Večera za 6

Ljeto 1986. Velika, zelena lubenica dozrijeva na balkonu. Stara je zaključila "da ne odzvanja kako treba" kad je kucneš prstom, te je ostavila vani na plus trideset da dozrije.

Na televiziji simpatična gospođa Alica Bauman objašnjava da je radioaktivni oblak iz Černobila negdje na pola puta do nas. Sa milozvučnim glasom zagrebačke dame i dobroćudnim licem tetke iz susjedstva kod koje nas uvijek čekaju domaći kolači, tješi zbunjenu naciju koja nema blage veze što se, zapravo, dogodilo. A svi naslućujemo da je nešto loše, mnogo lošije od onog što nam ova draga ženica pripovjeda. Pa ipak, smireni smo i ne paničarimo jer gospođa Alica ima ono nešto smirujuće u svom glasu i u bujnoj pojavi, ono nešto što kao da govori: "Bez brige djeco, ja vas čuvam. Privinite se na moja prsa."

Poslije Alice na red dolazi "Sastanak bez dnevnog reda", poslijepodnevna emisija koja mrtvu nedjelju čini živahnom. Stara se namješta pred ekranom - dobro poznajem taj pogled. Beznadežno je zaljubljena u Sašu Zalepugina. Narednih sat i pol-dva bit će hipnotizirana i pogleda prikovana za tv marke "Ei Niš" ukrašen heklanim tabletićem, što znači da mogu smazati Eurokrem umjesto punjenih paprika, neće ni primijetiti. Na balkonu lepršaju bijeli, netom oprani lancuni u Plavom Radionu koji "pere bjelije". Netko ispod prozora ljutito trubi iz "Stojadina" jer mu je žuti Warburg zatvorio izlaz.

Odlazim u sobu navući svoj jednodijelni kupaći u modroj nijansi, dok mi pogled prelazi preko ritualno išaranih i pokidanih knjiga iz šestog osnovne. Zauvijek je završio i taj mrski, šesti razred obilježen prvim menstruacijama onih naprednijih cura, i zavidnim ispitivanjima nas koje smo malo zakržljale u razvoju pa još uvijek više sličimo na krakate dječake nego na cure.

Ekipa je već na vratima, idemo na kupanje. Do plaže autobusom, nazad stopom. Uvijek stopira jedno od nas, i kad dobročinitelj stane tad ostatak ekipe od nas pet-šest iskoči iz grma ne dajući mu nikakvu mogućnost izbora.

Dugo toplo ljeto je počelo i trajat će vječno. Sedmi osnovne i prvo školsko zvono udaljeni su od ovog trenutka svjetlosnim godinama. Pitanje je hoće li ikada i doći, jer vrijeme teče sporo i spokojno kada ti je dvanaest godina. Sadašnji trenutak traje od jednog do drugog ugriza sočne breskve čiji nektar se cijedi po ruksacima punim sendviča koje su nam starci uvalili "da nam se nađe".

Ležimo na suncu kao mali čevapčići. Promatram nebo kroz poluotvorene kapke, udišem miris soli i osluškujem ljudski žamor pomiješan sa šumom valova. Odjednom mi se učinilo kao da mi se ukazao onaj čentrun sa balkona kako lebdi ispred mene u tom polusnenom stanju između budnosti i ljetne pospanosti. A onda bolje pogledam i vidim veliki, šareni balon kojeg nosi vjetar, balon ludih, veselih boja, koji je uspio pobjeći svom vlasniku i poletjeti u visinu. I, odjednom, osjećam kao i da ja letim sa njime, letim u susret životu, ljubavima i odrastanju, i trnci uzbuđenja prolaze mi kroz kičmu od svih tih velikih očekivanja, od svih tih ljubavi koje se skrivaju iza ugla.

Navečer se vraćamo doma i koža nas peče od toliko sunca. Dvadeset godina kasnije liječnici i mediji će nam objasniti da smo sebe, tih dana bezbrižnog djetinjstva provedenih na suncu, najvjerojatnije osudili na melanom u poznijoj dobi.

Dvadesetak godina kasnije saznat ću još nešto. Da svaki čovjek ima svoj privatni Černobil, kad ostaje bez onih koje je volio na ovaj ili onaj način. I da, poput prirode iz okolice zlosretne nuklearke, i naša srca ostaju sve praznija i sve više opustošena, dok gledamo u nebo nadajući se ponovno ugledati onaj šareni balon.