Večera za 6

Napisala je zadnju rečenicu. Pročitala sve iz početka, još jednom, da joj se ne bi neki tipfeler omaknuo. I tek onda, nonšalatno, kliknula "objavi".

Bilo je i neko sigurnosno pitanje prije toga. "Kako se zove mlado od ovce?" Osmjeh joj nije silazio s usana dok je utipkavala odgovor , jer ju je onaj na kojeg je pomislila tad podsjetio upravo na - ovcu. Koja bleji u prazno.

Znala je da će svega nakon par minuta, ili par sati, svejedno, i on doletjeti među komentatore. Najvjerojatnije sa nekom kritikom na napisano, jer je postao vrlo ozlojeđen i žučljiv otkako je shvatio da blogerica, koju uredno čita, zastupa svjetonazorski, kulturalno i iskustveno sve ono čemu se on protivi. Morilo ga je i to što takvi, njemu neprihvatljivi tekstovi, često završe na naslovnici, a on koji zastupa istinske, tradicionalne i domoljubne vrijednosti nikako da se makne sa "fresh" liste. No, nije tu bio kraj njegovoj muci. Naime, ono što ga je najviše tangiralo jeste što ga je ona - ignorirala. To je u njemu stvaralo osjećaj egzistencijalne i seksualne krize, jer je spadao u onu vrstu muškarca koji vas to više želi što ga okrutnije štiklama bodete po jajima. Da mu je barem brisala komentare, pa bi digao revoluciju na blogu, pisao svima i svakome kako je njegovo pravo na iznošenje mišljenja povrijeđeno od strane te ohole i tašte ženke, bio bi žrtva a žrtve su uvijek u pravu, dok su oni koji brišu komentare uvijek u krivu jer guše slobodu misli... Ali ništa od toga, puštala ga je da piše po njenom blogu i - nije reagirala. Ni da trepne.

No, ono što mu je ulijevalo osobitu nervozu bilo je to što je njegova istančana intuicija paćenika, koji je dobio košarica ne zna im se broja, znala da se iza svega krije jedna još tragičnija istina - a ta je da ona njegove komentare uopće ne čita. Jer joj je dosadan. Jednostavno ih preskoči, kao što učinimo kad na ulici naiđemo na pasji drek. I to ga je bacalo u očaj, ali je ta očaj imao heroinski touch jer što ga je više osjećao, to je više pisao komentare po njenom blogu, naprosto nije mogao odoljeti. Bio je beznadežno nesretno zaljubljen u tamnu pozadinu njenog bloga.

Nije, međutim, znao da se ona svaki puta nasmiješi onaj trenutak prije nego što će preskočiti čitanje njegova komentara. Da je to znao, možda bi mu bilo lakše.

Sutradan se ponovno konektirala na internet i zaista - pod tekstom se skupila već solidna količina komentara koje je čitala, neke sa više, neke sa manje zanimanja. A onda, pri dnu stranice, čim je pročitala početno slovo njegova blogerskog imena, ekran se zabijelio poput stada bijelih ovaca na Svilaji. Mističan doživljaj, neobjašnjiv. A nasred ekrana, krupnim slovima , onomatopeja samo takva.

"Beee...beee...beee..."