Večera za 6

Napisala je zadnju rečenicu. Pročitala sve iz početka, još jednom, da joj se ne bi neki tipfeler omaknuo. I tek onda, nonšalatno, kliknula "objavi".

Bilo je i neko sigurnosno pitanje prije toga. "Kako se zove mlado od ovce?" Osmjeh joj nije silazio s usana dok je utipkavala odgovor , jer ju je onaj na kojeg je pomislila tad podsjetio upravo na - ovcu. Koja bleji u prazno.

Znala je da će svega nakon par minuta, ili par sati, svejedno, i on doletjeti među komentatore. Najvjerojatnije sa nekom kritikom na napisano, jer je postao vrlo ozlojeđen i žučljiv otkako je shvatio da blogerica, koju uredno čita, zastupa svjetonazorski, kulturalno i iskustveno sve ono čemu se on protivi. Morilo ga je i to što takvi, njemu neprihvatljivi tekstovi, često završe na naslovnici, a on koji zastupa istinske, tradicionalne i domoljubne vrijednosti nikako da se makne sa "fresh" liste. No, nije tu bio kraj njegovoj muci. Naime, ono što ga je najviše tangiralo jeste što ga je ona - ignorirala. To je u njemu stvaralo osjećaj egzistencijalne i seksualne krize, jer je spadao u onu vrstu muškarca koji vas to više želi što ga okrutnije štiklama bodete po jajima. Da mu je barem brisala komentare, pa bi digao revoluciju na blogu, pisao svima i svakome kako je njegovo pravo na iznošenje mišljenja povrijeđeno od strane te ohole i tašte ženke, bio bi žrtva a žrtve su uvijek u pravu, dok su oni koji brišu komentare uvijek u krivu jer guše slobodu misli... Ali ništa od toga, puštala ga je da piše po njenom blogu i - nije reagirala. Ni da trepne.

No, ono što mu je ulijevalo osobitu nervozu bilo je to što je njegova istančana intuicija paćenika, koji je dobio košarica ne zna im se broja, znala da se iza svega krije jedna još tragičnija istina - a ta je da ona njegove komentare uopće ne čita. Jer joj je dosadan. Jednostavno ih preskoči, kao što učinimo kad na ulici naiđemo na pasji drek. I to ga je bacalo u očaj, ali je ta očaj imao heroinski touch jer što ga je više osjećao, to je više pisao komentare po njenom blogu, naprosto nije mogao odoljeti. Bio je beznadežno nesretno zaljubljen u tamnu pozadinu njenog bloga.

Nije, međutim, znao da se ona svaki puta nasmiješi onaj trenutak prije nego što će preskočiti čitanje njegova komentara. Da je to znao, možda bi mu bilo lakše.

Sutradan se ponovno konektirala na internet i zaista - pod tekstom se skupila već solidna količina komentara koje je čitala, neke sa više, neke sa manje zanimanja. A onda, pri dnu stranice, čim je pročitala početno slovo njegova blogerskog imena, ekran se zabijelio poput stada bijelih ovaca na Svilaji. Mističan doživljaj, neobjašnjiv. A nasred ekrana, krupnim slovima , onomatopeja samo takva.

"Beee...beee...beee..."

"Ovakvih seljačina poput Glasnovića uvijek je bilo i uvijek će biti. To su oni isti likovi koji sprječavaju ikakav napredak u svim povijesnim razdobljima, koji su crncima branili da se voze u istom autobusu sa bijelcima, oni koji su odvozili ljude u vagonima, oni koji su premlaćivali homoseksualce, to je, na kraju krajeva, isti onaj latentni gay i militantna seljačina koji je u American beauty na koncu filma Kevina Spaceya stajao života," priča mi moj prijatelj Marko jutros na kavi. Marko je desetljeće i pol stariji od mene, i imao je priliku služiti onu bivšu, jugoslovensku vojsku. Kao urbani mladić buntovna duha, koji je odrastao na "Azri" i EKV, teško je prihvatio čizme, maskirnu uniformu i vojničku stegu koja isključuje svaku individualnost i razmišljanje. Kako je danas bio aktualan prosvjed za uvođenje vojnog roka, na kojemu je jedna od perjanica bio upravo gore spomenuti Glasnović (čija izjava o vodi prezasićenoj estrogenom svakako ulazi u anale The greatest shits of century) dotakli smo se u razgovoru njegovih vojničkih dana.

"Bilo je takvih poput Glasnovića i u onoj vojsci, veliki broj. Zapravo, kad bolje razmislim, svaki represivni sustav počiva na takvim psima. Uglavnom su dolazili iz ruralnih dijelova Srbije i Bosne. Šabac, Paraćin, Bugojno i tak... Odmah ti je bilo jasno, već na prvi pogled, da imaš posla sa likom sužene inteligencije. U njihovim selima odlazak u vojsku bio je događaj kojeg slavi cijela plemenska zajednica. Čast, dika i ponos za oca, ali i majku koja je, eto, rodila sina spremnog da pogine za otadžbinu. Sada se to zove domovina, jel? Bilo je nezamislivo da takvi tipovi iti pomisle tražiti oslobođenje od služenja vojnog roka, pa makar ga došli služiti sa nekoliko smrtonosnih bolesti u anamnezi. Uglavnom, ti rotvajleri, jednom kad bi došli u vod, plivali su tamo kao riba u vodi. Osim, kao što sam maloprije rekao, sužene inteligencije, krasila ih je i ogromna poslušnost i poniznost spram autoriteta, dakle, generala, majora i ostalih činova. Napipali bi najslabijeg u skupini, obično individualca koji je ili odbijao da se podvrgne stezi ili je, jednostavno, bio nježna duša kojoj je svaka militarija bila mrska, i onda besramno cinkali takve momke sve dok ne bi zadobili povjerenje nadređenog. Jako su brzo napredovali u hijerarhiji, baš zbog tog potpunog nedostatka humanosti i zbog besramnog uvlačenja starješinama. Znaš, " otpuhnuo je dim cigare, "Kad pomislim na te vojničke dane, lagao bih kad bih rekao da je baš sve bilo loše. Stekao sam nekoliko zaista dobrih drugova u JNA. Ali, opet, kad razmišljam o tome, ovi drugi o kojima ti pričam, ti psi, ostavili su mi gorak ukus u ustima. Možda tome ne bi bilo tako da smo ih ostavili u prošlosti, bez ikakve mogućnosti da nam u sadašnjosti i budućnosti takvi kroje sudbinu. Ali, vidiš i sama, oni ne posustaju, samo prelaze iz sustava u sustav i repliciraju se poput ameba. Povijest gluposti na ovim prostorima nije ništa drugo doli povijest krkana koji se nalaze pozvanima drugima određivati živote. I to je tako frustrirajuće."

Još smo neko vrijeme pijuckali kavicu i gledali galebove kako se obrušavaju u more.