Večera za 6

Sezona tjelesnih miomirisa definitivno je počela. Ono što je zimi pritajeno i sporadično provejavalo pod debelim slojevima odjeće, kao nagovještaj olfaktivne katastrofe koja tek slijedi, sad je u svojoj punini izbilo na površinu. Ulice, kancelarije, trgovine, sredstva javnog prijevoza - nema mjesta na kojem nećete naići na gustu aureolu skoncentriranu oko pazušnih točaka nekog smrdljivca ili smrdljivice. Jučer sam vidjela mladu ženu sa maskom preko nosa kako šeta ulicom - možda ima kakvu ljetnu gripu ili joj je imunitet slab, a možda joj je, kao i meni, dosadilo udisati sav taj tjelesni smrad kojim je ispunjen prostor pa je posegnula za najlogičnijim rješenjem.

Daleko od toga da je namjera ovog teksta generalizirati, uopćavati i slično tome, pa se stoga unaprijed ograđujem od vrijednih bauštelaca, zavarivača, vatrogasaca i ostalih profesija koje ljeti zarađuju svoju plaću doslovno u znoju tijela svojega i koji nemaju vremena razmišljati smrde li ili ne. Tema ovog teksta su "uobičajeni" smrdljivci, preciznije, skriveno značenje njihovog smrada.

Poprilično sam uvjerena da svaki smrdljivac želi zavladati svojom okolinom. Osim penzića, u njihovom slučaju smrad je kombinacija niskog standarda i odustajanja od života. U ratu se cilj vladanja okolinom postiže upotrebom biološkog oružja - no što je tjelesni smrad nego također biološko oružje ali sa daleko manjim dosegom? Prijateljica mi već godinama kuka kako u uredu u kojem ona radi jedna službenica do te mjere zaudara da su sve kolege emigrirale u susjedni manji ured, a oni najočajniji koji se nisu uspjeli na vrijeme snaći većinu vremena provode po hodnicima. Iako ne poznajem dotičnu (a niti je imam volje upoznati) kao logično i životno moguće rješenje pitanja - zbog čega ona tako uporno smrdi? - nameće mi se perfidna ideja postizanja komfora. Kancelarije su male i više činovnika zna raditi u jednoj takvoj - ona je sada, zahvaljujući svom smradu, očistila svoj prostor od svih ostalih ljudi i ima cijeli ured samo za sebe.

I tu dolazimo do još jednog fenomena. Smrdljivima se ne prigovara zbog njihovog smrada, šutke i stoički trpi se taj teror, kao da postoji neki prešutni konsenzus da moramo brižno paziti na osjećaje onih koji zaudaraju. Koliko god netko smrdio, nitko mu iz okoline neće prigovoriti zbog toga bez obzira što se svima želudac okreće u blizini takve osobe. Zanimljiva pojava, moglo bi se zaključiti da smrdljivci u našem društvu uživaju status osoba "koje se poštuje".

U javnim ustanovama, u bolnicama i slično, svuda su vidno istaknute zabrane pušenja. Zašto je pušiti zabranjeno a smrditi dopušteno? Ja se do sada još nikad nisam onesvjestila od dima cigarete, no jednom prilikom u tramvaju jesam od smrada jednog homo sapiensa koji se uhvatio za ručku taman iznad mog nosa. Smrad je agresija. Kad netko tako otrovno i ljuto smrdi, on vam poručuje: " Jebite se. Nije me briga što vam je muka, što ste pozelenjeli u licu, ja vladam ovim prostorom." Kao životinja koja zapišava teritorij tako i smrdljivci uspješno postižu da im drugi ustupe svoje mjesto, da im se sklone u redu pred šalterom, da ih puste da prije njih dođu na blagajnu.

Doduše, postoji i taj folklorni element smrada. Svi smrde pa je normalno da i ja smrdim. Ili, da citiram jednu poznanicu, inače mladu, visokoobrazovanu žensku osobu: "Pa ljeti je normalno da se 'čujemo'". Smrad je u takvom svjetonazoru dio pripadnosti čoporu, obiteljskom, nacionalnom,navijačkom, svejedno. Sin u svojoj psihi podsvjesno čuva sjećanje na usmrđenog oca koji je u bijeloj majici na tregere gladio škembu, gutao pivo i povremeno se počešao po glavi, puštajući, pri tome, pazušnog Aladina da izađe iz svoje svjetiljke. Pa onda i sin smrdi kad naraste, jer pravi muškarci su oni "koji se čuju." Iznenadili biste se koliko ih ima i koliko žena otkida na takve australopitekuse, i to finih, uglađenih, mirisavih dama. U analizu njihove podsvijesti ne bih se "štela mešati".

