Večera za 6

Čitam po društvenim mrežama kako virus jugonostalgije zahvaća sve više ljudi, osobito na današnji dan. Jer:
"Danas je Dan Republike
i stari je popio malo
na televiziji Lepa Brena
i stari se sjeca ratnih vremena..."

Rođena sam u Jugoslaviji, provela sam djetinjstvo u njoj i prve tinejdžerske godine, a onda se dogodilo...pa znamo svi što se dogodilo. Došli su divlji i otjerali pitome, i ti divlji, koji su zavladali posvuda, odlučiše nama ostalima kolektivno izbrisati sjećanje. Hajde što su se potrudili da nam izbrišu sjećanja na daleko pravedniji poredak od ovoga u kojemu je postojalo besplatno zdravstvo i školovanje, tvornice, plaće i radnici, ali jednu im stvar nikako ne mogu oprostiti - što su nas prisilili da zaboravljamo vlastite živote.

Na današnji dan sjećam se mojih prijatelja i prijateljica koji su sa mnom išli u "b" razred gimnazije. U to vrijeme, kasnih osamdesetih, dok se još nije prebrojavalo po precima, u mome razredu bio je znatan broj ekipe iz okolnih sela koja će samo dvije godine kasnije postati okupirana područja. Ali te osamdesetosme i devete još uvijek smo bili samo obični jugoslavenski tinejdžeri, koji izrezuju postere iz "Ćao" i "Bravo", lijepe ih po zidovima, fantaziraju o W.Axl Rose i ostalim "in" facama iz tog razdoblja, za Novu Godinu guštaju u buncekima koje su roditelji dobili od sindikata i furaju smiješne, natapirane frizure.Sjećam se Jasne iz Plastova, Biljane iz Bratiškovaca, Branke iz Čiste Velike, Denisa iz...iz.... Ma, dovraga, ne mogu se sjetiti odakle je on bio, no sjećam se da je imao krupne, tamne oči koje su u tim pubertetskim vremenima u meni uzrokovale oluje i tsunamije. Bilo je to baš lijepo vrijeme, kad živiš u blaženom neznanju, i osim dobre ekipe i dobre muzike ništa ti više nije bitno u životu. Kada bi ljudi pronašli formulu da takav životni stil zadrže kroz cijeli život, vjerojatno bi bili mnogo sretniji nego što jesu, ako uopće jesu.

Bili smo prijatelji, bili smo ekipa, zajedno smo pušili u dvorištu iza škole i cugali pivo, smijali se glupostima koje smo izvaljivali, zaljubljivali se i odljubljivali, "dilali" kazete i postere, opravdavali jedni druge kada bismo markirali sa sata. Samo dvije godine kasnije postali smo neprijatelji jer su odrasli tako odlučili.

Pa ipak, u mojim sjećanjima, unatoč medijskom i plemenskom otrovu koji je odasvud ulazio u sve pore i tjelesne otvore prosječnog hrvatskog građanina, oni za mene nikad nisu bili neprijatelji nego silom prilika otrgnuti prijatelji koje je ludilo vremena u kojemu smo živjeli odvuklo sa sobom poput pijavice. Nikada nisam nikome dopustila da nasrće na moja sjećanja na to vrijeme, da ih vještački mijenja i prekraja onako kako je njegovom plemenu ili partiji prihvatljivo. Bilo mi je lijepo u Jugoslaviji, da, baš mi je bilo lijepo. I svi ljudi oko mene bili su nasmijani i sretni. Danas su svi nadrkani i nastoje preživjeti, no, hej, valjda je to cijena koju moraš platiti kad ideš za svojim snovima, u ovom slučaju onim "tisućljetnim".

I nikada do sad još nisam bila ni na jednoj proslavi mature, jer to nije to. Znam da se ekipa o kojoj sam maloprije pisala neće pojaviti, a ja ne želim evocirati sjećanja u krnjem sastavu koji me asocira na posljedice jedne nakaradne politike koja je unesrećila mnoge. Obljetnice su samo konvencije, za ono pravo imamo sjećanje.

Prije dosta godina, još kao studentica, radila sam sezonski u jednom hotelu. Jedna od osoba sa kojom sam odmah našla zajednički jezik bila je Marina, ljepuškasta cura mojih godina, draga, samozatajna, no već poprilično ispaćena životom. U to vrijeme još se uvijek nadala da će upisati tako željeni pravni fakultet, ali životne kockice su joj se posložile tako da je to ostao tek neostvareni san. Do dvadeset i četvrte izrodila je troje djece i bila u paničnom strahu da će i četvrti puta zatrudniti. "Znaš, kod mene se lako 'hvata"," priznala mi je jednom, "Treći puta sam zatrudnila preko spirale, pilule ne podnosim, on ne želi navući kondom. Kaže da pravo muško ne koristi 'gumu', da je to kao da se seksa s čarapom na njemu. Svaki mjesec kad mi kasni dobijam sijede. Mislim da je ta plodnost uvjetovana genetski," tiše je dodala. "Kako to misliš - genetski?" upitah zbunjeno. Onda mi je objasnila da ima još desetoro braće i sestara, da joj je stara rađala sve dok je mogla rađati, i kad bi se toj brojci pridodali i svi oni spontani koji su se između tih deset uspješnih trudnoća dogodili, broj Marinine braće i sestara bio bi kudikamo veći. Njeni roditelji su bili ponosni na svoj obol natalitetu u Hrvata, vrlo cijenjeni u župi zbog toga jer sjeme nisu prosipali uzalud, a i Tuđman je kumovao rođenju njihova najmlađeg djeteta.

