...one last goodbye...
08.05.2008., četvrtak
on/off........
|
mnogo puta su mi bliski ljudi rekli da sam preveliki sanjar... ali,, uvijek sam se nakon te recenice pitao,, da li je biti sanjar to sto gledam ne previse pokvareno na svijet? da li je biti sanjar to sto ocekujem da se svi ponasaju onako kako bi trebali, onako kako kazu pisana i nepisana pravila? da li to znaci biti sanjar? da li sanjar znaci to da ocekujem da se ljudi prema meni odnose onako kako se ja prema njima odnosim?? da li to znaci biti sanjar? ako znaci,, onda da,, jesam sanjar... ali ja sebe ne smatram sanjarom,, nego samo realnim djetetom,, djetetom koje gleda na svijet normalnim ocima,, da kazem odmah,, NE,, NISAM SVETAC,, sjebao sam bezbroj ljudi,, lagao sam najdrazim osobama, napravio sam neke stvari najblizim osobama,, napravio sam neke stvari sam sebi,, i sa njima indirektno sjebavajuci tudje zivote... ali opet,, gledam i gledat cu na svijet tim svojim ocima,, otac mi je bezbroj puta rekao,, "sine,, najebat ces zbog toga sto si takav,, znas biti govno, ali rijetko.. trebas biti govno stalno, a samo ponekad dobar momak!" znam da je covjek upravu,, ima toliko iskustva u svemu,, ma previse iskustva,, prosao je vise nego svi ljudi koje znam.... i znam da govori iz srca i da bi mene pripremio za taj svijet velikih,, jer nisam spreman nikako.... znam da nisam... osjecam to,, i zbog toga pusim na vecini podrucja... ali,, kako?? kako sebi narediti da budem govno,, znam da ces sada reci,, da i sada jesam govno, ono najvece,, ali ja smatram da ipak nisam... pa kako onda sebi reci,, hajde sada budi govno! gledaj samo sebe,, pazi samo na svoja ledja,, sjebi svakoga samo da bi tebi bilo bolje - lakse... kako to narediti? postoji negdje prekidac, on/off?? a vidis,, dodje trenutak u zivotu,, kada se taj prekidac sam od sebe stvori ispred mene,,, samo da ga kliknem... samo da stisnem,,, i sto onda napravim?? jedno veliko NISTA... danas situacija.. nije bitno u vezi cega,, zasto i kako... jednostavno sam dobio tu priliku,, da prebacim taj prekidac,, da ga upalim,, da napravim ON... svi se uvjeti poslozili,, sve se poklopilo,, samo da ga stisnem i da eksplodira sve u meni... da napravim ono sto sam oduvjek htio, da kazem tim ljudima ono sto odavno sutim,, ma da razjebem sve zivo... i naravno,, opet se sjetim svoga oca... "nikada ne reagiraj po prvim mislima,, smiri se,, razmisli o svemu i onda napravi ono sto osjecas" da,, smirim se... prodje to neko vrijeme... i samo se proguta jos jedna loptica,,, ta vrata koja su se odskrinula,, vrata iza kojih se cuva sve to,, malkoc se vise otvore,, gurne se na brzinu to sto imas unutra,, i opet zatvoris ta vrata... zakljucas tih sto brava i jednostavno zaboravis na taj kljuc... ne,, ne zaboravis na te stvari iza tih vrata,, nego samo zaboravis gdje je kljuc,, kljuc koji uvijek ponovo nadjes... jer ce uvijek ponovo doci trenutak kada ces trebati otvoriti ta vrata... odlucis taj prekidac ostaviti, nista nepoduzeti... a onda osjetis onu bol u grudima,, onu nemoc i ono razocarenje u cijeli svijet... a ne samo u tog jednog covjeka koji ti poljulja sve sto postoji... kako je kristina rekla u svom jednom postu,, jedna recenica koja mi je ostala duboko u sjecanju... "ona stara otpuse vjetar a nova se polako grade i cekaju na zaborav.." ((misli na uvjerenja)) da,, kada odlucim ne dirati taj prekidac,, sva ona uvjerenja koja sam do tada imao,, odnese ih vjetar.. nema ih... ostanu obrisi,, to da,,, ali opet pocinjem sebe ispitivati,, opet pokusavam skuziti sto je pravo,, sto je pravi put,, kuda krenuti,, kako misliti... ne znam.... ali najgora mi je ta nemoc... ne,, nije to nemoc,, ili ipak jeste?? hmmm... nije nemoc u smislu da nista ne smijem napraviti, ne smijem zbog nekih posljedica,, ne, nije takva nemoc.... ja to mogu napraviti,, ustati,, reci sve tom covjeku u lice,, svim ljudima oko njega,, svim drugim osobama,,, ja to mogu reci,, nemam se cega bojati,, ali,, ono nesto,, sto mi kaze da ipak to ne napravim... ne znam da li me razumijes... znam da mogu to napraviti, ali necu zbog ne znam ni sam kojeg razloga,, a kako to nisam napravio,, e onda me udara tuga sto je to sve tako... ali kada i razmislim,, i da napravim to sve... sto cu postici time?? nista... samo pokazati da me to sve jebe i previse... samo pokazati da su dosli do mene i da sa me totalno razjebali... ne,, necu dalje.... necu im pruziti to zadovoljstvo... iako znam da necu spavati,, iako trenutno gorim od ljutnje,, iako znam da ce mi se dosta ljudi smijati iza ledja jer sam ispao picka,, iako znam da sebi necu to nikada oprostiti... jebi ga... ostat cu do kraja onaj tvoj sanjar... nadati se da ce jednog dana sve to doci na svoje ida ce se meni, po tom pitanju sve vratiti onako kako zelim.... jebi ga... cuvam u sebi, zakljucavam sve iza onih vrata,, sve skupljam,, samo,, da li ce ta soba postati premala?? toga se bojim... da,, bojim se.... |
