Marketing
UNSUCSESFULLY COPING WITH THE BEAUTY OF INFEDELITY
Malo lokalpatriotizma silbenjanskog uz stručnu pomoć indianwoman. Ima tu ponešto i istine.
heh... čim ju spomenem ili, eto, napišem TU riječ, ja otplovim... magična je... Silba je definitivno "moje mjesto", znaš ono kad si negdje i jednostvno JESI... i ništa ti drugo ne treba... i sav si svoj/svoja... i happy... prvi put sam otišla na Silbu prije nekih 7-8 godina... tog ljeta trebalo mi je da odem negdje gdje nisam nikad bila, gdje nikog ne poznam, gdje je mirno, i gdje ću otići sama... trebao mi je odmak od nečega u čemu sam tada bila duboko uglavljena... kasnije sam ja to, onako na misaonoj razini, nazvala da mi je trebalo - da odem negjde u nepoznato da bi jasnije vidjela i osjetila sebe... i to se i dogodilo... iako mi je "samo" trebalo da se maknem... kad sam se iskrcala s broda shvatila sam da je to "onaj neki otok koji mi je ostao u sjećanju kad sam ko klinka s mamom putovala iz Pule u Zadar Marinom, na koji smo nakratko pristali"... i već mi je tako postala draga... iz dana u dan postajala mi je sve draža i nekako sam ju tada ful "posvojila" (kao mali princ svoju ružu, sjećaš se? :-)) Silba ima "onu neku vibru", ja to ne znam opisati... Silba je zelena... mirisna... ima predivno čisto more... divlja je... raznolika... možeš biti među ljudima, a već za par minuta na totalnoj osami... Silba nema auta, samo poštar ima motorin, čistači imaju traktor s prikolicom kojim prikupljaju smeće... i, nekoliko traktorića imaju ugostitelji i i trgovci kako bi njima dopremili robu s broda... i, smiju ih voziti samo kad dolazi brod... na Silbi nema net cafea...(po novom ima, op. prepisivača) ima sve što ti je neophodno, a nema sve bez čega možeš... ima dva kafića, od kojih je jedan (imenom Mik) glavno mjesto - danju se pije kava i čitaju novine, a navečer se pije pivo i vino i bambusi i svašta nešto i priča i druži do dugo u noć... ima i slastičarnu... i nekoliko (mislim 4 restorana) i 3 dućana... ima pošta... i ambulanta.. čak i škola... zimi tamo živi 200-njak duša... ljeti se taj broj višestruko poveća, no nikad nemaš feeling gužve... iako, gušt je poseban doći van jeka sezone... na Silbi ima mnogo crkvica i kapelica koje su mornari gradili svojim zaštitnicima koji su ih čuvali dok su plovili morima... na Silbi ima mnogo divljih i predivnih uvala... na Silbi je svaki zalazak sunca drugačiji od onog prethodnog i onog koji mu slijedi... prvi put sam na Silbu na neki način pobjegla, i od tada joj se vraćam kad god mogu... no, više ne bježim, nego joj odlazim da BUDEM, da se radujem, da slavim i zahvaljujem, ponekad da tugujem, da se osjetim, da se volim, da se divim, da se slušam, da pišem... Silba je moja oaza... koja je tvoja?...
Toreta
U sredini Silbe, na istoimenom otoku, visoko se diže Marinićev toranj. To je okrugla uska kula na čiji vrh vode vanjske kamene stepenice. Zovu je još i "toranj ljubavi". Silba je jedino selo na otoku. U prošlosti su na ovom otoku žene, starci i djeca bili uglavnom pastiri, a muškarci su cijeli svoj život živjeli na moru, plovili svim morskim putevima i pod starost se vraćali na otok, ako ih more prije toga ne bi progutalo. Vraćali bi se da umru. Poznavali su obje Amerike, zemlje Dalekog istoka, hridi sjevernih mora, obale Afrike i Australije, ali nikada ne bi zaboravili pjesmu o otoku nalik raju i legendu vezanu za toretu na Silbi. A taj toranj na vrhu sela, smješten usred parka, silbanski je spomenik jedne ljubavi koja je učinila čuvenim sivozeleni otok utonuo u šutnju. Toranj se visoko uzdiže i s njega se pruža prekrasan vidik. Uz njega se vezuje priča o ljubavi jednog morskog vuka koji je za sobom ostavio kuću, toranj i grob na kojemu je još za života dao uklesati natpis: "Petar Marinić, kapetan, 1891. Jao onomu tko makne ove kosti." Bio je mlad, kaže priča, još mornar. I mlada, lijepa bila je njegova zaručnica Antonija Mauro. "Kad se vratim s ovog dugog putovanja - rekao joj je jednog dana prije odlaska - vjenčat ćemo se! Zasadit ću vrt oko kuće, a usred vrta sagradit ću tornjić s kojeg će se vidjeti cijeli otok i more." Poljubio je djevojku i otplovio. Dugo je plovio oceanima, a kada se konačno vratio, mnogo je djece dotrčalo na silbansko pristanište. Među njima je bila i jedna posebno ljupka djevojčica. Petar Marinić joj se nasmiješi, uzme je u naručje, pomiluje je i upita ljude okupljene na pristaništu: - Čije je ovo dijete? - To je kći Antonije Mauro, tvoje zaručnice, koja se udala za tvog prijatelja. Djevojčica se također zove - Antonija! Rastuži se pomorac, zagrli djevojčicu i zakle se: - Antonija me nije čekala, ali ako majka nije mogla postati mojom ženom, postat će to kći. Čekat ću dok se ovo dijete ne razvije u ženu. Bio je uporan i čekao dugih dvadeset godina. Dao je sagraditi tornjić usred sela, uz svoju kuću, na najvišoj uzvisini Silbe. Sagradio ga je od živog kamena i kamenim je zidom opasao vrt oko njega. Antonija Mauro nikada nije tamo zakoraknula. Ušla je u tu ogradu njezina kći - s rukom u ruci kapetana Petra Marinića, s vjenčanim prstenom na prstu. Ona u cvijetu mladosti, guste crne kose, velikih sjajnih očiju; on - trideset godina stariji, s prorijeđenom kosom, ali krepak, uspravan, još lijep u ozbiljnoj zrelosti svoga života. I gledali su s tornja otok, brodove i more. Toranj na uzvisini vrta, poškropljen slanoćom mora koju vjetar nosi za olujnih dana, stoji i danas kao spomenik ljubavi. Mještani ga zovu - Marinićeva toreta!
Post je objavljen 09.02.2006. u 14:33 sati.