Večera za 6

Julka je osvanula tog jutra na mojim vratima noseći šalice iz kojih se pušio vrući makijato. To je jedan od najdražih mi rituala od kada sam na bolovanju - kucanje na vratima a zatim i otvaranje istih sa onim neodoljivim "stiže kavicaaaa! " i, naravno, nove teme iz prirode i društva. Julka radi u jednom restoranu u susjedstvu, i kad joj je popodnevna smjena spusti se dolje, te otuđi dvije kave za sebe i mene i dođe na jutarnju dozu ćakula.

" Umro Joža Manolić u sto i petoj" započe odmah Julka čim se spustila na stolicu.

"104. Preciznije - 104 godine i 22 dana. Ne znam koliko minuta i sekundi, nećemo sitničariti... "

"Kako, pa svi pišu... "

"Da, da ", nervozno ću ja, jer se radilo o temi koju demokratska većina uglavnom ne primjećuje, a mene strašno iritira, "znam što pišu - u sto i petoj... Problem je što je čovjek prije dvadesetak dana proslavio 104-ti rođendan pa onda nikako ne može imati 105. A i to - ušao u sto i petu - je logički neprihvatljivo, jer ako je ušao u 105-tu onda je ušao i u sve godine do susvita... Uglavnom, 105-ti rođenda nije proslavio, ali mu u zagradama iza imena uredno piše ta brojka. "

Julka me pomalo začuđeno pogleda, vidim da i ona dijeli sklonost prema hrvatskom računanju životne dobi, kako sam u sebi zvala tu dozlaboga iritantnu folklornu navadu javnosti da ti odmah doda i sljedeću godinu čim pogasiš svjećice na torti.
"
Gle, ovako " počnem uljudno objašnjavati, "mi smo valjda jedina zemlja na svijetu u kojoj imaš više godina nego rođendana. Dopuštam mogućnost da postoje neka plemena u zabitim dijelovima planete s istim sistemom računanja. Guglala sam malo netom, znaš da sam ja rođena krajem godine pa ovo izuzetno osobno doživljavam jer ako si, recimo, rođen 31. prosinca onda već sutradan imaš godinu dana iako još nisi ni zaplakati u majčinom naručju stigao... Uglavnom, na Wikipediji na primjer, uz ime svake slavne ličnosti stoji točan broj rođendana koji je proslavila...samo smo mi u Hrvatskoj stariji od ostatka svijeta zahvaljujući tome " ušao u... ". I da stvar bude gora, nije samo da si "ušao ", nego kada umreš, kao sada Joža jelte, to će ti pisati između onih zagradica pored imena. Kad sam skidala šuljeve na otpusnom pismu pisalo je da sam godinu dana starija! To sam prepravila korektorom, naravno..."

" Nisam razmišljala o tome. Ja imam 60 pa mi je svejedno, " turobno će Julka.

" Meni nije svejedno" strastveno nastavih, " cijeli život trpim to dodavanje godine viška, KRADU MI VRIJEME; a otkada su nam počeli smanjivati prihode, krasti buduće mirovine, glasove na izborima, nadu u državu bez korupcije i nepotizma, ja im naprosto ne dam tu jednu godinu, i želim da kad umrem bude točan broj godina pored mog imena, ili, dobro, ne moram baš umrijeti, kad na primjer budem zatečena u krađi ili kakvoj drugoj kriminalnoj nepodopštini želim da mi pored inicijala u novinama stoji broj proživljenih i doživljenih rođendana..."

Još smo se malo smijale, pričale i pijuckale kavu, a onda je Julka otišla.

Inače, tog dan mi je sjela plaća, 540 eura. Ušla sam u 600.

Kad prođeš 42 dana bolovanja, jer si imao peh da te neka budala pregazi autom ili da dobiješ karcinom ili nešto treće, dobiješ tu svotu. Time ti država poručuje koliko te poštuje i koliko zaslužuje da ti nju poštuješ.

