...one last goodbye...
19.05.2008., ponedjeljak
bijeli moj mali...
|
znam,, jesam zapustio ovaj svoj blog,, znam da mi to nije dobro,, ali jebi ga,, tako je kako je... previse sretnih dogadjaja,, previse vremena okupiran finim stvarima,, ma previse srece,, da bih sjeo i odvojio pola sata-sat da napisem jedan post... ali evo,, sada sam uhvatio to vrijeme,, a nadam se da cu zavrsiti post do kraja... jer je mala pauza od ucenja,, a vrijeme preljepo vani... a evo,, opet se nesto lose dogodilo, pa sam se ja odlucio na post... stvarno moram reci,, da covjek kada je sretan,, kada je presretan,, zaboravi na neke stvari,, pod tim neke stvari mislim na tugu,, na te stvari koje su nas zajebavale u svakodnevnom zivotu,,, ali dobro... necu vise o tome,, jer kakve sam srece,, samo cu na sebe navuci maler,,, ali nee,,, nece doci do toga,, jebi ga,, necu ti dopustiti to zadovoljstvo da me opet vidis kako sam na dnu... ne,, ne.... evo sada vec neka 3-4 dana sam bez svog jednog macka... hmm... sjecas se onog mog posta sa njihovim slikama? da,, sjecas se... e da,, imao sam dva macka,, za koje sam prije mislio da su macke,, ali ne,, ispostavilo se da su to muzjaci... ali dobro... i da,, jedan macak,, bijeli (kako sam ga od milja zvao),, je jednostavno nestao... samo nestao... jedno jutro kada sam sisao da ih nahranim,, oni me obavezno cekaju pred vratima zgrade,, svako jutro cekaju pred vratima i meni skacu na nogu,, hoce hranu... i to jutro,, samo jedan macak (tigar, kako ga zovem) i to sav nikakav,, sav "pokiso",, onako tiho mjauce... odmah cudna situacija,, prvo jer nema bijelog,, a jos i ovaj mjauce,, sto jaaako rijetko radi... i onda potraga po dvoristu za bijelim,,, u svaki dio dvorista,, pod svaki auto, u svaku garazu,, okolo dvorista,, po ulici,, ma nigdje... stvar je u tome,, sto oni nikada nisu izbivali iz dvorista duze od nekih 15-20 minuta... i sada jednostavno nema mog malog macka... i evo,, dan za danom,, a bijelog nema... gdje je nestao? kako je otisao? da li je ziv uopce? gdje je? nema odgovora... cuo sam jednu pricu koje se jos uvijek drzim,, a to je da je jedan macak,, pobjegao iz stana zgrade,, u gradu,, vinkovcima,, prvi puta u zivotu je izasao van,, i da ga nije bilo 4-5 dana,, ali da se kasnije vratio,, da se jednostavno pojavio... tako se i ja nadam,, da ce se moj mali bijeli pojaviti... znam,, svaki dan kada izlazim iz zgrade,, ocekujem da cu vidjeti njega kako hoda pored svog brata i kako trce prema meni.... nadam se... jer,, koliko god sam ja tuzan zbog toga sto ga nema,, tako je jos vise tuzan njegov brat, tigar... vidi se po njemu.. usporeniji koraci,, ne lovi onako kako je lovio,, stalno mjauce... jednostavno je naucio na njega,, jer su od prvog dana kada sam ih spasio iz snjega, kada sam ih donio kod sebe u stan,, zajedno,, svaki dan, svaki sat su oni bili zajedno... ne znam,,, mozda ce ti stvarno zvucati smijesno i glupo,, ali ako nikada nisi imao nekog ljubimca,, onda ne mozes znati kako ti to malo stvorenje moze toliko prirasti srcu,, koliko se moze zavoljeti to "nesto" sto ne moze ni pricati... ma to je neopisiv osjecaj,, ako ga nisi dozivio... jebi ga,, meni moj bijeli macak fali,, puno...   nadam se da ce se vratiti,,, mora... |
