoć i nervozu, i zbunjenost i nerazumijevanje. Psovke koja ne govori ništa, a kaže sve, ili govori sve, a ne kaže ništa, sasvim je svejedno. Psovke koje se nitko više nije grozio: ni starica, ni dječak, ni sveučilišni profesor, ni vozač tramvaja.

Nju je upoznao slučajno. Zapravo, upoznao ju je kad je ona njega htjela upoznati posve namjerno. Urednik dnevnih novina, inače njegov dobar znanac, htio je to svakako imati u svojoj kulturnoj rubrici. I?

”Poslat ću ti jednu malu”, rekao mu je:

”Ali nemoj je zavesti. Ustvari, nećeš ni morati. Ona će tebe. Kad smo se dogovarale za tjedni plan i ja spomenula tebe i tvoje knjige, ona se odmah ponudila. Druge naprosto nisu imale šanse.”

Sjeća se, bila je sva lepršava, cvrkutava. Mnogo riječi, mnogo mahanja rukama, treptanja, poigravanja zjenicama, provlačenja ruku kroz kosu, želje da pokaže i šta čita i koliko čita i da je, premda je mlada, ipak novinarka od povjerenja, urednikova posebna povjerenja, da je obaviještena i da joj nije bez razloga povjeren ovako odgovoran zadatak...

U sebi se zabavljao njezinim nastojanjem da bude primijećena, čak – da se dopadne. Lomio se između želje da prekine tu smiješnu igru, spusti je na zemlju i razočaranu vrati u redakciju, i znatiželje da i sam prihvati igru i vidi kamo to mlado novinarsko koketiranje može odvesti.

I ako nešto odbije na pozitivnu drskost njezine mladosti i tremu, svakako neizbježnu u tim godinama, mislio je odmičući se s vremena na vrijeme od njezine priče i tako se zabavljajući, nije nezanimljiv svijet u kome ona živi. On je tako nevješto dualistički podijeljen između trenutno vidljivog, a tako nedostatnog kome se u htijenju samopotvrde moraju pridodavati i začini što ih ona izdiže na razinu na kojoj bi, već tobože zaslijepljen vidljivim, to jest njezinim tijelom, odmah morao biti zaslijepljen, i njezinim govorenjem, a koje bi opet, zbog toga, također imalo zadaću postati smjesta dio tog vidljivog svijeta, a to oboje, pak, nesporna potvrda vrijednosti forme i sadržine koja je tu pred njim upriličena u obliku, ipak šarmantne, dvadesetpetogodišnje djevojke.

Grizao se za usnu sofisticiranog ženomrsca, kako su ga, s dozom optužbe u glasu, zvali oni koji ga kao dobro poznaju, u godinama kad je, vjerojatno na neki drugi način, slično njoj, mislio o sebi, o svojoj formi i sadržini, sve samo najbolje, ne bez ironije koja jedino zna sve dimenzije taštine i načine kako je nemilosrdno kažnjavati.

Ništa nije tako moćno kao taština, i prvi put je mogao reći, da je to kome imao, da su oboje, i on i mlada novinarka oboljeli od iste bolesti. Ne, nije to bila ljubav, nego nešto mnogo jače i neumornije i neumrlije od ljubavi – taština. Ljubav će doći poslije, kad tijela premoste vremenske prostore između njih, a strast i požuda među njima izbrišu i druge granice.

Tenks B. na inspiraciji i ostalim stvarima
H. van der H.

Dodje Mujo kuci navecer pijan k'o letva, i zavuce se pored Fate koja je
vec spavala.
Kad se probudio vidio je cudnog covjeka kako stoji pored kreveta noseci
dugu bijelu halju.
- "Tko si ti?" - priupita Mujo.
- "Ja sam Sveti Petar!".
"Jel' to znaci da sam ja mrtav?"
- "Da!"
"Ali, imam jos tolko razloga za zivot, nisam se oprostio od obitelji...
Moras me poslati nazad i to odmah".
- "Mozes se reinkarnirati, ali postoji kvaka. Mogu te poslati nazad ali
samo kao psa, ili kao kokos.
- "Onda bolje kao kokos posto znam da ima farma, odmah blizu kuce".

Petar zapljesne rukama, pojavi se svjetlost i Mujo se nadje prekriven
perjem kako kljuca okolo po dvoristu.
Dodje pijetao do njega i pita Muju:
- "Sta, znaci ti si nova kokos, jel' uzivas prvi dan ovdje?"
- "Je super je, ali imam cudan osjecaj iznutra kao da cu eksplodirati." -
"Ma to ovuliras, nije to nista. Nemoj mi reci da nikad nisi snijeo jaje?
Ako nisi, samo se opusti i pusti da sve ide svojim tijekom."

I Mujo se opusti i nakon nekog trenutka izleti jaje. I obuzme Muju milina
jer je po prvi puta osjetio majcinstvo. Kad je snijeo drugo jaje, obuzelo
ga je jos veci val emocija i znao je da biti reinkarniran kao kokos mu je
nesto najbolje u zivotu sto mu se moglo dogoditi... Ikada!!!

Uzitak je bio nezamisliv i taman kad je htio snijeti trece jaje osjeti
udarac u potiljak glave i cuje Fatu kako vice
- "Probudi se, p*cka ti materina pijana, seres po krevetu..."

Prođe skorom još jedan dan. Bio je onak. Svakodnevan. Vozikanje i eskiviranje radnih zadataka. Negdje oko sredine radnog dana izašo van s jednim najtoplijim očima koje se kriju iza naočala i jednom sve to plus ostalo (frajeri ne znate kaj propuštate op.a.) u neki radni zadatak. Oni to shvatiše poluozbiljno te obaviše isto. Potom kafa i problemi s posla. Ondak moj radni zadatak. Ful uspješno obavljen. A onda. Piva nekon milijardu dana. Sjelo mi super. Jedan lik iz ove priče mi broji isto. Nema potrebe. Ondak još malo vozikanja. Pa slijedi : You are a little mistery to me....
H. van der H.

Iako je Valentinovo debelo iza nas, imam i ja pravo odabrat svoju pjesmicu...a moj izbor je sljedeći:

Bezdan

Nema me više u tvojim molitvama,
više me putem ne prate.
A noć mi preti, ponoć i pusta tama,
kad me se samo dohvate.

Više me ne voliš,
kad se vraćam nisi budna,
ne goriš,
gasne naša zvezda čudna,
lažna srebrna stvar.

Daleko putujem,
vetar nudi neke rime,
kupujem,
pristaju uz tvoje ime,
dva-tri stiha na dar.

Ne slušam više šta šapućeš dok snivaš,
plaši me koga pominješ.
I sve si dalja, a sve mi bliža bivaš,
kao da opet počinje...

Ali me ne voliš,
to se uvek drugom desi,
govoriš,
ali više ne znam gde si,
da li neko to zna?