Primijetila sam da joj je neugodno što dolazi iz tako brojne obitelji. "U pravu si," priznala mi je, "Moji su roditelji veliki vjernici i smatraju kako je glavni smisao braka rađanje djece, a ja...ma ne mogu ti opisati kako je to kad vas ima toliko." Marini se prva trudnoća "dogodila" još u srednjoj školi kada joj je bilo šesnaest, htjela je abortirati ali ju je majka spriječila u tome jer je ubojstvo nerođenog djeteta grijeh i zbog toga se ide u pakao. Očajna zbog toga što je obitelj gospodarila njenim tijelom, pokušala je "slučajno" pasti niz školske stepenice, no fetus je preživio pad. Onda se počela obilato trovati nikotinom, cugom i sličnim sredstvima kad je nitko nije gledao, nadajući se tako željenom pobačaju. No uzalud. Devet mjeseci kasnije svjedočila je rađanju novog života i, ujedno, gašenju svoga.

Prošle su mnoge godine i Marinu i dalje često viđam po gradu. Pogrbljena, kose prošarane sjedinama i ispijenog lica, kao da nije moja generacija nego barem dva desetljeća starija. Fakultet nikad nije upisala, no koliko sam čula najstarija kći (ona što je preživjela pad preko skala) studira. Marina radi u pečenjari do tri, a nakon toga čisti mesnice (jer fakultet košta) i povremeno razmišlja o tome kako je baš tužno to što nikada nije uspjela barem pročitati knjigu iz Rimskog prava. Vjerujem, ipak, da je do sada sebe uspjela uvjeriti kako ništa u životu nije propustila i kako su djeca njen najveći uspjeh. Vjerujem u to za njeno dobro.

Igrom slučajnosti imala sam prilike jednom upoznati i njenu majku. Rekoh joj da pozdravi Marinu, da smo ja i ona jednom davno radile skupa. "Marinu? Koju Marinu?" upita ona zbunjeno, a onda nakon minut-dva obrađivanja podataka o imenima članova obitelji, sjetila se da se jedno od njene djece tako zove. "Ah, tu Marinu. Naravno da ću je pozdraviti."

"Ako želiš pozornost i napredak samo budi žrtva."
Pascal Bruckner

U ovoj našoj kristijaniziranoj kulturi vjerojatno ne postoji niti jedna tako štovana uloga kao što je uloga "žrtve". Biti "žrtva" stvar je, tako reći, društvenog prestiža. Žrtve se cijeni, adorira, njima u čast vrše se rituali "križnih puteva" , održavaju mise i pale svijeće kraj svakog plota.

Odmah moram naglasiti - ne radi se tu o definiciji žrtve kakvu pronalazimo u riječnicima ili udžbenicima iz kaznenog prava. Ovdje se radi o "stanju žrtve" koje traje i ne prekida se, to je ono što ovo društvo cijeni i na što egzaltirano aplaudira. To sveto "stanje žrtve" proteže se kroz sva područja života pa ste, tako, kvalitetniji roditelj (posebno majka) što više žrtvujete svoj život i svoje afinitete u korist djece; ako vam je bračni partner idiot koji vas vara i zlostavlja a vi ga svejedno ne napuštate, mnogi će suosjećati s vama i "vašom žrtvom" koju podnostite u ime obitelji; kad poginete u uniformi vaša je "žrtva" daleko veća od neke žrtve anonimca kojeg je, npr. ugrizao poskok na livadi dok je brao šparoge, jer ste se vi "žrtvovali za domovinu" iako vas je metak, možda, zatekao za šankom dok ste ispijali rakijicu.

Takva žrtva, adorirana i štovana od svih, s vremenom mijenja svoje svetačko lice i postaje čangrizava, zla, podmukla , iracionalna. Od onih za koje se žrtvovala traži lojalnost, postavlja ultimatume, prigovara, napada, pljuje otrov. Požrtvovna majka će, tako, u određenoj životnoj dobi svojoj djeci gorko reći: "To mi je hvala, a toliko sam se za vas žrtvovala!", jer ona smatra da joj u životu svoje djece pripada centralno mjesto obzirom da je cijeli život njima podredila. Njegovanje "kulta žrtve" gotovo uvijek u konačnici završi katastrofalno.

Nakon gostovanja Bojana Glavaševića u NU2 mnoge su mi stvari jasnije.

U prvom redu mislim na razloge zbog kojih izmanipulirani invalidi rata i njihovi tusti, ugojeni vođe već 14 dana kampiraju u Zagrebu.
Osim sasvim očite činjenice da ih HDZ koristi za svoje prljave političke ciljeve, postoji tu jedan isto tako bitan i mnogo bolniji razlog za njih. Pojavila se, naime, ugroza njihovog "statusa žrtve" jer je u pripremi novi zakon koji bi, o svetogrđa, izjednačio sve hrvatske civilne žrtve pred zakonom bez obzira na nacionalnost.
Praktički, to znači da je djed Jovo, na kojeg je pala granata dok je ni kriv ni dužan hranio kokoši, isto tako žrtva kao i neki ubijeni Hrvat na Ovčari, a to je ono što većina likova ufuranih u ulogu "svete hrvatske žrtve" ne može provariti.
"Ne mogu oni biti žrtve kao i mi, o, ne! Oni mogu biti jedino pogani, zli, prljavi i ružni, no plemenita uloga žrtve pripada samo nama! To nam je sve što imamo, to nam je glavni temelj na kojem gradimo svoje mitove u zadnjih 20 godina, to nam je glavni adut u rukavu uz pomoć kojeg huškamo, prijetimo, zahtijevamo!"


Inače ne pišem tekstove o politici, no ova me tema baš nekako privukla jer svakodnevno svjedočimo pogubnom utjecaju "kulta žrtve".