Marketing
SVE JE IMO, NIŠTA IMO NIJE
Spremo se za to godinama. Bio je ful pripremljen. Zubi ko biseri, tlak ko u dijeteta, psihofizička kondicija najbolja. Već se vidio na migovima u Bihaću. I to u 112. lovačko-izviđačkom puku. Najjači među najjačima. Osam godina, što u Mostaru, što u Zadru, a onda promocija u Beogradu. Plava uniforma, bijele rukavice. Najbolji u klasi. Jedino ga je sjebo neki Sadiković iz Kreke kod Tuzle. Bio je bolji, al je išo na helikoptere pa mu nije bio konkurencija. Na promociji roditelji, sestre i jedna kakti zaručnica. Našao ju je u Zadru u kafiću u pauzama između letenja. Lijepa ko slika. Bila je skeptična. Jebiga, vojno lice. Rekli su joj, nemoj, završićeš u Titogradu, a i oni piju, znaš kakva je vojska. Nije to život. Selit ćete se ko Cigani. Svakih pet godina drugi grad. Djeca taman upoznaju kolege, a vi idete dalje. Tako naređuje Armija. Nema odtog selameta. Plaća nekakva, a četverosobni stan. Tako je i bilo. Jad i bijeda. Nije ga bilo doma. Stalno je kao bio dežuran. NIje znao ni gdje djeca idu u školu. Više ga ništa nije zanimalo. Onda je imao katapultiranje. Nema letanja nekoliko mjeseci. Od kralješnica. Normalno za katapultiranje. Onda prizemljenje. Odu godine u trinaest sekundi. Raspo se život. Ostada birtija. Bolan razvod. Mutno. Najmutnije. A zašto ? Zato što je mislio ko Martin Luther King. I have a dream.
Post je objavljen 19.02.2006. u 13:26 sati.