Šta sam uradio?
Kakva tužna humoreska!
Gradio
ispod gradova od peska
dubok bezdan bez dna.

1.PJEVAJ MI PJEVAJ SOKOLE (ZA HH)

Pjevaj Mi Pjevaj Sokole
Pjevaj mi pjevaj, sokole,
Pjevaj mi pjevaj pjevaj sokole
Šalaj sokole

K'o što si sinoć pjevao
K'o što si sinoć sinoć pjevao
Šalaj pjevao

Pod moje drage pendžerom
Pod moje drage drage pendžerom
Šalaj pendžerom

Moja je draga zaspala
Moja je draga draga zaspala
Šalaj zaspala

Studen joj kamen pod glavom
Studen joj kamen kamen pod glavom
Šalaj pod glavom

Ja sam joj kamen izmak'o
Ja sam joj kamen kamen izmak'o
Šalaj izmak'o

I svoju ruku podmak'o
I svoju ruku ruku podmak'o
Šalaj podmak'o

I desnom rukom milov'o
I desnom rukom rukom milov'o
Šalaj milov'o


2. SUZA ZA ZAGORSKE BREGE(ZA LEA)

V jutro dišeče gda bregi su spali a mesec još zajti ni štel.
Potiho sem otprl rasklimanu lesu i pinklec na pleča sem del.
Stara je mati išla za menom, nemo vu zemlu gledeč.

Ni mogla znati kaj zbirem vu duši
I zakaj od včera nis rekel ni reč.
Preveč smo toga povedat si šteli
A vse smo pozabili več.

Gda smo vre prešli kraj najzadnje hiže vu suzah najemput sem bil.
Kaj ne bi to vidla stara mi mati z rukami lice sem skril.
Svud oko mene su dišale rože i bil je rascveteni maj.

A ja nis ni jemput pogledal za sobom,
Od tuge nis mogel pozdraviti kraj,
Samo sem bregima dragim obečal
Da vrnul se bum nazaj.
Samo sem bregima dragim obečal
Da vrnul se bum nazaj.

3. YESTERDAY ( ZA NAŠE VJERNE ČITATELJE)

Yesterday, all my troubles seemed so far away
Now it looks as though they're here to stay
Oh, I believe in yesterday.

Suddenly, I'm not half to man I used to be,
There's a shadow hanging over me.
Oh, yesterday came suddenly.

Why she had to go I don't know she woldn't say.
I said something wrong, now I long for yesterday.

Yesterday, love was such an easy game to play.
Now I need a place to hide away.
Oh, I believe in yesterday.


4. FIJAKERIST (ZA VEPRA)

Molim Vas nemojte, nemojte, ne psujte.
Molim Vas, nije fer.
Večeras nemojte, o samo večeras,
Ne psujte fijaker.

Pa i voz ponekad, svaki voz ponekad,
Pokvari vozni red.
Što ne bi fijaker, taj stari fijaker,
Kog vozi čiča sed.

Haj dži ...
Danas je godina, baš ove večeri,
U ovaj isti dan.
Kasao, zastao, s dušom se rastao,
Moj verni konj Riđan.

Kazuj mušterijo, kud si naumio,
U koji želiš kraj?
Novčanik u stranu, za dušu Riđanu,
Večeras vozim fraj.

Haj dži ...

Zašto si starino, pod onim orahom,
Bacio zob i slam?

Hej tu je stanica, poslednji put je tu
Zastao moj Riđan.
Hej tu je stanica, poslednji put je tu
Zastao moj Riđan.

Haj dži ...

Budući da su moji drugovi već skoro sve rekli, na meni ostaje samo da vam čestitam Valentinovo, praznik ljubavi i prijateljstva. E to vam je tak. Neki se karaju, neki kupuju aute, neki jedno i drugo, a ja ništa. Tko te ima taj te nema, tko te nema taj te sanja ,tko te sanja taj te ljubi, a ti o tom pojma nemaš. nego drago pučanstvo svima nam omiljeni zvonko bogdan u nedjelju nastupa u samoboru, a ekipa lude kuće organizira karusel. svi zainteresirani neka nam ostave svoje želje u komentarima, a mi ćemo učiniti skoro sve da ih ispunimo. Što se tiče našog radnog kolektiva s gnušanjem mogu konstatirati da me današnji dan obradovao. Shvatio sam da nismo najjadniji u kolektivu, da ima još jadnijih. al nećemo o tome rekao bi moj prijatelj HH. Nakon 33 pive dodao bi kako treba paziti što se pred kime priča.Pozdrav mojim vjernim obožavateljicama....vaš Vepar.

p.s.:MARICE KNEZ, SRETNO TI VALENTINOVO!

Obzirom da dugo ništa ne napisah, a najavih i neopozivu ostavku, na nagovor oca i ujaka ipak se vratih. Ovaj put ću opisat svoj Valentinovski dan ili kajveć. Već rano jutro znao sam da se nešto veliko sprema. Osto sam, najvjerojatnije bez dijela djedovine, al ću valjda namirisat i lovicu. Tako mi kaže majčica. Moći ću si kupit nekaj na dva kotača, a ostali i neki brod, kajtijaznam. Nakon kratkotrajne jutarnje vožnjice gradom okupan sunčevim zračicama ošo sam u Petrinjsku na kaficu. Piju sam je sam čiatjući list za lovce Dobra kob. Sjedijo sam ciglih tri i pol minute na kafici. Ondak sam se išo dalje vozikat, samo da što kasnije dođem u onu đubretarsku smrdljivu ustanovu s plavim frotirastim uredskim stolicama i onim glupim Dobar dan osmjesima s pitanjima, a kaj si ti još uvijek honorarac ? Nisam, ja sam urednik. A vi ? Jel vas tuče supružnik, jesu vam deca nasljedno kreteni, jel vam došla doma ovrha. Oće vam uzet vaš glupi TV prijamnik. Očete imat za more za pet godina. Oće vam žena doznat za ljubavnicu iz firme. Oće vam muž doznat za švalera. Tresete se. Jeste djetetu jedincu u dućanu uzeli iz ruke čokoladicu od tri kune čerdest lipa (3,40) i vratili je na policu s riječima imaš doma čokoladicu. A sebi buksaš za ljubavnicu, drogicu ili kajtijaznam za ono kaj nemaš zaleđe. A voliš se naslađivat. Samo vi ste stari i niko vas uskoro neće. Pa ćete još više besciljno lutat nekim imaginarim pušionicama i spletkarit. E, da i sjećat ćete se kak vam je prije bilo super. kak se se sindikalno dobro zajebavali, išli u Meksiko na presice, izvještavali s konferencije informatičara u Johanesburgu. A sad vam konačno prijeti BURZA. BURZA. BURZA. A niko vas neće. Truli ste, prsti i zubi su vam žuti od jeda i jada, podmuklosti i nepotizma. Ko smeće ste rođeni, takvi ćete i ostat. A daleko ste od istine, glupi ste, oholi, ružni, nezreli, izvještačeni, nesretni, neshvaćeni. Na vašim licima praznuje veliko ništa i da živite još soma godina, uspjet NEĆETE.

