Večera za 6

Uobičajena predstava koju ljudi imaju o psihičkim vampirima jeste da se radi o osobama koje svojom negativnom energijom cijede životne sokove iz drugih ljudi, i da se nakon druženja sa takvima osjećamo kao da je preko nas prešla cijela kompozicija vagona propalih Hrvatskih željeznica. Živa istina.

Upoznale smo se u jednoj internet grupi u jeku žučne diskusije u kojoj sam ja bila postojana kano klisurina protiv ostatka forumske gomile.Uletjela mi je u inboks sa nekim vrckavim komentarom na račun nekog mog posta, u stilu "kako si samo to i to dobro napisala", i nakon toga uredno je tamo svraćala i ubuduće. Prva karakteristika psiholoških vampira: zavodljivost. Moraju vas nekako pridobiti, a najlakši način za to jeste pomaziti vašu taštinu, tj. ulizati vam se.

Bilo je to još ono vrijeme u kojem sam sa entuzijazmom upoznavala ljude, dakle, aorist. Stoga su se ubrzo inboksi a zatim i mobiteli te fiksni telefoni užarili od tipično ženskih ćakula nas dvije začinjenih onim neodoljivim šarmom ogovaračine na račun zajedničkih virtualnih poznanica . Pokazala se kao vrlo rječita, brza na jeziku i duhovita , i jako brzo smo se sprijateljile.

Nakon par mjeseci trebala sam ići poslovno u Zagreb. Planirala sam uzeti hotel ili apartman, te obaviti sve u tajnosti i skrivećki od moje novopečene prijateljice, jer sam znala da će mi, ako joj kažem da dolazim, sasvim sigurno ponuditi smještaj kod sebe, a meni bi bilo neugodno uvaliti se ženi tako s neba pa u rebra... Naravno, na kraju sam se ipak izlajala i, naravno, sve je bilo kao što sam predvidjela: "ma ne dolazi u obzir da ideš po hotelima, fino ćeš ti doći kod mene pa ćemo se do mile volje napričati, ma neću ni da čujem da mi smetaš, naravno da mi ne smetaš, ta jedva čekam da te vidim, znam jednu fenomenalnu slastičarnu koja će ti se svidjeti" itd. itd.

Doduše, već u to vrijeme koje je prethodilo mom gostovanju kod gospođice Vampiruše postojali su neki uznemirujući nagovještaji njenog vampirizma koje sam ja svjesno ignorirala. Iznenadne poruke u inboks tipa: "Nazovi me, hitno je!" pa kad bih je nazvala misleći da se zaista radi o životu i smrti, slijedio je detaljan izvještaj o nekoj kolegici iz ureda koju nikad u životu nisam vidjela i čije me životne navike uopće ne zanimaju i za koju mi uopće nije bilo jasno zašto o njoj pričamo....Telefon je sve češće zvonio, a ja sve više ostajala bez teksta, tako da je dijalog nalikovao otprilike na razgovor nijemog i lajavog, jer se od nje teško dolazilo do riječi, a i kad bih uspjela doći do riječi ne bih znala što reći jer su sve teme koje je započinjala u startu bile promašene i svodile se na žestoko istresanje nepatvorene mržnje spram svakog živog stvora koji je egzistirao minimalno u radijusu od 100 kilometara oko nje. Ta je žena zaista mrzila svojski.

Kada bi osjetila da posustajem u diskusiji i da želim okončati razgovor, a posebno nakon što joj nekoliko puta nisam podigla slušalicu, lukavo je mijenjala taktiku i glumila tobože veliku zainteresiranost za mene i skorašnji dolazak u metropolu. Onda sam ja bila glavna zvijezda naših razgovora, te što volim jesti, te gdje ćemo sve ići u shoping, itd. Druga karakteristika psiholoških vampira - prijetvornost. Radila je to vrlo vješto i profesionalno, očito joj nije bio prvi put da manipulira sa žrtvom koju je odabrala da joj pije krv i zalijeva je sadržajem svoje noćne posude. I mene bi tad minula zlovolja uzrokovana njenim napornim litanijama o drugim ljudima, i tad bih se ponovno ponadala da nije sve tako crno što se tiče moje novopečene prijateljice i rekla bih sama sebi da je ona u biti ok cura, da nitko nije savršen i da ne trebam biti tako sitničava.

