...one last goodbye...
30.05.2008., petak
".........znam,, sad ne mogu vrijeme vratiti i iz pocetka poceti.........."
|
evo i mene... nazalost... jer cim ja sjedim i pisem ovdje,, znaci da me nesto jebe... i da,, nesto me jebe... chivee mi je ostavila komentrar na ovom zadnjem postu.. cHivee..=)) Samo u prolazu.. Idi sad druze moi ljubav i pozdrav mi odnesi mojoj ti.. Putu mom tu je kraj umoran ovde ja cu stati, zelim mir.. 29.05.2008. (20:51) e da,, ti si stavila taj dio pjesme,, a meni svira cijela pjesma,, a u glavi samo ovi stihovi: Nedostajes mi brate, neki ne mogu da shvate kako tuga toliko traje, zasto ne zivim vise dalje.. jarane ne mogu, ko da si mi iscupao nogu,, s tobom umro je i dio mene,, a onaj drugi vene... a slusaj sada,, kako moze to biti tako,, koliko daleko doseze tuga? predivna noc,, i sve je savrseno... a onda u drugom trenu,, otvorim komentare bloga,, procitam te stihove,, sjetim se svega,, upalim si cijelu pjesmu,, i ode sve u kurac.... chive,, odmah da ti kazem,, nisi ti kriva za to,,, samo se eto potrefilo da si to ti napisala.... i dokle ljudska glupost moze ici? imati trenutno sve u zivotu,, doslovno sve,, a jedna stvar te potpuno unisti,,, ali opet,, kada razmislim,, ma jebi ti to,, nek me tuga za njima uvijek uhvati,, nek me drzi zauvijek,, jer ne zelim to da zaboravim,,, nikada... neki dan vozim svoju baku na hitnu,, imala je nekih problema,, na srecu sve zavrsilo... ali dobro to,, vracamo se iz bolnice,, i prolazimo pored mjesta gdje su oni zavrsili svoj put,, i ona mene pita kako se ja osjecam,, da li sam to sve prebolio... sto da ja njoj odgovorim? naravno da sam joj odgovorio da jesam,, da sam se smirio... sada ce neki ljudi opet reci da sam picka,, jer ne zelim pricati o tome sa nikim,, jebi ga,, jesam picketina.,, jer ne mogu o tome pricati sa nikim,, osim brat,, marko i djevojka,,,, ne da ne mogu,, nego necu... mislim,, pricao sam ja o tome s dosta ljudi,, ali.. pricati o tome kako to radim sa markom,, nema sanse... ne zasluzuje to nitko... pa ni ti... sta sam mislio u postu? nemam pojma,, i stvarno me i ne zanima,,, jer,, kada se samo sjetim pocetka ovog bloga,, nisam niti jednu rijec pisao razmisljajuci sto ces ti procitati,, pisao sam ga samo za sebe,, sve sto ja osjecam,, a sada,, previse me ljudi zna,, i ne volim to,, ne svidja mi se to... ali eto,, jedan post onako bez smisla, bez znacenja,, kao na mom pocetku... a pjesma se vrti stalno... sta sada? nista,, lec i zaklopiti oci,, i sanjati ih... jebi ga,, ostalo nam je samo to... ".........znam,, sad ne mogu vrijeme vratiti i iz pocetka poceti.........." |
23.05.2008., petak
hocu hodati...