H. van der H.

Došo je i taj dan. Ošo je i on. Ponosit, eponiman i predrasudljiv. Otišo je s mirisima poslijepodneva, a da nije pozvo ni rundu. Tako je i došo. Bogobojazno, u grcku rubričicu, al ubrzo se prometnuo u vodećeg igraća s glupice. A bijo je ćudan i čudljiv mladič. Erudit, znanstveni novak i neplatiša knjižničkih zakasnina. Čistih naoćala i širokog srdašca znao je kratiti poslijepodneva aritmetikom, algebrom i hasidskom matematikom. Sve je znao. Čak i za naš blogec. Nije volio pit, preziro je lake droge, rabijo je samo teške. Kaže, tlak mi raste. A tek ples. Fredi Aster je goli kurac. Volijo je narodno, osto je u narodu. Želimo mu sreću u marketingu, plivanju na 200 metara leđno i što više pučke zajedljivosti na okruglim stolovima. Stoj nam dobro.
H. van der H.

Stara je židovska uzrečica. Ovaj put se odnosi na šupke iz tvrtkice, Posebice jednu, koja je šatro podijelila isključivo svoju bijedicu s nama. Danas smo i mi bili svi full O.K. supač, dobri, zabavni. Ma, naravno, kad te svi odjebu i ostaneš bez vlasti, dobri su i oni s dna liste (platne). Koliko nas jako simpatizira, a i svima nam je pomogla za vrijeme tiranije svoje, čak je danas dokazala svoje majčinsko-uredničke ambicije i ostalo, naglas govoreći sva naša imena i prezimena. Kao, brinula sam ja za vas. Znam vam i imena i prezimena. Takva urednica, a pogotovo bastard majkica mi ne treba. A sad sam mizerija, pa mi pravite društvo kad niko neće. I bljuj po onima koje si sama dofurala pa ti smjestiše puškicu. Odjebi. Jednom za svagda. Milosti nema.

H. van der H.

Poradi ovog neuvaženog kapitalističko-menedžersko-marketinški smišljenog tobože praznika postujem dve skladbice.


Old pirates, yes, they rob I;

Sold I to the merchant ships,

Minutes after they took I

From the bottomless pit.

But my hand was made strong

By the 'and of the Almighty.

We forward in this generation

Triumphantly.

Won't you help to sing

These songs of freedom?

'Cause all I ever have:

Redemption songs;

Redemption songs.


Emancipate yourselves from mental slavery;

None but ourselves can free our minds.

Have no fear for atomic energy,

'Cause none of them can stop the time.

How long shall they kill our prophets,

While we stand aside and look? Ooh!

Some say it's just a part of it:

We've got to fulfil de book.


Won't you help to sing

These songs of freedom?

'Cause all I ever have:

Redemption songs;

Redemption songs;

Redemption songs.


Emancipate yourselves from mental slavery;

None but ourselves can free our mind.

Wo! Have no fear for atomic energy,

'Cause none of them-a can-a stop-a the time.

How long shall they kill our prophets,

While we stand aside and look?

Yes, some say it's just a part of it:

We've got to fulfil de book.

Won't you help to sing

Dese songs of freedom?

'Cause all I ever had:

Redemption songs


Tvrdim, smatram, mislim i predmnijevam da je ova skladbice sve ono o čemu tobože Valentinovo jest, iako se subjekt (ljubav ?!) nigdje ne spominje. Ali avaj, o tome propovijedaju Budha, Isus, Jahve i Allah. Fora je pomoć, a ne zajebat, jer zajebo si samo sebe.


Eto još jedne od omiljenog autora

At my door the leaves are falling

A cold wild wind has come

Sweethearts walk by together

And I still miss someone


I go out on a party

And look for a little fun

But I find a darkened corner

because I still miss someone


Oh, no I never got over those blues eyes

I see them every where

I miss those arms that held me

When all the love was there


I wonder if she's sorry

For leavin' what we'd begun

There's someone for me somewhere

And I still miss someone

H. van der H.

M'oublier, ŕ jamais..
Oublier mes baisers, ŕ jamais..
J'ai pensé vous étiez quelqu'un d'autre,
Vous m'avez perdu, ŕ jamais..

Leonardo Pacsu

In his room, Leo and his suitcase
A look on its dress,
On the walls, photos,
Without regret, without tearjerker,
The door is slammed, Leo is blocked...

Dans sa chambre, Leo et sa valise,
un regard sur ses fringues,
Sur les murs, des photos,
Sans regret, sans mélo,
La porte est claquée, Leo est barré.

Poradi nepoštivanja prethodnog dogovora o neobjavljivanju stanovitih fotografija, primoran sam dati neopozivu ostavku. Budući da se uvaženi član redakcije ipak odlučio na nepopularne metode unatoč prethodnom dogovoru oko embarga i veta na objavljivanje manje ili više inkrimiranih fotografija ( u ovom slučaju fotografije osobe koji je potpisniku ovih redaka ipak priskočio u pomoć i plaća mu odvjetnika) smatram kako bi bilo neprofesionalno i nadalje sudjelovati u radu i uređivanju ovog sve popularnijeg bloga. Kako uvaženi član redakcije nije konzultirao ostale članove kolegija, smatram kako je neopoziva i trajna ostavka jedino ispravno i korektno rješenje.

Uredništvu Lude kuće želim još više upsjeha u radu i što više postova i posjeta.

S štovanjem


Hugh van der Hazenfefer

Drug Leo u nedjelju, 12. veljače, postao je ponosni vasnik crnog twingača!
Eto me, vratih se s Hrelića, najedoh se kotlovine i usput si kupih twingo za malo kuna...
Pitala me mama pol sata nakon kaj smo ga dogovorili z prodavačem - kaj je twingo renault? Ona je misla da je twingo marka..

...sviraju narodnjaki, sunce piči, miriše pečenje, lica crvena i vesela...
A oni htjeli to ukinuti!!!

Leo P.

