Sve što je znao o sranju ili što je mogao ili htio znati o sranje, moglo se svesti na trivijalnu misao: sranje dolazi iznenada, nenajavljeno i najčešće u zoru. Pa ipak unatoč znanju o tome, sranje ga je iznenadilo. Zateklo ga je u tuđem krevetu. Zapravo, iznenadio ga je Ivan koji je jedini znao, a i on posve slučajno, gdje se nalazi tu noć. On mu je, vidjevši u zoru s prozora svoga nebodera sumnjive pokrete seronja, javio: ako ovo nije početak sranja, onda ne znam što je...
Očekivali su obojica sranja i na neki se način spremali za to. Razmišljali kamo s obiteljima, kamo sa sobom. Ali sad, sad kad je sranje tu, kamo ili kako više nije bilo ni prvo ni pravo pitanje.
Već je bio kod kuće kad je radio i službeno objavio da je grad u potpunoj blokadi i da to ne može biti ništa drugo nego odluka da nakon svega sranje se desi i ovom teritoriju.
Ukućanima koji su već bile razbuđeni kad je došao kući nije morao ništa reći. Nisu ni očekivaie. Ta, sranje je! Dovoljno je bilo da je tu. Tu i tada kad su ga najviše trebali. A da su ga trebale vidjelo se iz njihovih iscijeđenih pogleda, iz jutarnje zbunjenosti danom koji je obećavao raskoš proljetnog svjetla, iz njihovih frizura u koje su bili upleteni pramenovi nereda u mislima, iz drhtaja šalica u njihovim rukama, u kojima su lelujali, kao vjetrom uzbibano more, čaj i crna kava, iz radija koji je zbunjen tražio svoju frekvenciju, iz jutarnjeg nereda sobe koji je rastao i pretvarao se u neprohodnu džunglu, iz njihova virkanja kroz prozor kao da će sranje doći autom i parkirati se tu ispred njihove zgrade, pod prozor ili će neprijatelj, mada nepozvan, svaki čas stići na jutarnju kavu.
A, djevojka kod koje je spavao? Ni njoj nije ništa rekao. Nije ni morao reći. Tek jednu riječ, hladnu kao razočaranje – sranje! I ona je bila zbunjena, ali ne toliko da ne bi znala što joj je činiti. Odmah se počela oblačiti. Na posao će. Jedino valjda, uz seronje, novinari znaju što im je činiti kad je sranje.
Novinarka je i kad će na posao ako sad neće?
Eto joj se sad, napokon, ispunjaju svi snovi o tome da barem jednom u životu bude Oriana Falaci – pomisli u sebi više rugajući se potajnoj želji svake mlade novinarke za koju je znao, nego što je mislio konkretno na nju.
Šutjela je, oblačila se bez riječi, ako se još uvijek oblačenjem može nazvati mukotrpno žensko ulaženje u traperice. U žurnom jutarnjem vrzmanju kome se krotko predala, doticala ga je jezom skupljenom u vrhovima prstiju. Ni istuširali se nisu – pomisli on radujući se što zna što joj je činiti, što je u svoj vidljivoj zabrinutosti prisebna i, iz dodira njezinih jagodica osjeća, zahvalna za njegovu trenutnu nazočnost.
Ipak, žurili su. Svatko iz svojega razloga. Žurili su ususret ratu kao da će on proći ulicom pored njih brzinom kometa, Haleyeva kometa, koji ako ga sad ne vidiš, pitanje je hoćeš li ga ikad više vidjeti, hoćeš li biti živ za nekih sedamdeset i pet ili tko zna koliko godina kad se opet pojavi.
Prvi put, čini mu se, nije reagirala instinktom žene koja sad biva ostavljena, jer on odlazi, prvi put neće reći: ”zar već? zar opet? pa da, svi su ti važniji i sve ti je važnije od mene”, ili tko zna već koje riječi, koje tada i u takvoj situaciji ženi kao prve padnu na pamet.
To je jutro u njoj novinarka pobijedila i ženu i ženku. Ili su to jutro u njoj i žena i ženka već bile zadovoljne i zadovoljene. Usputnim, pa ipak intenzivnim i tako grčevitim dodirima muškog tijela koje se odijevalo tik uz nju kao da je govorila: lijepo je bilo, baš je dobro bilo. Dobro je i to da smo ovu noć proveli skupa, dobro i da sam ovo jutro s tobom, a i dobro zato što je dobro bilo. I sama je šutjela u njegovim nijemim dodirima odgovor: dobro je bilo!
Kako i ne bi bilo dobro, kad su oni već gotovo godinu dana zajedno. Vrijeme dovoljno da govor riječi i govor tijela zanijeme za račun bržeg govora – govora očiju u kojima se otčitava sve. Od želje i pohote do zadovoljenja i zadovoljstva. Ali i vrijeme dostatno da žar ljubavi počne bivati ugodnom navikom u kojoj žena, koju obično nazivaju ljubavnicom, počinje sve češće sebe vidjeti kao supružnicu.
Ona, doduše, o tome nikad nije govorila, ali njegovo iskustvo sa ženama već je znalo prepoznati onu mjeru bliskosti koja počinje zarobljavati nitima nevidljive ljepljive mreže.
