Čitam po društvenim mrežama kako virus jugonostalgije zahvaća sve više ljudi, osobito na današnji dan. Jer:
"Danas je Dan Republike
i stari je popio malo
na televiziji Lepa Brena
i stari se sjeca ratnih vremena..."
Rođena sam u Jugoslaviji, provela sam djetinjstvo u njoj i prve tinejdžerske godine, a onda se dogodilo...pa znamo svi što se dogodilo. Došli su divlji i otjerali pitome, i ti divlji, koji su zavladali posvuda, odlučiše nama ostalima kolektivno izbrisati sjećanje. Hajde što su se potrudili da nam izbrišu sjećanja na daleko pravedniji poredak od ovoga u kojemu je postojalo besplatno zdravstvo i školovanje, tvornice, plaće i radnici, ali jednu im stvar nikako ne mogu oprostiti - što su nas prisilili da zaboravljamo vlastite živote.
Na današnji dan sjećam se mojih prijatelja i prijateljica koji su sa mnom išli u "b" razred gimnazije. U to vrijeme, kasnih osamdesetih, dok se još nije prebrojavalo po precima, u mome razredu bio je znatan broj ekipe iz okolnih sela koja će samo dvije godine kasnije postati okupirana područja. Ali te osamdesetosme i devete još uvijek smo bili samo obični jugoslavenski tinejdžeri, koji izrezuju postere iz "Ćao" i "Bravo", lijepe ih po zidovima, fantaziraju o W.Axl Rose i ostalim "in" facama iz tog razdoblja, za Novu Godinu guštaju u buncekima koje su roditelji dobili od sindikata i furaju smiješne, natapirane frizure.Sjećam se Jasne iz Plastova, Biljane iz Bratiškovaca, Branke iz Čiste Velike, Denisa iz...iz.... Ma, dovraga, ne mogu se sjetiti odakle je on bio, no sjećam se da je imao krupne, tamne oči koje su u tim pubertetskim vremenima u meni uzrokovale oluje i tsunamije. Bilo je to baš lijepo vrijeme, kad živiš u blaženom neznanju, i osim dobre ekipe i dobre muzike ništa ti više nije bitno u životu. Kada bi ljudi pronašli formulu da takav životni stil zadrže kroz cijeli život, vjerojatno bi bili mnogo sretniji nego što jesu, ako uopće jesu.
Bili smo prijatelji, bili smo ekipa, zajedno smo pušili u dvorištu iza škole i cugali pivo, smijali se glupostima koje smo izvaljivali, zaljubljivali se i odljubljivali, "dilali" kazete i postere, opravdavali jedni druge kada bismo markirali sa sata. Samo dvije godine kasnije postali smo neprijatelji jer su odrasli tako odlučili.
Pa ipak, u mojim sjećanjima, unatoč medijskom i plemenskom otrovu koji je odasvud ulazio u sve pore i tjelesne otvore prosječnog hrvatskog građanina, oni za mene nikad nisu bili neprijatelji nego silom prilika otrgnuti prijatelji koje je ludilo vremena u kojemu smo živjeli odvuklo sa sobom poput pijavice. Nikada nisam nikome dopustila da nasrće na moja sjećanja na to vrijeme, da ih vještački mijenja i prekraja onako kako je njegovom plemenu ili partiji prihvatljivo. Bilo mi je lijepo u Jugoslaviji, da, baš mi je bilo lijepo. I svi ljudi oko mene bili su nasmijani i sretni. Danas su svi nadrkani i nastoje preživjeti, no, hej, valjda je to cijena koju moraš platiti kad ideš za svojim snovima, u ovom slučaju onim "tisućljetnim".
I nikada do sad još nisam bila ni na jednoj proslavi mature, jer to nije to. Znam da se ekipa o kojoj sam maloprije pisala neće pojaviti, a ja ne želim evocirati sjećanja u krnjem sastavu koji me asocira na posljedice jedne nakaradne politike koja je unesrećila mnoge. Obljetnice su samo konvencije, za ono pravo imamo sjećanje.
Post je objavljen 29.11.2014. u 18:58 sati.