Sve u svemu lijep dan danas. Spavo sam preko nekoliko sat. Čak sam i sanjao ful okej stvari. Ja na koncertu jedne od omiljene te popularne bjelosvjetske grupe. Ljudi manje nego kad tambura Kizo, a na šanku radi jedan mršavi dečko kaj skenira neke stvari u jednoj odvratnoj firmi. Što ćeš popiti Hugh, pita on : A ja kažem gogagolu. Ma viditi ti njega, nato će on. Ja kažem, promjena godi. Kako got ti kažeš, veli on. Ondak sam se budio dva sata. Sunce na prozorčiću. Ošo na poslovni sastanak, al se prije sjetih pacikla. Radi ko grom. Voziko se do firme. Obavio razgovor. Zvao Lea na kafu, sunčanje i bicikliranje. Odjebo me po običaju. Čuo se s Veprom i špotah ga da troši vrijeme na tobože komade iz Drniša, Vrlike i Prološca, sve mondeno do mondenog. Čuh se i s outlaw Mrgudom. Otpali mu prsti od plejke, a pije gogagolu. Slijedi moj primjer. Ošo do grada napumpapt gume. Nije mi baš uspjelo. Sreo Chris Martina. Kaže pita jedna za tebe. Ja mu kažem da joj reci da ja više ne pijem i daj joj moj brojček. Budem, veli. Ondak smo popili neskafe kod Krleže na otvorenom i gledali persone. Bogtemazo ko u Londonu. Ondak ošo na Jarun, a potom u sumrak i na Bundek. Puno šetača pa sam ošo na obližnju cross stazu. Došo doma blatnjav kod sepra, a kad me vidio jedan od roditelja, pita me. Da se nisi ti povlačio sa Švabama iz Ukrajine čerstreće. Ma nisam. Ošo se prat i brijat, pa jeo. A onda filmska noćca. Sve u svemu, lijep dan danas.
H. van der H.

ili kao autor 45lines!
Danas, kad sam čula kolka mi je plaća za siječanj, došlo mi je da bankomat zvan Štefica lupim po glavi..
al nije ona kriva, uostalom, već je imala zavoj na glavi - valjda me neko preduhitrio!
dvije i pol tisuće kuna!!! sve više posla, a sve manje love!
glavno da direktor svemira puši Rothmans...
D.G.

Upravo tako. Pička njima materina. Nigdje na svijetu vjerojatno nema takvih najodvratnijih bastarda koliko ih je na jednom mjestu u jednoj aveniji. Gnjusobe od kojih mi se diže želudac i bljuje cikla. Eh da se vrati Hitler i kompanija i uvedu neke opake zakone za te i takve bastarde. Mamicu im staru da im mamicu. Pušto bi im Straussov Novogodišnji koncert petnajst dana za redom na 200 megawatta kad su najmamurniji. Majku im jebem majčinu. E neće to tako dugo. Ja bum popizdil, pa da vidiš belaja. Ma šta Straussa, pušto bi im Napo Me Deda (Napalm Death, op.a.), Susjedove Tenesice (Suicidal Tendencies) More Bit Anđeo (Morbid Angel) Mokri Kruh (Motley Crue) i ostale bučne gadove. Tucali bi oni meni kamen zubima vlastoručnim sa svojim uracima u ustima, a ja bi im određivo honorare. I pritom bi morali pjevat Milosti mi daj...A ja bi ih brutalno kažnjavo. Ispod njih bi posadio bambus, a kako babmbus raste nevjerojatnom brzinom probio bi im njihove debelo uvaljene guzice u fotelje plave boje. Neko će morat platit. Jedino me drži jedno, iako od toga nema ništa. Šteta ril šteta.
Uh, skoro sam se zaboravijo potpisat.
H. van der H.

I danas sam osto zaključan u svojem laboratoriju. Više je razloga za to. Čak mi je to postalo kul. Prije bi to bilo nezamislivo. I spavo sam popodne. I to dobro. Sad mi je malo rik pa surfujem. Negdje sam izvuko sidi od Lucinde Williams. Taj tex-mex saundtrek je jedna od rijetki stvari koja povezuje mog starog i mene, bar neko vrijeme. Odličan saundtrek za frzdej najt. Zika me podsjetila na dvije stvari. Jedno malo ubavo selo u Niskozemskoj u kojoj je i inače sve ubavo i gdje sam ga ubo u nekom dragstoru u kojem ima više zike nego u ZG. Moram opet tamo otić, čim prije, možda već ove godine. Druga stvar se desila u jednom ramba baru u Shaftesbury evenju kod Lester Skvera. Pristojno mjesto za zaradit koju funtu sterlinga u skupoj metropoli i platit blek ekipi s fuce pivo u birtiji afterdat. London Tennant, of course, mate. Eh, da. Jedne večeri upade pijani Sajmon Ajriš Medmen i traži Teksas Tornadoze. Ajgor mu veli nema tog buraz, znaš da je ovo dens, arembi i dramendbes plejs. Popi koktel i briši tamo onima svojima u Ajlington pa radi sranja. No, kako Sajmon redovito obilazi plejs, Ajgor se smilovo i pustio Lusindu. Fala bogu, još je bilo rano, inače bi izbila masovka. 300 nabomboniranih krelaca u svojim esembe parkama s krznom u pratnji svojih šik hidrogeniziranih Debbija i Pattsyja protiv Sajmona. Sve je dobro kad se dobro svrši. Sajmona više nisam viđo. Al sam zato vidijo jednog Dejvida Zvjezdanu Prašinu par dana kasnije. A najbolje mi je bilo kad sam išo doma. Sunce i prazan stan. Bijo tulum i svi smo se super napili.
H. van der H.

Malo lokalpatriotizma silbenjanskog uz stručnu pomoć indianwoman. Ima tu ponešto i istine.