Mreža u kojoj se sad, međutim, nalazio – bila je praktična nemoć. Nemoć da se učini bilo što i za sebe i za drugoga. Potpuna predanost neizvjesnosti nadolazećeg, čekanju, bilo je sve što je mogao ponuditi njima. Jednako je mogao reći i susjedima koji su najednom shvatili da su pregradni zidovi između stanova, zasebni ulazi u stanove, površna dobrosusjedska učtivost, sve to dakle, samo mirnodopske kategorije koje su se srušile u prvih sat vremena rata i ustuknule pred dosad nepoznatim, a nadolazećim življenjem kolektivnog.
Znalo se da sranje dolazi, ali zar je baš morao? Zar baš sad? I zar baš ovdje ? Iznenađenje onim što im se dogodilo ili što se tek počelo događati raslo je kao balon i što je više raslo to je više tanjilo stijenke emotivne izdržljivosti.
Susjeda s trećeg kata je plakala. Susjed iznad nje ju je tješio da je to isto kao i ono prije mjesec dana i da će seronje demonstrirati silu, što bi se reklo službeno, ili pokazati zube, kako bi to rekao narod, a brada mu je pritom drhturila i unezvijerenim je očima od drugih tražio podršku za upravo izrečene riječi utjehe. Sirotica s trećeg kata je jadikovala da nikad više neće vidjeti svoju djecu, a sva su odreda bila izvan grada. Susjed iz prizemlja je uporno ponavljao kako je on danima govorio svojoj ženi da će rat i da postepeno stvaraju zalihe hrane, ali žene... žene...
Skupna terapija je prekidana tek svaki puni sat kad bi nastupile psovke koje zamjenjuju i strah i srdžbu, i nemoć i nervozu, i zbunjenost i nerazumijevanje. Psovke koja ne govori ništa, a kaže sve, ili govori sve, a ne kaže ništa, sasvim je svejedno. Psovke koje se nitko više nije grozio: ni starica, ni dječak, ni sveučilišni profesor, ni vozač tramvaja.
Nju je upoznao slučajno. Zapravo, upoznao ju je kad je ona njega htjela upoznati posve namjerno. Urednik dnevnih novina, inače njegov dobar znanac, htio je to svakako imati u svojoj kulturnoj rubrici. I?
”Poslat ću ti jednu malu”, rekao mu je:
”Ali nemoj je zavesti. Ustvari, nećeš ni morati. Ona će tebe. Kad smo se dogovarale za tjedni plan i ja spomenula tebe i tvoje knjige, ona se odmah ponudila. Druge naprosto nisu imale šanse.”
Sjeća se, bila je sva lepršava, cvrkutava. Mnogo riječi, mnogo mahanja rukama, treptanja, poigravanja zjenicama, provlačenja ruku kroz kosu, želje da pokaže i šta čita i koliko čita i da je, premda je mlada, ipak novinarka od povjerenja, urednikova posebna povjerenja, da je obaviještena i da joj nije bez razloga povjeren ovako odgovoran zadatak...
U sebi se zabavljao njezinim nastojanjem da bude primijećena, čak – da se dopadne. Lomio se između želje da prekine tu smiješnu igru, spusti je na zemlju i razočaranu vrati u redakciju, i znatiželje da i sam prihvati igru i vidi kamo to mlado novinarsko koketiranje može odvesti.
I ako nešto odbije na pozitivnu drskost njezine mladosti i tremu, svakako neizbježnu u tim godinama, mislio je odmičući se s vremena na vrijeme od njezine priče i tako se zabavljajući, nije nezanimljiv svijet u kome ona živi. On je tako nevješto dualistički podijeljen između trenutno vidljivog, a tako nedostatnog kome se u htijenju samopotvrde moraju pridodavati i začini što ih ona izdiže na razinu na kojoj bi, već tobože zaslijepljen vidljivim, to jest njezinim tijelom, odmah morao biti zaslijepljen, i njezinim govorenjem, a koje bi opet, zbog toga, također imalo zadaću postati smjesta dio tog vidljivog svijeta, a to oboje, pak, nesporna potvrda vrijednosti forme i sadržine koja je tu pred njim upriličena u obliku, ipak šarmantne, dvadesetpetogodišnje djevojke.
Grizao se za usnu sofisticiranog ženomrsca, kako su ga, s dozom optužbe u glasu, zvali oni koji ga kao dobro poznaju, u godinama kad je, vjerojatno na neki drugi način, slično njoj, mislio o sebi, o svojoj formi i sadržini, sve samo najbolje, ne bez ironije koja jedino zna sve dimenzije taštine i načine kako je nemilosrdno kažnjavati.
Ništa nije tako moćno kao taština, i prvi put je mogao reći, da je to kome imao, da su oboje, i on i mlada novinarka oboljeli od iste bolesti. Ne, nije to bila ljubav, nego nešto mnogo jače i neumornije i neumrlije od ljubavi – taština. Ljubav će doći poslije, kad tijela premoste vremenske prostore između njih, a strast i požuda među njima izbrišu i druge granice.
Tenks B. na inspiraciji i ostalim stvarima
H. van der H.
Post je objavljen 15.02.2006. u 22:52 sati.