Komentari

lousalome.blog.hr

Dodaj komentar (23)

Marketing

  • cyrano

    Nekako mi na pamet dolazi ona o ono mrvu duše, ne znam zašto ali eto dolazi

    avatar

    12.08.2014. (22:57)    -   -   -   -  

  • zlatna djeva

    odlično napisano ! poanta vrhunska

    avatar

    12.08.2014. (23:09)    -   -   -   -  

  • Sjedokosi

    pomalo smo sve samiji a vreća sjećanja se puni i crveni balon ide ulicom :)

    avatar

    13.08.2014. (00:18)    -   -   -   -  

  • Wall

    a gde je Nataša? muči me to......U vrijeme dok smo prekidali, stotinjak kilometara od Kijeva jedan su cijeli grad stavljali u karantenu od betona i olova. Reaktor broj četiri rastopio se kao maslac u pregrijanoj mikrovalki u pola dva iza ponoći, a zataškavanje incidenta nije spriječilo tmaste oblake na putu prema usnulim susjedima u Bjelorusiji, Poljskoj i na Baltiku. Skrivalo se od spavača, ali i danima kasnije, dok smo svi bili budni i zabrinuti, jedino je mlijeko iz Mađarske nekim čudom bilo sve ukusnije i sve jeftinije. Kupovali smo, znajući da se baš svim kravama crno piše na ovim prostorima. Nekako, nismo marili, kad se radilo o mlijeku.

    avatar

    13.08.2014. (02:49)    -   -   -   -  

  • mecabg

    Zanimljiv način mišljenja, ali i tako realan...

    avatar

    13.08.2014. (07:29)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    Sjećam se tog travanjskog dana kao da je bilo jučer (a bila sam mlađa od tebe, imala samo 8 g.) - igra na otvorenom, prijatelji i prijateljice, moja crvena trenirka sa bijelim prugama sa strane (tada su sve trenirke bile takve) i sa zakrpom na koljenima... svježa bezbrižnost jedne travanjske subote... Tada se činilo da je Černobil nešto daleko i nestvarno, toliko daleko da se čak ni na uputstva o neizlažanju nismo obazirali (nismo isprva ni znali za njega, osobito mi djeca)... Danas znam kao i ti, kao i većina - da su Černobili svuda oko nas, eksplodiraju kada im se najmanje nadaš, i tu čak ni igra, mladost, radost, ljubav... baš ništa ne mogu.
    P.S. A red je da spomenem i svoju drugu asocijaciju na spomen Černobila - naš gimnazijski profesor iz latinskoga, kada ne bismo znali neku od mnogobrojnih teških deklinacija, obično bi zagrmio toliko da se cijeli razred tresao: "Pa gdje si ti bio kada je Černobil eksplodirao, na krovu??!" Ne znam je li bio svjestan koliko je, barem za neke, bio blizu istini :)

    avatar

    13.08.2014. (08:28)    -   -   -   -  

  • primakka

    toliko se černobila dogodilo od onog prvog naovamo da sam skroz zaboravila na tu osamdesetšestu kad sam jako pazila čime hranim svoga malog sina i bezbrižno se s njim kupala u moru.
    najgore od svega je ostati bez ljudi koje volimo i koji nas vole.

    avatar

    13.08.2014. (09:27)    -   -   -   -  

  • j.

    ne mogu si pomoći, moram izlanuti nešto što se vjerojatno mnogima neće svidjeti: kao što u roditeljstvu nema ničeg herojskog (jer u principu pazimo i mazimo čedo koje smatramo "svojim" pa time ne dajemo ništa Drugome nego samo nastavljamo sebe) tako i u suzama za umrlim dragim osobama (isprobaooboje na vlastotoj koži) nema ničeg altruističkog i velikog; mi ne plačemo za dragima zato što mislimo da su mogli još i lijepo poživjeti umjesto što su otišli, nego zato što u nama ostaje rupa koju je nemoguće zakrpati; dakle - sažaljevamo sebe same... uvjeren sam da bi mnogi od tih naših dragih, ako su nas istinski voljeli (a nema razloga vjerovati da nisu) nakon nekog vremena te naše suze unezvjereno otrli i natjerali nas da idemo dalje zaboravljajući ih polako, jer im je stalo do nas, plačljivih, krhkih i izgubljenih; želeći nas pogurati u kakav god oblak zadovoljstva i mira... zato mi se jako sviđa ova usporedba takve smrti s Černobilom: ta praznina prvenstveno nastaje u našoj duši poput spržene i obogaljene zemlje koju valja preskočiti i poći dalje u neki već zelen vrt ili s mukom strpljivo obnavljati tu istu zemlju i davati joj život...
    moram se na koncu sjetiti i one davne o tome kako je sreća (ljubav, ljepota...) poput sjene: ako trčiš za njom, nećeš je nikada stići; ako joj okreneš leđa - slijedi te neprestano...

    avatar

    13.08.2014. (10:13)    -   -   -   -  

  • Dante

    Skoro bih ti mogao zapjevati " Lou generacijo moja... zašto se ranije ...." Sjećam se da smo godinu dana izbjegavali branje gljiva i salate, zelja i sličnoga iz vrta.
    Počele su one vježbe, jer shvatili su koliko je Krško opasno, pa smo se skrivali ispod klupe i slično.

    avatar

    13.08.2014. (10:30)    -   -   -   -  

  • Annaboni

    Sve je bilo silno nejasno, dijelom zakamuflirana istina a sve stvarno i tada gotovo nerješivo

    avatar

    13.08.2014. (12:24)    -   -   -   -  

  • Lou Salome

    Wall, pročitala sam tvoju priču. Jednom. Pa još jednom. Divna je.