heh... čim ju spomenem ili, eto, napišem TU riječ, ja otplovim... magična je... Silba je definitivno "moje mjesto", znaš ono kad si negdje i jednostvno JESI... i ništa ti drugo ne treba... i sav si svoj/svoja... i happy... prvi put sam otišla na Silbu prije nekih 7-8 godina... tog ljeta trebalo mi je da odem negdje gdje nisam nikad bila, gdje nikog ne poznam, gdje je mirno, i gdje ću otići sama... trebao mi je odmak od nečega u čemu sam tada bila duboko uglavljena... kasnije sam ja to, onako na misaonoj razini, nazvala da mi je trebalo - da odem negjde u nepoznato da bi jasnije vidjela i osjetila sebe... i to se i dogodilo... iako mi je "samo" trebalo da se maknem... kad sam se iskrcala s broda shvatila sam da je to "onaj neki otok koji mi je ostao u sjećanju kad sam ko klinka s mamom putovala iz Pule u Zadar Marinom, na koji smo nakratko pristali"... i već mi je tako postala draga... iz dana u dan postajala mi je sve draža i nekako sam ju tada ful "posvojila" (kao mali princ svoju ružu, sjećaš se? :-)) Silba ima "onu neku vibru", ja to ne znam opisati... Silba je zelena... mirisna... ima predivno čisto more... divlja je... raznolika... možeš biti među ljudima, a već za par minuta na totalnoj osami... Silba nema auta, samo poštar ima motorin, čistači imaju traktor s prikolicom kojim prikupljaju smeće... i, nekoliko traktorića imaju ugostitelji i i trgovci kako bi njima dopremili robu s broda... i, smiju ih voziti samo kad dolazi brod... na Silbi nema net cafea...(po novom ima, op. prepisivača) ima sve što ti je neophodno, a nema sve bez čega možeš... ima dva kafića, od kojih je jedan (imenom Mik) glavno mjesto - danju se pije kava i čitaju novine, a navečer se pije pivo i vino i bambusi i svašta nešto i priča i druži do dugo u noć... ima i slastičarnu... i nekoliko (mislim 4 restorana) i 3 dućana... ima pošta... i ambulanta.. čak i škola... zimi tamo živi 200-njak duša... ljeti se taj broj višestruko poveća, no nikad nemaš feeling gužve... iako, gušt je poseban doći van jeka sezone... na Silbi ima mnogo crkvica i kapelica koje su mornari gradili svojim zaštitnicima koji su ih čuvali dok su plovili morima... na Silbi ima mnogo divljih i predivnih uvala... na Silbi je svaki zalazak sunca drugačiji od onog prethodnog i onog koji mu slijedi... prvi put sam na Silbu na neki način pobjegla, i od tada joj se vraćam kad god mogu... no, više ne bježim, nego joj odlazim da BUDEM, da se radujem, da slavim i zahvaljujem, ponekad da tugujem, da se osjetim, da se volim, da se divim, da se slušam, da pišem... Silba je moja oaza... koja je tvoja?...
Toreta
U sredini Silbe, na istoimenom otoku, visoko se diže Marinićev toranj. To je okrugla uska kula na čiji vrh vode vanjske kamene stepenice. Zovu je još i "toranj ljubavi". Silba je jedino selo na otoku. U prošlosti su na ovom otoku žene, starci i djeca bili uglavnom pastiri, a muškarci su cijeli svoj život živjeli na moru, plovili svim morskim putevima i pod starost se vraćali na otok, ako ih more prije toga ne bi progutalo. Vraćali bi se da umru. Poznavali su obje Amerike, zemlje Dalekog istoka, hridi sjevernih mora, obale Afrike i Australije, ali nikada ne bi zaboravili pjesmu o otoku nalik raju i legendu vezanu za toretu na Silbi. A taj toranj na vrhu sela, smješten usred parka, silbanski je spomenik jedne ljubavi koja je učinila čuvenim sivozeleni otok utonuo u šutnju. Toranj se visoko uzdiže i s njega se pruža prekrasan vidik. Uz njega se vezuje priča o ljubavi jednog morskog vuka koji je za sobom ostavio kuću, toranj i grob na kojemu je još za života dao uklesati natpis: "Petar Marinić, kapetan, 1891. Jao onomu tko makne ove kosti." Bio je mlad, kaže priča, još mornar. I mlada, lijepa bila je njegova zaručnica Antonija Mauro. "Kad se vratim s ovog dugog putovanja - rekao joj je jednog dana prije odlaska - vjenčat ćemo se! Zasadit ću vrt oko kuće, a usred vrta sagradit ću tornjić s kojeg će se vidjeti cijeli otok i more." Poljubio je djevojku i otplovio. Dugo je plovio oceanima, a kada se konačno vratio, mnogo je djece dotrčalo na silbansko pristanište. Među njima je bila i jedna posebno ljupka djevojčica. Petar Marinić joj se nasmiješi, uzme je u naručje, pomiluje je i upita ljude okupljene na pristaništu: - Čije je ovo dijete? - To je kći Antonije Mauro, tvoje zaručnice, koja se udala za tvog prijatelja. Djevojčica se također zove - Antonija! Rastuži se pomorac, zagrli djevojčicu i zakle se: - Antonija me nije čekala, ali ako majka nije mogla postati mojom ženom, postat će to kći. Čekat ću dok se ovo dijete ne razvije u ženu. Bio je uporan i čekao dugih dvadeset godina. Dao je sagraditi tornjić usred sela, uz svoju kuću, na najvišoj uzvisini Silbe. Sagradio ga je od živog kamena i kamenim je zidom opasao vrt oko njega. Antonija Mauro nikada nije tamo zakoraknula. Ušla je u tu ogradu njezina kći - s rukom u ruci kapetana Petra Marinića, s vjenčanim prstenom na prstu. Ona u cvijetu mladosti, guste crne kose, velikih sjajnih očiju; on - trideset godina stariji, s prorijeđenom kosom, ali krepak, uspravan, još lijep u ozbiljnoj zrelosti svoga života. I gledali su s tornja otok, brodove i more. Toranj na uzvisini vrta, poškropljen slanoćom mora koju vjetar nosi za olujnih dana, stoji i danas kao spomenik ljubavi. Mještani ga zovu - Marinićeva toreta!

Otkad je neko (a pretpostavlja se da je to bio dolje potpisani) naljepil na oglasnu ploču naredbu: "Svi novinari unutarnje koji nisu na zadatku dogovorenim s urednikom, moraju u redakciju doći u 9.30 sati! Urednik unutarnje, Šaro", odjednom je redakcija već u pol deset živahna i prpošna, svi su se došli pokazat, kao tu sam i evo me...stisli su se šupkovi otkad smo se razveli od tiskare..

Danny G.

Izvinite nisam mislio da ćemo ovako da razgovaramo ali vi ste krivi: stalno izazivate, ponižavate nas, vređa te nas, a Đura ima slabe živce.
Da skuvamo jednu kaficu, Ah. E sad cu da skuvam kafu.
Vama je sigurno poznato to su vam vaši rekli pre nego što ste se ovde doselili da sam ja bio u zatvoru 2 godine, ne znam da li su vam pominjali i Đuru, verovatno jesu, i on je bio preko 4 godine. E vidite to što su vam rekli, to je tačno! I ja to priznajem! Kad god me neko pita, ja kažem: jeste, voleo sam ga. Staljin je za mene bio sve i sja. Njemu danas prepisuju svašta i to što je istina i to što nije istina. Optužuju ga zločine koje nije učinio, nešto jeste to se zna i to priznajem. Ali onda, u ono vreme, pa ja sam mislio da je bezgrešan. Bio sam mlad, lud. Uzeo bih pušku i borio bi se misleći da ginem za svetsku pravdu. Trebalo mi je otrežnjenje, da stanem da razmislim, da sebi kažem onaj ko te osudio želeo ti je dobro i ja sam mu danas zahvalan. Danas tačno znam gde je bila greška a gde nije.
Šta, boli vas? E pa Đura ima tešku ruku. Sve ovo ja vama pričam iz prostog razloga sto mislim da ste u sličnoj situaciji u kojoj sam ja bio pre mnogo godina, ali prijatelju moj, nisi ti mlad pa da ne znaš šta radiš. U godinama si kada se ne prašta greška. Saberi se, ispovedaj mi se, evo a ja ti se kunem, sve sto budeš meni rekao, kao čovek čoveku ostaće između ova 4 zida. Čekaj, krišom sam bio uključio magnetofon... (klik) EVO! Ugasio sam ga. Ja znam da si ti kao dete morao da budeš na strani brata i oca i to te pogrešno orjentisalo, zalut'o si u gustu šumu gde su te sačekali strani agenti koji vršljaju po našoj zemlji. To su sve Englezi organizovali. Dojavili amerikancima, amerikanci te sačekali u Parizu i uvukli u podzemlje. Jel tako bilo. Jeste. A bio si mlad, prirodno je, hoćeš da jedeš, hoćeš da jebeš a to košta brate, pa onda droga.