Negdje na internetu naletjeh na meme " umro u 25-toj sahranjen u 75-toj". Isti tren se prepoznah u tom opisu. Ima već dosta godina da sam mrtva iako se i dalje uredno vodim u biračkom popisu, idem na posao, sjedim za svojim stolom u kuhinji itd. Ni sama nisam znala da sam umrla dugo godina tako da mi točan datum smrti nije poznat no, ionako, nije se radilo o fiksno određenom danu već je to bio proces koji se događao kroz duže vrijeme.S vremenom sam počela primjećivati da mi ono što mi je prije bio smisao svega - stavljanje misli na papir, pisanje - sve manje polazi od ruke. Pripisivala sam to trenutačnom umoru od posla, braka, svega, dok na kraju ne priznah sebi da sam kao Hemingway izgubila dar pisanja. Samo što se njemu to dogodilo dok je bio svjetski poznata njuška, a ja svoj zenit nikad nisam dosegla. Jednostavno sam se izgubila u kolotečini između zlih i manje zlih ali, u svakom slučaju, sličnih ljudi koji su se neometano uvukli u moj život kroz životne izbore koje sam radila, počevši od posla, braka, mjesta stanovanja, pa dalje kako to već ide.
Teško mi je pala ta spoznaja da sam iznutra prazna i nemam više što za reći. Tada sam shvatila da gubitak nekog talenta ili pregnuća znači upravo to - polagano umiranje. Pristao si na uvjete koji su tvome biću strani i prestaješ postojati. Upoznala sam još nekoliko živih a mrtvih ljudi. Vanju, koja je nekad oduševljavala maštovito aranžiranim slasticama iako nikad nije završila slastičarsku školu, a sad joj kolači nalikuju na reciklirani karton koji je neko vrijeme stajao na kiši. Sandru, koja je svašta znala raditi "na ruke ", hoćeš torbe, džempere, šalove ili lijepo oslikane tegle, sve dok jednog dana nije prestala iz sebi znanih razloga. Svima nam je bilo zajedničko da smo u jednom trenutku utihnuli. Nije isključeno da ćemo, s vremenom, otkriti neki "novi talenat koji nas ispunjava", možda postati zagrižene štovateljice joge kao i većina razočaranih sredovječnih žena koje žele pročistiti svoju auru, ili ćemo, odjednom, otkriti da znamo slikati a nikad do tada nismo imali pojma o tome niti nas je privlačilo. Pored moga stana ljeti viđam umirovljene činovnice iz općine, županije ili HEPa kako iznose štafelaje na ulicu i u sebi otkrivaju Picassa i Van Gogha pod vodstvom mlađahne Maje kojoj plaćaju mjesečnu upisninu za ovo otkrovenje.
Nije bilo lako priznati sam sebi da si mrtav ili, barem, polumrtav. Iziskuje to dosta hrabrosti pogledati stvarima u oči. Ali život je takava kakav je - nekad ljudi budu amputiranih udova, a nekad im je, pak, odrezan dio duše. I to onaj najdragocjeniji dio.I dalje se živi, plaćaju se računi, ispunjavaju obveze, ali je osjećaj nestao. Onda se, neminovno, pojavi pitanje što je uzrokovalo preminuće, kakva je to boljka koja te izgrizla iznutra i stvorila šupljine kroz koje je život curio kap po kap, godinama. Uvijek su uzrok ljudi. Čak i oni lajfkoučevi koji uvredljivo tvrde da smo sami odgovorni za sve u životu, i oni su uzrok umiranju duše. Ubijaju vas u pojam i uvaljuju vam krivnju. U zadnjih deset godina doživjela sam od drugih ljudi mobing na poslu, otimanje nasljedstva, bolest,tešku prometnu nesreću - onaj tko tvrdi da sam to privukla lošom vibrom zaslužuje da mu se isto dogodi u barem dvostrukoj količini.
Nemam iluzije o ljudima. Takvi su. Dvonožne životinje koje se pretvaraju da su nešto više od toga. Od cijele faune najveći ih dio odabire ulogu hijene, ponosnih lavova je malo, plahih gazela još manje.
Postoje, doduše, i ljudi koji izokrenu cijeli vaš svijet i udahnu vam život kao spasitelji kad utopljenika izvuku iz vode i daju disanje usta na usta, ljudi koji vas inspiriraju i pokreću, koji vam mogu sve reći i vi njima, ljudi sa kojima ste uvijek otvorenih dlanova i pogleda koji gleda pravo sa zrncem vedrine. Ali ja takve nisam upoznala. No čula sam za njih kroz filmove, prozu, pjesme.
U mome Govnogradu poznajem prijetvorne svakodnevne karikature, tašte egoiste i sadiste, likove s kompleksom veličine, koji gledaju na sve oko sebe s neskrivenim samopouzdanjem karakterističnim za glupe ljude na pozicijama moći. Oni su me ubili jer su većina i jer su tako dosadni kao i svijet koji su izgradili. Ne krivim ih jer im je to u prizemnoj prirodi, samo konstatiram činjenično stanje. Kakav grozan gubitak vremena...