|
zamisli hodati,, i samo hodati,, ici.... odlucis se,, i hodas,,, hodas negdje! jednostavno koracati,, noga pred nogu.. jedan korak,, dva koraka,, tri koraka........ samo hodas... samo hodas,, zavucen u sebe,, svoje misli,, samo hodas,,, probaj zamisliti,, samo hodati... hodas neko vrijeme, i da,, sve ti je poznato,, svaka zgrada,, svaka kuca.... ides i hodas,, poznato ti je sve to... svaki covjek,, svaka osoba ima svoju pricu,, pricu koja je vezana uz tebe,, znas sve... ali hodas dalje... polako primjetis kako ti sve to sve manje i manje poznato izgleda,,, cekja,, pa ovo nije moja ulica,, ovo nije moj grad,, ovo je nesto drugo... cekaj,, ovu zgradu ne znam,, pogledaj... neki klininci se tamo igraju,, a cekaj,, to nije mali od mog susjeda,, to nije onaj mali iz ulice gdje su mi djed i baka... ma mozda su to neki novi klinci koje nisam nikada vidio...ma idem dalje,, hodam... samo hodam,, zabijen u svoje misli,, kako sve gledam,, nema toga vise poznatog,, sve je stvarno drugacije.. srecem neke ljude,, cekaj,, to nije moj brat.. ma cekaj mater mu jebem,, to nije nitko poznat... ja ne znam nikoga,, ma daj da vidim sto je to iza mene,, ne,, ne mogu se okrenuti,, ma sto je ovo? hej?! hocu vidjeti sto je iza mene,, ma tko mi to neda? hej!! ako ne mogu pogledati iza sebe,, kako znati odakle sam dosao... ma jebem mu,, necu si dopustiti da su mi svi stranci... necu... hodam,, samo lagano hodam... srecem ovog covjeka,, izgleda mi normalna osoba... nastavljam hodati... eno vidi,, i onaj je normalan,, ma gledaj,, ovaj grad je nekako fin... svi ljudi mi se cine fini,, ma da,, ovo je predobro.. ja sam tu u ovom gradu,, i da hodam sretan... ja hodam negdje gdje nisam nikada hodao.. i svi su tako dobri... ma samo hodam! osjecam se sretan,, ali cekaj,, vidi onog covjeka tamo,, nije mi bas dobro raspolozen... ma cekaj jebem mu.,, ni onaj tamo nije bas fin,, a gledaj onoga sto mi prilazi,, ne cini mi se dobar,, aaaa! udario mi je samar! hej,, pa svi idu prema meni,, heeej! oni mene tuku,, ne! prestanite,, hodaj,, samo hodaj... hodam,, hodam sve brze,, ali ne trcim,, ne zelim trcati,, pa sve je bilo tako dobro,, a najednom me svi tuku, zasto? daj da vidim.. ne! ne mogu se okrenuti,, ma idem ja hodati,, hodam... idem prema nekom novom covjeku... ma hej,, osjetim neku bol u stomaku... ma cekaj,, to sve vise boli,, uff.. ne mogu nastaviti,, ali moram hodati... ma tko kaze? tko kaze da moram hodati?? ako necu hodati,, necu! ali hej,, pogledaj ju... ona meni prilazi... ali ako se dobro sjecam,, u proslom gradu su mi ljudi tako prilazili i udarali me,, ali da li ce to opet tako biti,, ma nece! siguran sam! hodat cu prema njoj,,, pokusat cu.. ne,, ne mogu.. ne mogu hodati.. evo,, pogledaj,, ona mi pruza ruku... hej,, pruza mi ruku,, a ne udara me... ma sto je ovo... cekaj! nestala je ona ruzna bol,, osjecam se nekako fino,,, ma cekaj.. osjecam se predobro... heej!! da li je to ona fina sreca? mora da je,,, ma hodam... idem dalje,,, ali cekaj opet! netko me drzi za ruku! ma daaa,,, to je ona.. ona koja me rijesila svih ovih bolova,,,ma hodam uz nju,, osjecam se savrseno.. idem dalje... hodam... CEKAJ!! gdje je? gdje si nestala? ljepotice? zasto si me ostavila? ja ne hodam! ja stojim,, ne mogu hodati... hej,, gdje je sve? gdje su novi gradovi? gdje su novi ljudi? ma hocu i one koji su me tukli,, hocu da mogu hodati,, hocu dobre ljude uz sebe, da hodaju uz mene,, hocu i zle ljude,, ako treba nek me tuku,, samo mi dajte nekoga!! cekaj,, NEMA NICEGA.... MATO,, prijetelju moj.. znam da ne mozes vise hodati! ali,, ako treba,, reci mi gdje si,, samo mi reci jednu rijec! mato... doci cu po tebe,, nosit cu te... hodat cemo zajedno! mato,, jel me cujes? |
19.05.2008., ponedjeljak
bijeli moj mali...