Podstanar: Gospodine Čvoroviću izgubiću avion.

Ilija: Ne brini stićićeš, stićićeš ako se lepo dogovorimo.

Podstanar: Šta da se dogovorimo

Ilija: Lepo, da sve ovo meni priznaš, evo ja tebi ovo govorim kao što bih govorio mom bratu Đuri da se našao u sličnoj situaciji. Da meni lepo priznaš, pa da sednemo u moja kola, odemo do SUP-a, gde ćeš stati pred licem zakona i reci: JESTE, KRIV SAM, JEO SAM GOVNA, baš tim rečima bez moljenja, JEO SAM GOVNA RADIO SAM TO I TO, JER SAM BIO SLEP PORED OČIJU. KAZNITE ME DA OKAJEM SVOJE GREHE DA PONOVO BUDEM ČOVEK DA STANEM NA SVOJE NOGE.
Šta se ti smeškaš?

Podstanar: Ne mogu da verujem da postoji čovek kao vi.

Ilija: Smem li nesto da vas zamolim?

Podstanar: Izvolite...

Ilija: Pomozite mi da vas ne ubijem! Razumeš, sa puno razloga da nikog ne ogovaram, ja sam uvek bio na ivici da nekog ubijem, nemojte to vi da budete, nemojte molim vas, nemojte vi da budete... da mi platite za sve one koji su me ponižavali, koji su me mušili. NEMOJTE VI!!!
Tako ćeš ti, brate njima lepo da kažeš a oni ce lepo da se povuku, dok se dogovore i vratimo se lepo kod Danice. Ona spremi rušak, pozovemo Đuru, On ce ti oprostiti sto te tukao!!!!! Je li, i ti se lepo vratiš u Pariz i počneš da radiš ali za naše.
MENE, AKO SE SETE NA DAN BEZBEDNOSTI, SETE SE, AKO SE NE STETE, NIKOM NIŠTA TO JE BILA MOJA DUŽNOST DA RADIM. NAJVEĆE ZADOVOLJSTVO BIĆE MI MISAO DA SAM JEDNOG ČOVEKA IZVEO NA PRAVI PUT.

Kako je to lijepo, šatro.
H. H.

Server je pojačan, a ja nisam zadovoljan svojim mobilnim operaterom. Mislim da mi trijstpetača bon prekratko traje. Prekratko trajala pljugoapstinencija. Pokleko sam ko Ivana Orleanska na mukama. No, još se držim na onom drugom polju. Od vikenda u sinestaru igra Hod po crti (prigodno, al loše prevedeno). Pozivam zainteresovane. Dan slabašan, noć umorna. Gastro zadovoljavajući, a ostalo, ne znam još ću jednom porazmilsit dobro o svemu. Erich 'Karaya' Hartmann

Ugledna izdavačka zaklada Wilhelm Hugh Mannfred van der Hazenfefer raspisuje natječaj za najbolju karikaturu koja će pokazati sav užas jedne male tvrtke koja daje kruh svagdašnji. Najbolje karikature tiskat će se u odvojenom tiskarskom pogonu, a najboljim karikaturistima slijede mnogobrojne vrijedne nagrade:

Prva nagrada : Višegodišnja honorarna suradnja bez mogućnnosti napredovanja

Druga nagrada: Crni kožom uvezani podsjetnik Lude kuće s posebnim mjesečnim kalendarom tzv. Moj mjesečnik/Moja mjesečnica za izračunavanje dolaska honorara ili riblje čorbe te broj dana provedenih u pe-em-esu.

Treća nagrada : Poludnevno druženje s autorom teksta koji je trenutno na rehabilitaciji u jednom švajcarskom sanatorijumu u Kazablanki. Uključeno : sendvič s masti, čaša oranđine, gomila žuči i crni prsti od novina.

Kuvertirane radove sa šiframa očekujemo do 8. veljače u ponoć, nakon čega će Državno sudbeno vijeće odlučiti o pobjedniku.

Neka pobjedi bolji !

Moje je geslo, moj je moto, moje je auto !

Hugh van der Hazenfefer

ZAGREB (Hina) 7. veljače - Nadaleko poznati industrijalac Hugh van der Hazenfefer viđen je u popularnom rokenro izletištu 'Podmornici' kako u sumnjivom društvu pije tanđerinu, a pepeljara mu prazna. Liječnici iz Mejo i Beti Ford klinika zadovoljni uspješnim rehabilitacijskom programu.

ZAGREB (Hina) 7. veljače - U Hrvatskom novinarskom društvu u utorak osnovan fanklub mrzitelja Jelene Veljače. U prigodnom govoru kojeg je održao mecena Hugh van der Hazenfefer najavljeno je pokretanje fanzina Kill Muthafuckin Helen February te tjednika Jebena Februarka Jebem Ti Mater s nizom priloga o istoj. Više informacija i preskliping potražite na http://www.hatefebruary.com/ ili http://www.veljačojebemtimamu.hr/

ZAGREB (Hina) 7. veljače - Popularni politički dnevnik u broju od utorka objavio samo jednu press fotografiju jednog doktora filozofije. Jedna stranka na vlasti uložila ozbiljan prigovor te najavljuje tužbu Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

H. van der H.
P.S. Želimo brz oporavak nezamjenjivom članu D.G. koji je shrvan sezonskim voćem i apstinencijskom krizom uzrokovanoj porastu cijene barela nafte po Dow Jonesu. Danny, nije to ništa.

Došlo i to vrijeme. To svatih jučer. Nakon turdeforsa po birtijama i praznine kojom se pritom napajaš, odlučih se na nadasve nepopularan korak. Nema cigareta uopće, cuga u samo spešl okejšn, a dosadu ću zamijenit vrsnim hobijima. Evo ponovno sam počo čitat knjigu. Nije nešto, al svak početak je težak. Reko Leo me podržat, pa da vidimo ko će dulje zdržat. Majku mu staru.
H. van der H.

