Ljubav kroz riječi jedne žene
Legenda o Vodenjaku, ili....
Voljela sam, u ono ,čini mi se davno vrijeme, otići u knjižnicu Vladimira Nazora u Zagrebu na kreativne radionice pisanja. I u ovom čudnom korona vremenu, u knjižnici se stalno nešto događa.
U desetom mjesecu pozvali su one koji žele na scensko-literarnu radionicu: Putovanje usmenom predajom do pisane riječi (Predaja o vodenjaku). Radionicu je, na posebno lijep i nadasve znalački način, vodila: mr. art. Jadranka Bargh.
Putem e-maila dobili smo odgovarajuće materijale, linkove i uputstva.
Novi način, novo iskustvo, nova priča.....
********
Nervozno sam gledala na sat čekajući da se unuci s kupanja vrate. Javili su porukom da se dobro zabavljaju, da ne brinem, da će do deset sati doći. Sumrak se spuštao kad su kao uragan ušli na vrata, preplanuli od sunca i gladni. Poslije tuširanja navalili su na večeru. Mladost i oprez nikad ne idu zajedno. Svake godine Drava i Aquacity uzimaju svoj danak.
Poslije večere zamolila sam ih da odlože mobitele. Pričala sam im o opasnostima u vodi.
- Drava je puna vrtloga i virova, govorila sam, umjetna jezera nastala vađenjem šodera su duboka i tamna. Jako pažljiv treba biti.To je jedna stvar, rekla sam, druga stvar je da se na Dravi i šodericama ne kupa poslije zalaska sunca.
Na zadnje upozorenje su se nasmijali. Premještajući se s noge na nogu nervozno sam rekla.
-Uzmite mobitele, uguglajte o mitovima i legendama u našem kraju, pa ćemo onda razgovarati.
Nakon par minuta prasnuli su u smijeh.
-Gledaj Lukrecija što sam našao, rekao Mateo. Koja bedastoća! Baka, ne vjeruješ valjda u te gluposti!? Djed je u horoskopu Vodenjak. Jesi li ga možda na obali Drave našla!?
-Mateo, ovo je bilo jako ružno, prijekorno je rekla Lukrecija. Ja bih, prema legendi, mogla biti vila Vodenkinja. Naravno, ona koja je lijepa i koja lijepo pjeva.
-Ti jesi bakina vila, rekla sam gladeći duge plave kovrče.
Mateo se ispričao upitno me gledajući.
-Ti si cool baka. Ne razumijem ovo o mitovima i legendama!?
-Ispričat ću vam priču. Na vama je da sami svoj sud donesete.
****
Ivan je bio ribič, Ana, njegova žena, obožavala je biti uz vodu. Voda ju je, kako je pričala, opuštala i umirivala. Ivan ju je često vodio na rijeke, jezera, na more. On je lovio ribu, ona se opuštala i prepuštala svijetu mašte. Jedne ljetne noći došli su na Visoku obalu Aquacityja. Pričali su ribiči kako su se cijela jata Amura danas na sprudu sunčala. Ribičija bi noćas, uspješna trebala biti.
Ivan je zasukao nogavice hlača, zagazio u plićak ,metalne krake zabio duboko u šljunčano tlo. Ana je pripremila štapove s mamcima i naslonila ih na obalu. Ivan je štape vješto bacio u vodu. Kad je olovo s mamcem palo u vodu, tišinom noći ,sitnim valovima do obale prenosilo se, bućććććć....razbijajući se na obali o zid tišine. Kad su se,u tamnim dubinama mamci s olovom smjestili na dno, žinja se zategnula. Ivan je žinju pažljivo otpustio na glatku površinu vode, na štapove stavio indikatore, baterijom osvjetljavajući okolinu. Zagazio je u plićak ispod žalosne vrbe, pokazujući Ani veliko hrapavo deblo zelenim algama obraslo. Dok je na deblo sjedao, govorio je Ani kako je onaj koji ga je dovukao na plićak, dobro napravio.
- Bilo bi zanimljivo, govorio je udarajući rukom po hrapavoj površini debla, da je ribič udicom zakvačio drvo. Koja bi to ribička priča bila?, završio je smijući se.