|
znam,, jesam zapustio ovaj svoj blog,, znam da mi to nije dobro,, ali jebi ga,, tako je kako je... previse sretnih dogadjaja,, previse vremena okupiran finim stvarima,, ma previse srece,, da bih sjeo i odvojio pola sata-sat da napisem jedan post... ali evo,, sada sam uhvatio to vrijeme,, a nadam se da cu zavrsiti post do kraja... jer je mala pauza od ucenja,, a vrijeme preljepo vani... a evo,, opet se nesto lose dogodilo, pa sam se ja odlucio na post... stvarno moram reci,, da covjek kada je sretan,, kada je presretan,, zaboravi na neke stvari,, pod tim neke stvari mislim na tugu,, na te stvari koje su nas zajebavale u svakodnevnom zivotu,,, ali dobro... necu vise o tome,, jer kakve sam srece,, samo cu na sebe navuci maler,,, ali nee,,, nece doci do toga,, jebi ga,, necu ti dopustiti to zadovoljstvo da me opet vidis kako sam na dnu... ne,, ne.... evo sada vec neka 3-4 dana sam bez svog jednog macka... hmm... sjecas se onog mog posta sa njihovim slikama? da,, sjecas se... e da,, imao sam dva macka,, za koje sam prije mislio da su macke,, ali ne,, ispostavilo se da su to muzjaci... ali dobro... i da,, jedan macak,, bijeli (kako sam ga od milja zvao),, je jednostavno nestao... samo nestao... jedno jutro kada sam sisao da ih nahranim,, oni me obavezno cekaju pred vratima zgrade,, svako jutro cekaju pred vratima i meni skacu na nogu,, hoce hranu... i to jutro,, samo jedan macak (tigar, kako ga zovem) i to sav nikakav,, sav "pokiso",, onako tiho mjauce... odmah cudna situacija,, prvo jer nema bijelog,, a jos i ovaj mjauce,, sto jaaako rijetko radi... i onda potraga po dvoristu za bijelim,,, u svaki dio dvorista,, pod svaki auto, u svaku garazu,, okolo dvorista,, po ulici,, ma nigdje... stvar je u tome,, sto oni nikada nisu izbivali iz dvorista duze od nekih 15-20 minuta... i sada jednostavno nema mog malog macka... i evo,, dan za danom,, a bijelog nema... gdje je nestao? kako je otisao? da li je ziv uopce? gdje je? nema odgovora... cuo sam jednu pricu koje se jos uvijek drzim,, a to je da je jedan macak,, pobjegao iz stana zgrade,, u gradu,, vinkovcima,, prvi puta u zivotu je izasao van,, i da ga nije bilo 4-5 dana,, ali da se kasnije vratio,, da se jednostavno pojavio... tako se i ja nadam,, da ce se moj mali bijeli pojaviti... znam,, svaki dan kada izlazim iz zgrade,, ocekujem da cu vidjeti njega kako hoda pored svog brata i kako trce prema meni.... nadam se... jer,, koliko god sam ja tuzan zbog toga sto ga nema,, tako je jos vise tuzan njegov brat, tigar... vidi se po njemu.. usporeniji koraci,, ne lovi onako kako je lovio,, stalno mjauce... jednostavno je naucio na njega,, jer su od prvog dana kada sam ih spasio iz snjega, kada sam ih donio kod sebe u stan,, zajedno,, svaki dan, svaki sat su oni bili zajedno... ne znam,,, mozda ce ti stvarno zvucati smijesno i glupo,, ali ako nikada nisi imao nekog ljubimca,, onda ne mozes znati kako ti to malo stvorenje moze toliko prirasti srcu,, koliko se moze zavoljeti to "nesto" sto ne moze ni pricati... ma to je neopisiv osjecaj,, ako ga nisi dozivio... jebi ga,, meni moj bijeli macak fali,, puno...   nadam se da ce se vratiti,,, mora... |
08.05.2008., četvrtak
on/off........