Bila je to moja velika zabluda, jer jedina istina koju treba svatko od nas slijediti jeste - vjeruj svom dojmu koji imaš o nekome pa makar te taj dojam i zeznuo. Kad se zezneš zato jer si išao kontra svoje intuicije osjećaj je duplo šugaviji nego kad se zezneš jer si vjerovao sebi. A meni je intuicija, na tren, šapnula: "Bježi i ne okreći se, sine!" No ja je nisam slušala.

Došao je i taj dan dugo očekivanog susreta. U početku sve je bilo u redu. Prvi dan smo provele relativno normalno, uvažavajući prostor jedna druge. Onda je krenulo.

U ta preostala dva dana što sam boravila kod nje, u dva navrata se umalo potukla sa drugim ženama, i to sa nekom totalnom neznankom na pijaci (jer ju je u prolazu okrznuo njen maltezer) te sa susjedom koja živi iznad nje i koja ju je izbacivala iz takta zato jer je hodala u klompama. U predasima između (zamalo) fizičkih sukoba ogovarala je sve žene iz državne ustanove u kojoj radi, opisala mi do u detalje njihove životne navike počevši od toga šta jedu za doručak a završivši na anamnezi njihovih brakova, sadašnjih i prošlih. Sati su prolazili a ona je mljela. Bila je intenzivno nadrkana na ostatak planete. Kao da su joj svi ti ljudi koje je površno poznavala bili krivi zato - jer nije mogla živjeti njihove živote. Nije se mogla poševiti sa šefom kao njena kolegica, jer je šef nije primjećivao, niti prevariti muža kao njena frizerka iz prostog razloga jer nije imala koga prevariti niti s kim. Nije mogla pucati bjesomučne selfie sa Kariba kao što je to radila njena bivša cimerica, iz prostog razloga jer nije imala love ni za put do Špičkovine. Nije imala dvoje neodogojene djece kao njena nadređena, iz prostog razloga jer još nije naišao niti jedan potencijalni samoubojica koji bi nju oplodio. Sve ono što je bilo predmet njenog komentiranja kod drugih ljudi bilo je ono što je, očito, tako gladno željela u svom životu ali nije bila dovoljno sposobna da to i ostvari.

Sjećam se da sam pobjegla u dnevni boravak i upalila tv, pokušavajući ignorirati njene zamorne monologe. Na tv-u je upravo bila Danijela Trbović u "Osmom katu" i na svoje zgražanje iza svojih leđa čula sam je kako žučljivo komentira čak i Danči, ni krivu ni dužnu. Pokušavala sam prebaciti temu na nešto drugo, benigno, univerzalno, kao što je npr. kuhanje bakalara ili pripremanje šparoga, no ona je uporno vodu okretala na svoj mlin. Kao da je jedva čekala da joj dođem u goste pa da mi ispriča sve o tom glupom, jadnom, inferiornom čovječanstvu koje nju, ovako nenadjebivu, okružuje.

Pri kraju trećeg dana počela sam joj željeti smrt. Znam da ružno zvuči, no to je istina, čemu da se lažemo. Počela sam zamišljati da ju ušutkavam jastukom ili da je propao plafon te su joj na glavu pale susjedine klompe teške tonu i pol. Sjećam se da sam brže-bolje strpala stvari u kofer, pozdravila se sa dotičnom i prije nego sam postala ubojica trčala sam za tramvajem u slobodu.

Danima nakon tog putovanja oporavljala sam se fizički i psihički. Isključila sam mobitel, odlogirala se s maila, dolazila k sebi. Nevjerojatno je kako jedno ljudsko biće može izmožditi drugo, učinak je skoro sasvim jednak onome kojeg su imale Drakuline žrtve u poznatim filmovima strave i užasa. Moj bijeg od stvarnosti u svrhu rehabilitacije imao je jednu jako dobru posljedicu - obzirom da nisam bila dostupna nekoliko dana Vampiruša se naljutila na mene, kao "ona me fino ugostila a ja je sad izbjegavam" i zauvijek mi rekla "zbogom". Moram priznati da je to bio najljepši prekid u mome životu ikad.