    Ama Gi - to se valjda zove odrastanje, i traje cijeli život...

    J. - dijelimo isto mišljenje o sebičnim stvarima koje ljudi zovu nesebičnim, i o potrebi da se nekako zazeleni priroda nakon što kroz nju prođe radioaktivni veo života. Doduše, i oko Černobila, kažu, danas raste drveće i trava bujnije no prije.

    Dante - ne sjećam se tih skrivanja pod klupe, mora da su kod nas računali sa time da će maestral s mora riješiti stvar:)

    Ostali - pusa:)

    avatar

    13.08.2014. (13:08)    -   -   -   -  

  • Sredovječni udovac

    bili su nekakvi prvosvibanjski praznici, produzeni, nije bilo fakulteta, bilo je piva, nisu se slusale vijesti u kojima su rekli da nije dobro pokisnuti i jesti salatu, a kisnuli smo i jeli salatu i svasta, a rekli su da nije zdravo da se moze Cernobil zavuci u kosti... mozda je jos tada poceo moj Cernobil...

    avatar

    13.08.2014. (15:10)    -   -   -   -  

  • Bookeraj

    da, i meni se čini ovo oko černobila, svatko od nas nosi svoj križ, svoje teško izobličenje... kad si dijete, to ti niti ne padne na pamet

    avatar

    13.08.2014. (16:51)    -   -   -   -  

  • malo ti malo ja

    Uz najbolju volju, ne možemo mnogo učiniti, možemo
    pokušati živjeti i ponašati se drukčije. Tko zna koliko se Černobila događa svaki dan, kakve kiše ponekad padaju, zalijevaju naše
    "eko" povrće. U mladosti smo neoprezniji, a opet tko zna da li
    bismo išta drastično promijenili. Radimo s prirodom ono kako
    želimo da nam vrati, no, nažalost "veliki krojači" ne rade tako:))

    avatar

    13.08.2014. (20:26)    -   -   -   -  

  • windfuckersister

    Neki pametnjaković izvalio je da se od radijacije možemo zaštititi - kišobranom :) Bogme su mnoge opatijske frajlice šetale pod kišobranom kao da se vratilo vrijeme Franje Josipa.

    avatar

    14.08.2014. (09:43)    -   -   -   -  

  • nisan EL DIABLO

    uuuu....zaebano je bilo.....dalekosežno!

    avatar

    18.08.2014. (00:42)    -   -   -   -  

  • so far away...

    Moj privatni černobil desio se prije 2 i pol godine. Tata je umro, dva tjedna nakon dijagnoze; rak želuca, metastaze na plućima, jetri, kostima, limfi...čovjek koji je bio nježan, mudar i divan jednostavno je nestao u sekundi. Ostavio mamu, koja je od svoje 16.te živjela s njim, brata sa svojih 15 godina koji ga je obožavao...i mene koja sam sa svojih 27 napokon stajala na svojim nogama, iako mi to nije bilo jasno. Takvi černobili se nikad ne prebole, nikad ne zaborave...samo se nauči živjeti s njima, baš kako mi je tada rekla prijateljica koja je još u ratu izgubila svog oca...sa svojih 8 godina.

    avatar

    18.08.2014. (10:29)    -   -   -   -  

  • Psiho Logica

    Stvarno, privatni Černobili (a i privatni tsunamiji, poplave, potresi...) se događaju svaki dan. Iznenadan i odličan zaključak!

    avatar

    18.08.2014. (13:24)    -   -   -   -  

  • Črnorizac Hrabar mlađi

    radioaktivna vremena saše zalepugina nešto su najljepše što se raji moglo dogoditi.

    avatar

    27.08.2014. (01:25)    -   -   -   -  

  • ed hunter

    nema sumnje da svatko od nas neplanirano gradi svoju nuklearnu katastrofu koja se dogodi prije ili kasnije. tako nam i treba kada želimo ono što planiramo

    avatar

    28.08.2014. (01:58)    -   -   -   -  

  • Bergaz

    E da, to "Gdje si bio kad si čuo da je riknuo Černobil?" naš je pandan onome klasičnom "Sjećaš li se gdje si bio kad su ubili Kennedyja?".
    Drago mi je da si me podsjetila na ime Alice Bauman. Njenu osobnost, naprotiv, pamtit ću vjerojatno zauvijek jer sam joj se iskreno divio kako je autoritetom kompetentne znanstvenice probila barijeru tadašnjeg "strogo kontroliranog medijskog prostora"... u kojem su zataškavanja bila više pravilo nego iznimka.

    avatar

    28.08.2014. (23:32)    -   -   -   -  

  • Simplica

    vau!!!!

    avatar

    29.08.2014. (13:46)    -   -   -   -  

  • Simplica

    vau je bio za tekst, a vezano za černobil, vratili smo se iz posjeta rođacima u čehoslovačkoj i bili kod bake u posjetu u duga resi jer je operirala kamenac na žući...sestrična i ja smo iz dedine kuće u njenu (na par koraka) smjele van samo sa kišobranom iznad glave....

    avatar

    29.08.2014. (13:49)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...