|
mnogo puta su mi bliski ljudi rekli da sam preveliki sanjar... ali,, uvijek sam se nakon te recenice pitao,, da li je biti sanjar to sto gledam ne previse pokvareno na svijet? da li je biti sanjar to sto ocekujem da se svi ponasaju onako kako bi trebali, onako kako kazu pisana i nepisana pravila? da li to znaci biti sanjar? da li sanjar znaci to da ocekujem da se ljudi prema meni odnose onako kako se ja prema njima odnosim?? da li to znaci biti sanjar? ako znaci,, onda da,, jesam sanjar... ali ja sebe ne smatram sanjarom,, nego samo realnim djetetom,, djetetom koje gleda na svijet normalnim ocima,, da kazem odmah,, NE,, NISAM SVETAC,, sjebao sam bezbroj ljudi,, lagao sam najdrazim osobama, napravio sam neke stvari najblizim osobama,, napravio sam neke stvari sam sebi,, i sa njima indirektno sjebavajuci tudje zivote... ali opet,, gledam i gledat cu na svijet tim svojim ocima,, otac mi je bezbroj puta rekao,, "sine,, najebat ces zbog toga sto si takav,, znas biti govno, ali rijetko.. trebas biti govno stalno, a samo ponekad dobar momak!" znam da je covjek upravu,, ima toliko iskustva u svemu,, ma previse iskustva,, prosao je vise nego svi ljudi koje znam.... i znam da govori iz srca i da bi mene pripremio za taj svijet velikih,, jer nisam spreman nikako.... znam da nisam... osjecam to,, i zbog toga pusim na vecini podrucja... ali,, kako?? kako sebi narediti da budem govno,, znam da ces sada reci,, da i sada jesam govno, ono najvece,, ali ja smatram da ipak nisam... pa kako onda sebi reci,, hajde sada budi govno! gledaj samo sebe,, pazi samo na svoja ledja,, sjebi svakoga samo da bi tebi bilo bolje - lakse... kako to narediti? postoji negdje prekidac, on/off?? a vidis,, dodje trenutak u zivotu,, kada se taj prekidac sam od sebe stvori ispred mene,,, samo da ga kliknem... samo da stisnem,,, i sto onda napravim?? jedno veliko NISTA... danas situacija.. nije bitno u vezi cega,, zasto i kako... jednostavno sam dobio tu priliku,, da prebacim taj prekidac,, da ga upalim,, da napravim ON... svi se uvjeti poslozili,, sve se poklopilo,, samo da ga stisnem i da eksplodira sve u meni... da napravim ono sto sam oduvjek htio, da kazem tim ljudima ono sto odavno sutim,, ma da razjebem sve zivo... i naravno,, opet se sjetim svoga oca... "nikada ne reagiraj po prvim mislima,, smiri se,, razmisli o svemu i onda napravi ono sto osjecas" da,, smirim se... prodje to neko vrijeme... i samo se proguta jos jedna loptica,,, ta vrata koja su se odskrinula,, vrata iza kojih se cuva sve to,, malkoc se vise otvore,, gurne se na brzinu to sto imas unutra,, i opet zatvoris ta vrata... zakljucas tih sto brava i jednostavno zaboravis na taj kljuc... ne,, ne zaboravis na te stvari iza tih vrata,, nego samo zaboravis gdje je kljuc,, kljuc koji uvijek ponovo nadjes... jer ce uvijek ponovo doci trenutak kada ces trebati otvoriti ta vrata... odlucis taj prekidac ostaviti, nista nepoduzeti... a onda osjetis onu bol u grudima,, onu nemoc i ono razocarenje u cijeli svijet... a ne samo u tog jednog covjeka koji ti poljulja sve sto postoji... kako je kristina rekla u svom jednom postu,, jedna recenica koja mi je ostala duboko u sjecanju... "ona stara otpuse vjetar a nova se polako grade i cekaju na zaborav.." ((misli na uvjerenja)) da,, kada odlucim ne dirati taj prekidac,, sva ona uvjerenja koja sam do tada imao,, odnese ih vjetar.. nema ih... ostanu obrisi,, to da,,, ali opet pocinjem sebe ispitivati,, opet pokusavam skuziti sto je pravo,, sto je pravi put,, kuda krenuti,, kako misliti... ne znam.... ali najgora mi je ta nemoc... ne,, nije to nemoc,, ili ipak jeste?? hmmm... nije nemoc u smislu da nista ne smijem napraviti, ne smijem zbog nekih posljedica,, ne, nije takva nemoc.... ja to mogu napraviti,, ustati,, reci sve tom covjeku u lice,, svim ljudima oko njega,, svim drugim osobama,,, ja to mogu reci,, nemam se cega bojati,, ali,, ono nesto,, sto mi kaze da ipak to ne napravim... ne znam da li me razumijes... znam da mogu to napraviti, ali necu zbog ne znam ni sam kojeg razloga,, a kako to nisam napravio,, e onda me udara tuga sto je to sve tako... ali kada i razmislim,, i da napravim to sve... sto cu postici time?? nista... samo pokazati da me to sve jebe i previse... samo pokazati da su dosli do mene i da sa me totalno razjebali... ne,, necu dalje.... necu im pruziti to zadovoljstvo... iako znam da necu spavati,, iako trenutno gorim od ljutnje,, iako znam da ce mi se dosta ljudi smijati iza ledja jer sam ispao picka,, iako znam da sebi necu to nikada oprostiti... jebi ga... ostat cu do kraja onaj tvoj sanjar... nadati se da ce jednog dana sve to doci na svoje ida ce se meni, po tom pitanju sve vratiti onako kako zelim.... jebi ga... cuvam u sebi, zakljucavam sve iza onih vrata,, sve skupljam,, samo,, da li ce ta soba postati premala?? toga se bojim... da,, bojim se.... |
01.05.2008., četvrtak
"znas da me svi znaju i znas da cu sve saznati, sada uzivaj vani.."