Vrijeme je odmicalo. Noć se na Visokoj obali spustila do površine vode. Sjene su se šuljale. Zvjezdano nebo u vodi se utopilo otvarajući vrata beskraja. Sjedila je na granici između dva svijeta. Iza leđa, visoki zemljani zid zaklanjao je svjetla grada u daljini. Ispred nje, zrcalila se prostrana,samo naizgled mirna , vodena površina. U dubinama ,voda je između kamenčića izvirala, nježno ih pomicala, strpljivo oblikovala. Voda je pulsirala. Disala. Od daha,tamnom površinom bijela izmaglica se provlačila. Žinja na površini, riba u dubini, je mirovala .Na suprotnoj obali, iza gustog šaša, netko je tugaljivo, anđeoskim glasom pjevao.
-Čuješ li?, sneno je rekao Ivan. Lijepa ljubavna pjesma.
-Aha, zaneseno je rekla zatvarajući oči, prepuštajući se čaroliji noći.
U jednom trenutku , nestvarnu čaroliju noći prekinuo je Ivanov krik.
-Ana! Drvo je živo! Miče se!
Skočila je, uperila bateriju prema deblu.
Ivan se čvrsto držao za vrbove grane. Deblo na kojem je sjedio streslo se, pomaknulo prema dubini i počelo dizati. Sablasno je izgledalo. Divovsko deblo poprimilo je ljudske oblike. Velika glava , bez vrata, na širokim leđima, gustim ,zelenim algama obrasla. Ono što se činilo kao podrezane grane , u ogromne ruke se izdužilo. Ne okrećući lice prema njima, uz nestvaran urlik, u dubine je zaronilo. Visoki val se podigao , svom silinom u obalu udario.
Ivan se panično s vrbe na obalu popeo. Dok se voda smirivala , tugaljiva pjesma je utihnula. Ivan je bez glasa rukom prema vodi pokazao. Iz šaša, prema njima, bijela labudica je plivala.
-Istina je, tiho je rekla Ana, dok je tresući se od straha auto otključavala.
-Što je istina? Što je ovo bilo?, histerično je pitao Ivan.
-Ulazi , rekla je Ana paleći auto.
-A štapi i pribor?
-Pusti štape i pribor. Idemo brzo, rekla je dodajući gas.
-Gle, rekao je Ivan , labudica je na obali i maše krilima. I ona se, kao i mi prestrašila.
Ana je šutjela. Kad je s poljskog puta skrenula na asfaltiranu cestu, pogledala je prema jezeru. Bijela labudica nad jezerom je letjela.
Stisnula je gas. Vjerovala je da postoje paralelni svjetovi. Nije vjerovala da žive legende i mitovi. Sve do noćas.
****
-Kad se priča dogodila?, zamišljeno je pitao Mateo.
-Davno, odgovorila sam.
- Čudno, rekao je pronicljivo me promatrajući. Danas smo bili na Visokoj obali. Tamo se ništa nije promijenilo, jedino, ispod vrbe debelog debla nema.
- Zemlja i voda su svjedoci postojanja.Ljudi su prolaznici kroz vrijeme.
Zaljubljena Lukrecija s osmjehom je pitala:
-Labudica je bila Vila Vodenkinja!? Ona je iza šaša pjevala?
-Možda.
-Što je bilo sa štapima?, pitao je Mateo.
-Drugo jutro, pričali su stari ribiči, sve je bilo na svom mjestu. Žinja se nije ni pomaknula. Vodenjak je, prema predaji, čuvar svega što u vodi živi.
-Prema onome što si ispričala,što na stranicama piše, čini mi se da je Vodenjak dobričina za koga vile i sluge rade,dok on u plićaku spava, ironično je završio Mateo.
-Možda je ribe,što su se taj dan na sprudu sunčale čuvao?,rekla sam.
Lukrecija se pospano digla, dala mi pusu i otišla na spavanje.
Mateo je sjedio okrećući mobitel u ruci. Gledajući me u oči pitao je:
-Kad ste ti i djed prestali ići na ribičiju?
-Prije vašeg rođenja.
-Aha. Mogla si nam priču i drugačije ispričati. Preveliki smo za bajke.
-Istina, rekla sam grleći ga, zato sam priču ovako ispričala.
Hvala gospođi Bargh i djelatnicima knjižnice:))
