Ljubav kroz riječi jedne žene
Ukradena radost odrastanja
Postoji jedan kvart u kojemu se već godinama ne čuje dječja galama. U kojemu se djeca ne igraju. Ne zato što djece nema. Ne zato što djeca ne žele, već zato što nemaju gdje. Zašto je tako? Tko je djeci ukrao radost odrastanja?
Bilo je nekoć u tom kvartu veliko igralište. Veći su na igralištu igrali tenis, košarku, nogomet, manji graničara. Sa strane je bio travnjak sa drvenim stolom i klupama. Iza travnjaka stari voćnjak i vrtovi.
Došlo je vrijeme da vrtove i voćnjak prenamijene. Stare, pripadajuće objekte poruše i izgrade nove zgrade. I gradilo se par godina. Zgradu po zgradu. Sa postojeće dvije zgrade, izgrađeni kompleks, zatvoren je krugom nepravilnog oblika, sa prolazima koji vode na glavne ulice. Taj prostor između zgrada, nadali su se stanari, idealan je za dječje igralište, malo zelene površine, pokoje drvo i klupicu.
Vrlo brzo, vidjeli su stanari, da od toga neće biti ništa. Umjesto zaravnavanja terena, nikli su novi stupići, nove ograde, stigli bageri…..i počela je gradnja! Čega? Spomenika ljudskoj pohlepi i gluposti! Ogorčeni stanari, predvođeni mladim ljudima, sakupljali su potpise, pisali žalbe i peticije. Sve peticije, sve pritužbe, sve žalbe, ostale su arhivirane kod tadašnje ministrice.
Za to vrijeme, iskopani temelji napunili su se vodom. Stanari su govorili da u svemu ima pravice, objašnjavajući da, sve što je oteto, je i prokleto. Kako je bazen bez kupača stajao između zgrada, a gradnja stala, opet se rodila nada. Tada su stanari, na žalost, naučili da je malo toga što moćnici s novcem ne mogu napraviti. Dvadeset i četiri sata, tone i tone betona sipali su u bazen s vodom.
Da li djeca, stari i bolesni, i oni zaposleni mogli spavati, nije bilo važno!?
U pohlepi za vlastitim interesima, nema ljudskosti ni empatije.
Gradili su i izgradili velebno zdanje. A onda je sve stalo. Kad je već sve bilo gotovo, netko „gore“ sjetio se, da tu nešto ipak smrdi. I dok su se tražili, naravno, krivci bez krivnje, zgrada je stajala kao upozorenje na koje nitko osim stanara, nije obraćao pažnju. Zgrada, kuća, ogledalo je vlasnika. Tako se i na ovoj zgradi vidio glamur, a okoliš zgrade podsjećao je stanare na nutrinu vlasnika iste. Oko zgrade ostali su otvoreni šahtovi, slabo ili nikako izolirani kabli…Djecu koja su odrastala, roditelji se nisu usudili pustiti ni na taj mali dio oko zgrade.
Opet je prošlo nekoliko godina. U Spomeniku, i oko spomenika ljudskoj pohlepi, počelo se nešto raditi. Kad već nema dječjeg igrališta ni zelenila, govorili su stanari, barem se više neće kotiti štakori.
Samo je ljudska glupost, pohlepa i bešćutnost neizmjerna.
Novi vlasnik, ili vlasnici, dragom Bogu i stanarima, svejedno, opet rade ono što najbolje znaju. Vjeruju da su nedodirljivi i besmrtni.
Ovih dana, ti neki ljudi, otišli su korak dalje. Jednog dana osvanule su na parkiralištima žute trake s upozorenjima o zabrani parkiranja na privatnom posjedu! Ne samo unutar onog čarobnog kruga, nego i izvan njega. Mnogi stanari s početka ove priče zamijenili su svjetove. Oni koji su svjedoci priče od samog početka, gledaju u nevjerici i šute. Naučili su , da se nema smisla buniti.
Tako je, u začaranom krugu vlasnika i vlasništva, prava i bespravlja, mjesto na kojem su se djeca trebala igrati dobilo ime Bermudski trokut. Mjesto koje je, u borbi za imanjem materijalnog, progutalo mnoge radosti odrastanja.
Gdje su sada djeca s početka ove priče? Odrasli igrajući se u drugim kvartovima, pod tuđim prozorima, neki su se odselili s kartom u jednom smjeru. Drugi su se doselili. Djeca odrastaju. I njima je netko, davno prije rođenja, ukrao radost odrastanja.
Nadam se iskreno, da nigdje nema kvartova, u kojima se ne čuje dječji smijeh i galama. Nema tog bogatstva, koje to može nadoknaditi.
Oznake: djeca, odrastanje, materijalno
12.01.2023. u 18:26 | 16 Komentara | Print | # | ^