Preživjeti. Treba preživjeti i ovo ljeto.

Ovih dana ste mogli vidjeti, čuti ili pročitati kako se u jednom lijepom, starom dalmatinskom gradu veličanstvenim koncertom otvara velika ljetna pozornica na jednoj friško uređenoj, stoljetnoj tvrđavi. Šibenik vam je, inače, specifičan grad u kojemu se jako mnogo drži do "šibenčanštine" šta god ona bila. O tome tko je fetiv a tko nije ovisi vaš društveni status, iako su upravo oni koji se u sadašnjem trenutku smatraju "fetivima" i sami u zadnjih par desetljeća ili nešto sitno duže spustili se sa okolnih brda. Svatko tko imalo pozna povijest ovog grada zna da su "fetivi" izumrli zajedno sa kugom u srednjem vijeku, a i ti izumrli "fetivi" su odnekuda došli, tako da sam pojam "fetivost" nema nekog velikog smisla.

Mogli ste, nadalje, čuti kako je tvrđava, koja je neizravno mjesto radnje i ovog moga osvrta, obnovljena pustim milijunima iz EU fondova ali i novcem od nas, hrvatskih poreznih obveznika. Mogli ste vidjeti jednu veliku pozornicu sa plavim sjedalima, oko tisuću i nešto mjesta, i predivnu vizuru šibenskog kanala koja se sa te pozornice ispred pruža. Uz najavu koncerta "poznatog šibenskog pijaniste" Maksima Mrvice i Josipe Lisac, koji će u gracioznom stilu otvoriti ljetnu pozornicu, sve uz nazočnost predsjednika Hrvatske.

Ono što niste mogli vidjeti, čuti ni pročitati jeste - da ni jedna od tih tisuću i nešto ulaznica nije bila u prodaji. Da, dobro ste pročitali.

Šibenik vam je, inače, grad u kojem već desetljećima uvijek iste njuške, njihovi preci i potomci, posjećuju lokalne festivale (kojih u zadnje vrijeme ima znatan broj) i zbog toga nitko drugi nema nikakve šanse nabaviti ulaznicu za iti jedan od takvih manistream događaja na kojima se okuplja lokalna krema općinara, načelnika, gradonačelnika, lokalnih wannabe poduzetnika, policijskih šerifa, sudaca. Smatra se u Šibeniku da samo lokalna elita ima pravo pohoditi takve događaje a ostali neka čuče ispred zidova ili se probaju popeti na okolne zgrade ili, pak, sa obližnjih balkona pokušaju uhvatiti zvukove koji lelujavo dopiru sa udaljene pozornice.

Doduše, do sada su karte uvijek bile, tobože, "u prodaji" (ali ih se nije moglo nabaviti) tako da je ovo prvi puta da karte UOPĆE nisu bile u prodaji, drugim riječima, otvoreno se dalo do znanja da će se dijeliti po ključu poznanstava, rodbinstva i uvlakačstva.

Razmišljam nekad o ovom gradu. U bivšoj Jugoslaviji jedan od najjačih industrijskih gradova, cijele familije radile su u TEF-u, TLM-u, Reviji, Remontu itd. U Tuđmanovoj Hrvatskoj sve su tvornice ugašene kao i brodogradilište. Nekadašnji radnici pretvoreni u doživotne posjetitelje zavoda za zapošljavanje ili iznajmljivače apartmana. Ekipa se godinama kolje za bokun konobe od pokojnog djeda ili za izbu u strogom centru od koje se može napraviti zgodan apartman i tri mjeseca lagodno zarađivati. U turističkoj perspektivi kojom nas odasvud obasipaju ljudi su nahuškani jedni na druge poput gladnih vukova i rado prihvaćaju takvu igru. Dok god im se maše eurima ispred nosa.

Apartmanisti i pohlepni nasljednici - to su postali građani ovog grada ( a tako je, vjerojatno, i u drugim gradovima "Južne Hrvatske").