Čitajući knjigu ovog gore naslova, autora Davida K. Shiplera, naiđoh na jednu zanimljivu priču koju vam želim prenijeti jer riječ je o odnosu vječite napetosti u kojoj žive Arapi i Židovi tamo negdje nama daleko. Slijedeća priča dobro dočarava kako ijedna od tih dviju strana teško priznaje patnje one druge strane.
U knjizi autor priča priču Armenca Alberta Agazarina, koji živi u Starom gradu u Jeruzalemu i koji sebe po kulturi i pripadnosti smatra i Armencem i Palestincem. Predaje na Sveučilištu Bir Zeit na Zapadnoj obali i bavi se odnosima s javnošću.
Pa citiram riječi tog Armenca: "To je vrlo jednostavno, kao da se neka kuća zapalila i nečija kuća gori, pa je on (Židov) iskočio kroz prozor, bježeći od vatre. Pritom pada na leđa drugog čovjeka(Arapa). Slomi mu vrat. Onaj kojem je slomljen vrat kuka, a kad kuka, onda dobije prvi udarac:`Zar ne vidiš vatru? Zar ne vidiš moju kožu?` `Ali stvarno me boli vrat.` Dok izgovara riječi vrat, dobiva udarac koji mu slama ruku i kaže:`Kog si vraga to učinio?Što sam ti uradio?` Ovaj mu slama i drugu ruku. Slama jednu kost za drugom, dok neprestano izgovara:`moja koža`, `vatra`, `gle mi ogrebotina i ožiljaka`. Čovjek koji je iskočio kroz prozor odlučuje drugoga čovjeka ili ne vidjeti, ili ga u mraku slomiti, ili ga želi učiniti nevidljivim. Prvo što moraš priznati jest legitimna patnja onog drugoga. Kad to učiniš, onda je glavno pitanje riješeno."

Danny Ganotter

i konačno smo došli do te okrugle brojčice - 3000 (tri hiljade)!
Pozdrav tritisućitom burazu, ali to je sve kaj od nas u ovom trenutku može dobit... E pa bok, bok!!
Sori burky - nepredvidivi troškovi, možda četrihiljaditi bude imal više sreće...
Luda kuća V.

-Pao sam ispod šankaaaa, napio sam se ko majkaaaa- tak je nekak započela moja večer u petak, a bila sam sasvim trijezna. Koleginica iz kvarta, Štefica iz Prepuštofca i njezin mladić Slobodan iz Vrbofca odveli su me na dugoočekivani koncert Vatrogasaca u Ksetu. Kad su, diljem zemlje poznati Ličani ubacili svoju kasetu prepunu hitova i sve prisutne poslali u pičku materinu, mladići crvenih lica (80% dečkići, 20% žene) sretno su vikali još još!!! Nabrijana rulja se tukla i gurala, a mi smo pijuckali pivu. –Nekak smo prestari za ovo- kazao je Slobo. I tak smo popili par pivi, možda tri, možda pet a možda sto. I tu smo se totalno otkačili na poznatu skladbu Nema ograničenja, obradu nešto manje poznate pjesme No limits istoimene grupe 2Unlimited sa istoimenog albuma. Trio Štefica Slobo i Leo bijo je u ekstazi i tada smo shvatili – nismo mi prestari za ovo, već pretrijezni! Nakon 101 pive, Štefici se u očima pojavio onaj poznati sjaj koji sam zadnji puta vidjela jednog četvrtka kad je u Spanku otela Kizi mikrofon i đitru te zapjevala narodne popevke iz svoga kraja. U Klubu studenata Elektrotehnike ostali smo do fajrunta i vikali «još još», a tu i tamo bi ubacili i pokoje «pederi, pederi». Obzirom na omjer žena i muškaraca te na količine istočene pive, ja sam bila vrlo poželjna takoreći žena na tom glazbenom zbivanju. Jedan od mojih udvarača izgledao je kao oni kaj po noći spavaju na vrećama brašna, a ujutro pečeju bureke. Nekaj mi je pokušal reći, ali je zamijetivši blagost u mojim očima, na kraju ipak od toga odustao.
Sljedeća destinacija – Spank! Isto neki dernek! Kako sam kasnije saznala, mimoišla sam se s drugom Hazenfeferom za kojih pol ćuke. Začudo, u spanku nije sviro Kizo. Tu sam srela kolege sa Fakulteta političkih nauka – Ivicu koji radi u onoj brošuri, kak se zove, e da 24sata, Miroslava iz slavonskog glasa i Picolovca iz NL-a. Sto piva okuražilo me da Miroslavu konačno priznam da je pravi udav, da je uvijek bio udav i da će uvijek to bit! Picolovac i ja smo se dobrih pola sata zlobno smijali na račun mog bivšeg momka. Drug Picolovac rekao mi je još nešto, što me jako razveselilo. Čitavim putem do kuće slatko sam se smijala i skakutala ko tenkre. «E dragi moj Leo, nisi ti više Teletabis!»
Leo "Danny Ganotter" Pakšu

Posebna opaska za druga Vepra - sve se gore navedeno zbilo - gdje drugdje nego - u mom kvartu

P.O. za H. von der H. - hvala na mineralnoj vodi i one dve, tri pljuge te posebna zahvala za animiranje malobrojnih posjetitelja Kluba66 i to onim slatkim malim pokretima lijeve ruke koji dobro pašu uz pjesmu Manje vina, manje vina

Jutro je osvanulo ko i svako drugo. Telefon naravno. Teta Maja zove svoju sestru Cathy. Baš me zanima kaj sestre od pet benaki imaju pričat svaki dan. Onda je zvala Martina, Dolores, Ines i Jelena. Tražili su Petru. Cathy je već po navadi rekla Dušo, Petra ti još spava. Bitno je da nije rekla Hugh još spava i pička mu materina pustite ga da spava i ne zovite svaki pet minuta jer je opet bio vani i treba mu sna. Onda je zvao buraz Dabar. Kaže ajmo na plac. Reko ajmo, pa smo kao išli pit kafu pa završili kod njega, Pa malo filma, malo zikemu, smoto pljugu, ja nisam, pa mi je reko buraz ti ja razgovaramo ko debili, tak se ponašamo i ostalo. Ma brus ja mu rekoh. Onda sdam otišo doma i slušo Ja je zovem meni da se vrati. Najtužniji narodnjak svih vremena. Evo i teksta, jer je zikamu neopisiva :

Ja je zovem meni da se vrati,

da budemo ono što smo bili.

Ona neće, neće ni da čuje...


Dosta joj je mojih laži,

kaze da je srećna s drugim,

neće sa mnom

sreću tu da kvari.


Ja je zovem, preklinjem i molim

da mi prodje makar preko puta.

Ona neće, nece ni da čuje,

volela je dugo mene,

ostale su uspomene

i na srcu rana koja boli.

Moja si, moja,

nikome te ne dam.

Moja si moja,

hoće da te gledam.


Hoću samo da,

da te gledam,

makar samo da,

da te gledam.


Znam da prava ja na tebe nemam,

da sam svoju prokockao sreću,

a opet te preklinjem i molim

zaboravi patnju, laži

budi što si nekad bila

devojčica nežna, moja mila.


Sada pijem i sakrivam suze,

i proklinjem sudbu što te sretoh,

al' se srce samo tebi nada.

Mislim, možda nisi srećna

da ćeš neke tihe noći

meni kradom, na kapiju doći.

Onda zove moj trenutno najdraži član suprotnog spola. Ajmo na fliper. Ja kažam dobro.. Fali Vepar. Beba spava. Pa popili po mineralnu, ja otišo dalje. Sretoh Nevena i Natašu. U kurcu su , pa ošo napisat ovo jer idem dalje. Ko i uvijek.
H. van der H.

