Negdje na internetu naletjeh na meme " umro u 25-toj sahranjen u 75-toj". Isti tren se prepoznah u tom opisu. Ima već dosta godina da sam mrtva iako se i dalje uredno vodim u biračkom popisu, idem na posao, sjedim za svojim stolom u kuhinji itd. Ni sama nisam znala da sam umrla dugo godina tako da mi točan datum smrti nije poznat no, ionako, nije se radilo o fiksno određenom danu već je to bio proces koji se događao kroz duže vrijeme.S vremenom sam počela primjećivati da mi ono što mi je prije bio smisao svega - stavljanje misli na papir, pisanje - sve manje polazi od ruke. Pripisivala sam to trenutačnom umoru od posla, braka, svega, dok na kraju ne priznah sebi da sam kao Hemingway izgubila dar pisanja. Samo što se njemu to dogodilo dok je bio svjetski poznata njuška, a ja svoj zenit nikad nisam dosegla. Jednostavno sam se izgubila u kolotečini između zlih i manje zlih ali, u svakom slučaju, sličnih ljudi koji su se neometano uvukli u moj život kroz životne izbore koje sam radila, počevši od posla, braka, mjesta stanovanja, pa dalje kako to već ide.
Teško mi je pala ta spoznaja da sam iznutra prazna i nemam više što za reći. Tada sam shvatila da gubitak nekog talenta ili pregnuća znači upravo to - polagano umiranje. Pristao si na uvjete koji su tvome biću strani i prestaješ postojati. Upoznala sam još nekoliko živih a mrtvih ljudi. Vanju, koja je nekad oduševljavala maštovito aranžiranim slasticama iako nikad nije završila slastičarsku školu, a sad joj kolači nalikuju na reciklirani karton koji je neko vrijeme stajao na kiši. Sandru, koja je svašta znala raditi "na ruke ", hoćeš torbe, džempere, šalove ili lijepo oslikane tegle, sve dok jednog dana nije prestala iz sebi znanih razloga. Svima nam je bilo zajedničko da smo u jednom trenutku utihnuli. Nije isključeno da ćemo, s vremenom, otkriti neki "novi talenat koji nas ispunjava", možda postati zagrižene štovateljice joge kao i većina razočaranih sredovječnih žena koje žele pročistiti svoju auru, ili ćemo, odjednom, otkriti da znamo slikati a nikad do tada nismo imali pojma o tome niti nas je privlačilo. Pored moga stana ljeti viđam umirovljene činovnice iz općine, županije ili HEPa kako iznose štafelaje na ulicu i u sebi otkrivaju Picassa i Van Gogha pod vodstvom mlađahne Maje kojoj plaćaju mjesečnu upisninu za ovo otkrovenje.
Nije bilo lako priznati sam sebi da si mrtav ili, barem, polumrtav. Iziskuje to dosta hrabrosti pogledati stvarima u oči. Ali život je takava kakav je - nekad ljudi budu amputiranih udova, a nekad im je, pak, odrezan dio duše. I to onaj najdragocjeniji dio.I dalje se živi, plaćaju se računi, ispunjavaju obveze, ali je osjećaj nestao. Onda se, neminovno, pojavi pitanje što je uzrokovalo preminuće, kakva je to boljka koja te izgrizla iznutra i stvorila šupljine kroz koje je život curio kap po kap, godinama. Uvijek su uzrok ljudi. Čak i oni lajfkoučevi koji uvredljivo tvrde da smo sami odgovorni za sve u životu, i oni su uzrok umiranju duše. Ubijaju vas u pojam i uvaljuju vam krivnju. U zadnjih deset godina doživjela sam od drugih ljudi mobing na poslu, otimanje nasljedstva, bolest,tešku prometnu nesreću - onaj tko tvrdi da sam to privukla lošom vibrom zaslužuje da mu se isto dogodi u barem dvostrukoj količini.
Nemam iluzije o ljudima. Takvi su. Dvonožne životinje koje se pretvaraju da su nešto više od toga. Od cijele faune najveći ih dio odabire ulogu hijene, ponosnih lavova je malo, plahih gazela još manje.
Postoje, doduše, i ljudi koji izokrenu cijeli vaš svijet i udahnu vam život kao spasitelji kad utopljenika izvuku iz vode i daju disanje usta na usta, ljudi koji vas inspiriraju i pokreću, koji vam mogu sve reći i vi njima, ljudi sa kojima ste uvijek otvorenih dlanova i pogleda koji gleda pravo sa zrncem vedrine. Ali ja takve nisam upoznala. No čula sam za njih kroz filmove, prozu, pjesme.
U mome Govnogradu poznajem prijetvorne svakodnevne karikature, tašte egoiste i sadiste, likove s kompleksom veličine, koji gledaju na sve oko sebe s neskrivenim samopouzdanjem karakterističnim za glupe ljude na pozicijama moći. Oni su me ubili jer su većina i jer su tako dosadni kao i svijet koji su izgradili. Ne krivim ih jer im je to u prizemnoj prirodi, samo konstatiram činjenično stanje. Kakav grozan gubitak vremena...
Post je objavljen 01.04.2024. u 14:59 sati.