I treba li se onda čuditi što je stoka sitnog zuba apatično i nezainteresirano doživjela činjenicu da je stoka krupnog zuba umjesto njih odlučila da im nije mjesto na svečanom otvorenju Ljetne pozornice na tvrđavi Svetog Mihovila? Nekada, u neko drugo doba, takvo nešto vjerojatno ne bi bilo moguće ili barem ne bi prošlo bez burne reakcije. Ali ovo je neko drugo vrijeme u kojem su ljudi zainteresirani samo za svoj mali, sitničavi interes i to se odnosi kako na one na položajima tako i na one ispod. Izjava "neka jedu kolače" postala je, na žalost, maksima vremena u kojem živimo. S tim da i oni koji sada jedu kolače imaju samo jedan cilj u životu - jednog dana biti ekskluzivni članovi kluba onih čije guzice griju naprijed navedene plave stolice.

Uobičajena predstava koju ljudi imaju o psihičkim vampirima jeste da se radi o osobama koje svojom negativnom energijom cijede životne sokove iz drugih ljudi, i da se nakon druženja sa takvima osjećamo kao da je preko nas prešla cijela kompozicija vagona propalih Hrvatskih željeznica. Živa istina.

Upoznale smo se u jednoj internet grupi u jeku žučne diskusije u kojoj sam ja bila postojana kano klisurina protiv ostatka forumske gomile.Uletjela mi je u inboks sa nekim vrckavim komentarom na račun nekog mog posta, u stilu "kako si samo to i to dobro napisala", i nakon toga uredno je tamo svraćala i ubuduće. Prva karakteristika psiholoških vampira: zavodljivost. Moraju vas nekako pridobiti, a najlakši način za to jeste pomaziti vašu taštinu, tj. ulizati vam se.

Bilo je to još ono vrijeme u kojem sam sa entuzijazmom upoznavala ljude, dakle, aorist. Stoga su se ubrzo inboksi a zatim i mobiteli te fiksni telefoni užarili od tipično ženskih ćakula nas dvije začinjenih onim neodoljivim šarmom ogovaračine na račun zajedničkih virtualnih poznanica . Pokazala se kao vrlo rječita, brza na jeziku i duhovita , i jako brzo smo se sprijateljile.

Nakon par mjeseci trebala sam ići poslovno u Zagreb. Planirala sam uzeti hotel ili apartman, te obaviti sve u tajnosti i skrivećki od moje novopečene prijateljice, jer sam znala da će mi, ako joj kažem da dolazim, sasvim sigurno ponuditi smještaj kod sebe, a meni bi bilo neugodno uvaliti se ženi tako s neba pa u rebra... Naravno, na kraju sam se ipak izlajala i, naravno, sve je bilo kao što sam predvidjela: "ma ne dolazi u obzir da ideš po hotelima, fino ćeš ti doći kod mene pa ćemo se do mile volje napričati, ma neću ni da čujem da mi smetaš, naravno da mi ne smetaš, ta jedva čekam da te vidim, znam jednu fenomenalnu slastičarnu koja će ti se svidjeti" itd. itd.

Doduše, već u to vrijeme koje je prethodilo mom gostovanju kod gospođice Vampiruše postojali su neki uznemirujući nagovještaji njenog vampirizma koje sam ja svjesno ignorirala. Iznenadne poruke u inboks tipa: "Nazovi me, hitno je!" pa kad bih je nazvala misleći da se zaista radi o životu i smrti, slijedio je detaljan izvještaj o nekoj kolegici iz ureda koju nikad u životu nisam vidjela i čije me životne navike uopće ne zanimaju i za koju mi uopće nije bilo jasno zašto o njoj pričamo....Telefon je sve češće zvonio, a ja sve više ostajala bez teksta, tako da je dijalog nalikovao otprilike na razgovor nijemog i lajavog, jer se od nje teško dolazilo do riječi, a i kad bih uspjela doći do riječi ne bih znala što reći jer su sve teme koje je započinjala u startu bile promašene i svodile se na žestoko istresanje nepatvorene mržnje spram svakog živog stvora koji je egzistirao minimalno u radijusu od 100 kilometara oko nje. Ta je žena zaista mrzila svojski.

Kada bi osjetila da posustajem u diskusiji i da želim okončati razgovor, a posebno nakon što joj nekoliko puta nisam podigla slušalicu, lukavo je mijenjala taktiku i glumila tobože veliku zainteresiranost za mene i skorašnji dolazak u metropolu. Onda sam ja bila glavna zvijezda naših razgovora, te što volim jesti, te gdje ćemo sve ići u shoping, itd. Druga karakteristika psiholoških vampira - prijetvornost. Radila je to vrlo vješto i profesionalno, očito joj nije bio prvi put da manipulira sa žrtvom koju je odabrala da joj pije krv i zalijeva je sadržajem svoje noćne posude. I mene bi tad minula zlovolja uzrokovana njenim napornim litanijama o drugim ljudima, i tad bih se ponovno ponadala da nije sve tako crno što se tiče moje novopečene prijateljice i rekla bih sama sebi da je ona u biti ok cura, da nitko nije savršen i da ne trebam biti tako sitničava.