|
odmah da napomenem,, OVO JE JEDAN VELIKI KOMENTAR NA KRISTININ ZADNJI POST... ZATO ODI TAMO I PROCITAJ PRVO NJEN POST!! dosao sam sa onog "doceka prvog maja",, jos se jednom nazderao kao gladan vuk,, i malo pregledao blogove,, i naisao na kristinin,, tocnije,, prvo sam u svojim komentarima procitao sto mi je ona napisala da ima novi post... procitao sam to,, skuzio da je to o ocu/tati... pa sam mislio da bi bilo malo glupo da ja isto o tome pisem,, iako sam mislio na to sinoc i danas,, a da nisam vidio njen post... sjecam se jednog dana,, kada sam ja jos bio nadobudni srednjoskolac,, prepametan za sve, nista me nije jebalo... i kada je moj brat,, stariji od mene 4 godine,, u jednom razgovoru sa starcima rekao mom tati,, nesto u smislu,, da mu zahvaljuje sto je bio takav prema njemu,, u mladosti... nisam ja to kuzio, tj. nisam htio kuziti,, jer me bolio Qrac za sve... ali u zadnje vrijeme,, jako puno puta znam reci svom tati... cesto mu zahvalim,, za svaku onu rijec koju mi je izgovorio povisenim tonom,, za svaki onaj samar,, za svaki onaj put kada me dobro natukao kada sam napravio neku pizdariju,, svaki puta kada mi je zabranio izlazak,, svaki puta kada je uzeo napajanje kompa,, za svaki onaj namrgodjeni pogled,, ma za svaku onu "odgojnu mjeru"... ne bih da ispadnem neki mudrijas, da se preseravam ovdje, da glumim da sam neki starac naspram tebe,, ALI,, koliko god mi bilo tesko, koliko god puta sam mu opsovao u sebi sve zivo kada bi me udario,, sada bih mu poljubio ruku toliko puta koliko me udario... da razjasnim,, nije me udarao tako da bi me sakama derao i takve stvari.. ali,, kais, samar i takve stvari... jer vidim sto je od mene takvom "metodom" napravio,, ustvari,, bolje receno, vidim sto mi nije dopustio da postanem... sto se sve radi, kako se ponasa,, ma sve to.. svi koji ste bili na virovima, vidjeli ste o cemu pricam... jednostavno mi to nije dopustio... jer svaki puta kada cugam,, sjetim se recenice,, svaki puta kada pozelim napraviti neku pizdariju,, sjetim se recenice,, svaki puta kada i pomislim na neku glupost,, sjetim se te recenice... ako da,, treba zahvaliti starom ili staroj... naravno,, ako su te izveli na pravi put,, a ako nisu... e jebi se brate moj... nema tebi spasa... ne kazem da sam zlatan,, ooo nee!! nisam ni malo,, ali postoje granice,, postoje neka nepisana pravila,, MA POSTOJI TA RECENICA "znas da me svi znaju i znas da cu sve saznati, sada uzivaj vani.." neda mi se previse pisati,, ali znas na sto mislim,, znas sto zelim reci,, a sada ja odoh u krevet.. jer nisam oka sklopio duze od 10 minuta,, dva dana... jos jednom,, oprosti kristina sto sam "ukrao" tvoju temu,, ali stvarno mi je to palo na pamet i neznajuci da si ti to napisala... uzivaj.. |