Kao što sam obećao evo pišem kako sam se jučer zabavio. Sve je počelo nevinim pozivom mog dragog druga zvanog Stari da nakon dugo vremena odemo do Save da barimo sreće, a ako bude sreće možda naletimo i na nekaj maloljetno. I tako pao vam dogovor da se u devet nadjemo kod Grge. Tako je i bilo. Međutim početak druženja nije obečavao. Cugali smo topli pan i gledali Škoru kako bezuspješno pokušava nasmijati puk. Nakon što smo ja i stari popili svaki po osam piva, Grga i ekipa rekoše da neće s nama van jer smo pijani ko letve. Tako smo oitšli samo Stari, ja ,a kasnije nam se pridružio bilder Bicko koji je nakon četiri male stele rekao da ide spavat jer je mrtav pijan. Ja pa ja sam nastavio s gintonicima. Zaboravih reći bili smo u Roka kako bi rekli dalmoši koji studiraju u Zagrebu. Malo se plesalo i onda se krenoh nabacivati komadima. Hugohova taktika. Pitat ću svako pa možda i neka da. Tako je i bilo. Nakon desetak neuspješnih uleta ( tipa- Mala ajmo na zrak netko je prdnuo i slično) odlučih neuspjeh proslaviti novom rundom pića. Naslonih se na improvizirani šank i odjednom bum. Neka pijana roksa zaletila se u mene i sve snage me odgurnula. Nisam mogao vjerovati, ali vratih se na početni položaj. Međutim, pijana kučka nije prestajala. I tako nakon što sam (opet ja) njezino društvo upozorio da se smiri,a ona se smiri poput pravog đentlmena zamahnuh da joj zviznem šamarčinu. Tada je njezino društvo shvatilo da s Veprom nema zajebancije i sami su je odveli na svjež zrak. Tada shvatih da do mene pleše super komad. I krenuh u akciju. Nakon par bačenih lira mala je zagrizla mamac i već smo bili na šanku. Reče zove se Melita ( da Leo odmah sam je pitao:Lažeš Melita)i dadne mi svoj broj telefona. Fiksnog, kaže mobitela nema.Odnekud je izvadila kilu slanih pereca i počeli smo drmati tekilu. Došao je i fajronat. Odoh po naše jakne i kad se vratih imao sam što i vidjeti. Moj drug Stari uzeo mi komada. Nakon što sam joj ja poplaćao sve one silne tekile on je uzme. A maloj svejedno. Jedina dobra stvar bila je ta što smo je na putu do Brasila izgubili. I to vam je to. Danas ujutro se dignuh i shvatih da sam još uvijek pijan. Također shvatih da sam bankrotirao, a što je najgore izgubio sam Melitin broj telefona. Sudbina je to. Mislim da je ionak lagala i da mi je uvalila nečiji broj kako bi mu se osvetila. Al nisam ni ja od jučer. KAJ NE?

Zdravo ljudi moji!Bit ću kratak. Jučer u petak ekipa lude kuće izašla je van, ali odvojeno kako bi skupili materijala za vikend. Ali budući da vepra ili Super Sympatica užasno boli glava tekst o tome kako mu je najbolji frend ukrao žensku te kako je Vepar skoro opalio šamarčinu pijanoj studentici čitajte docnije...

Za početak jedna skladba...

netko me voli

sanja o meni

gleda me kradom

ali ne znam tko


netko me voli

dok lutam gradom

prelazi cestu

isto kao i ja


zavirujem u gomilu

promatram svijet

netko me traži ali ne

ne znam gdje


netko me voli

dušu mi nudi

netko je stranac

isto kao i ja


produži dalje

neonska sjeno

izdaje te

želja u očima


večeras se ponovo

raspitaj za me

stavi ruke u džepove

i kreni u noć

Stvari su, jebi ga, jasne. Al ima jedna stvar ne znam zakaj ja to uopće pišem.

Dobar down rekli bi članovi mongolske reprezentacije u kriketu. A ekipa Lude kuće ustvrdila bi to i za jučerašnji dan. Sve je počelo uobičajenom panikom svevišnjeg, da bi završilo Veprovim proljevom i pričama o bušenju prišteva škarama te zaboravljanju puštanja vode nakon sranja (ali ne u našoj redaktion). O čemu se radi?Nakon kaj ti ja znam kojeg sudbonosnog sastanka gdje je svevišnji najavio sniženje plaća te sjeću glava Leo i HH otišli su na čaj od hmelja gdje,a uskoro su im se pridružili Tadinho, Markinho i Veprovina. Došli su još neki derani i barabe. I kako to biva ja naručio koka kolu, a ostatak pivčuge bjelčuge. Uskoro sam im se pridružio i ja. I kako to već biva zgazili smo se ko svinje,a leo se pomirio s svojom dugogodišnjom ljubafnicom. I kako to biva počeli su pljuvati po meni i još nekima. Reko bi Leo:BORING. Al kurac boring, da nije ljubafi ne bi svita bilo. I tako ono nekih pol deset napustih ekipu i s Tadinhom, Tanjinhom, poštarom Acom odoh u Gavelu na prigodni domjenak. I stigli vam mi tamo i kao pravi gospodin konobaru s tacne maznoh pivo koje srknuh u trku te navalivši na švedski stol. Pojeo:pršut, sir, lignje, hobotnicu, grožđe, masline, kolače, malo tjestenine, pa orahe, pa uglavnom probah sve. Budući da sam već biodobrano pijan oko 23.30 navalih na kanape sendviče s zimskom salamom(bar sam ja tako mislio) no uspostavilo se da je to nekakav crveni kavijar. Tu mi je puko film, pozlili mi je i pođoh na bembašu. Oko pola jedan na mobitel me nazvao zabrinuti Aco i tražio mobač od stanovite gospodične koja se preziva na ak, ali nemilosrdno sam ga otpilio. E da na partiju sretoh vlasnicu turističke agencije koja je organizirala novogodišnji disco vlak i reče vam ona meni da sam bio najluđi u vlaku. U prijevodu zamotano u celofan rekla je bio si pijan ko letva i stvarao si probleme. Međutim, uspio sam se ogrepsti za besplatan put na karneval u Veneciji. Za sada idem samo ja i još netko, ali pregovara se i za još još nekoga.
Vaš Vepar

Sad je 03:20. Ne gori niti jedno svjetlo. Boce s benzinom su napunjene. Svijet je sužen između trepavica. Osim u mojoj sobi. Gdje se zauzima kraljevski dio. I neko se trese kao razjebani taxi. A netko je suviše pio prošle noći. I psi laju u susret danu. Napušteni brodovi plivaju lijeno. Rastočene olupine. Neka svi ti brodolomi budu ravnodušni. i 18-karatno srebro za razočaranje.