Bila je to moja velika zabluda, jer jedina istina koju treba svatko od nas slijediti jeste - vjeruj svom dojmu koji imaš o nekome pa makar te taj dojam i zeznuo. Kad se zezneš zato jer si išao kontra svoje intuicije osjećaj je duplo šugaviji nego kad se zezneš jer si vjerovao sebi. A meni je intuicija, na tren, šapnula: "Bježi i ne okreći se, sine!" No ja je nisam slušala.

Došao je i taj dan dugo očekivanog susreta. U početku sve je bilo u redu. Prvi dan smo provele relativno normalno, uvažavajući prostor jedna druge. Onda je krenulo.

U ta preostala dva dana što sam boravila kod nje, u dva navrata se umalo potukla sa drugim ženama, i to sa nekom totalnom neznankom na pijaci (jer ju je u prolazu okrznuo njen maltezer) te sa susjedom koja živi iznad nje i koja ju je izbacivala iz takta zato jer je hodala u klompama. U predasima između (zamalo) fizičkih sukoba ogovarala je sve žene iz državne ustanove u kojoj radi, opisala mi do u detalje njihove životne navike počevši od toga šta jedu za doručak a završivši na anamnezi njihovih brakova, sadašnjih i prošlih. Sati su prolazili a ona je mljela. Bila je intenzivno nadrkana na ostatak planete. Kao da su joj svi ti ljudi koje je površno poznavala bili krivi zato - jer nije mogla živjeti njihove živote. Nije se mogla poševiti sa šefom kao njena kolegica, jer je šef nije primjećivao, niti prevariti muža kao njena frizerka iz prostog razloga jer nije imala koga prevariti niti s kim. Nije mogla pucati bjesomučne selfie sa Kariba kao što je to radila njena bivša cimerica, iz prostog razloga jer nije imala love ni za put do Špičkovine. Nije imala dvoje neodogojene djece kao njena nadređena, iz prostog razloga jer još nije naišao niti jedan potencijalni samoubojica koji bi nju oplodio. Sve ono što je bilo predmet njenog komentiranja kod drugih ljudi bilo je ono što je, očito, tako gladno željela u svom životu ali nije bila dovoljno sposobna da to i ostvari.

Sjećam se da sam pobjegla u dnevni boravak i upalila tv, pokušavajući ignorirati njene zamorne monologe. Na tv-u je upravo bila Danijela Trbović u "Osmom katu" i na svoje zgražanje iza svojih leđa čula sam je kako žučljivo komentira čak i Danči, ni krivu ni dužnu. Pokušavala sam prebaciti temu na nešto drugo, benigno, univerzalno, kao što je npr. kuhanje bakalara ili pripremanje šparoga, no ona je uporno vodu okretala na svoj mlin. Kao da je jedva čekala da joj dođem u goste pa da mi ispriča sve o tom glupom, jadnom, inferiornom čovječanstvu koje nju, ovako nenadjebivu, okružuje.

Pri kraju trećeg dana počela sam joj željeti smrt. Znam da ružno zvuči, no to je istina, čemu da se lažemo. Počela sam zamišljati da ju ušutkavam jastukom ili da je propao plafon te su joj na glavu pale susjedine klompe teške tonu i pol. Sjećam se da sam brže-bolje strpala stvari u kofer, pozdravila se sa dotičnom i prije nego sam postala ubojica trčala sam za tramvajem u slobodu.

Danima nakon tog putovanja oporavljala sam se fizički i psihički. Isključila sam mobitel, odlogirala se s maila, dolazila k sebi. Nevjerojatno je kako jedno ljudsko biće može izmožditi drugo, učinak je skoro sasvim jednak onome kojeg su imale Drakuline žrtve u poznatim filmovima strave i užasa. Moj bijeg od stvarnosti u svrhu rehabilitacije imao je jednu jako dobru posljedicu - obzirom da nisam bila dostupna nekoliko dana Vampiruša se naljutila na mene, kao "ona me fino ugostila a ja je sad izbjegavam" i zauvijek mi rekla "zbogom". Moram priznati da je to bio najljepši prekid u mome životu ikad.