Ljubav kroz riječi jedne žene
U očekivanju Godota
Tmurno i sivo vrijeme. Gubi se koraci na putu.
Kroz tračak svjetlosti provlače se sjene.
Stvarnost uronjena u maglu.Huk sove u sablasnoj tišini.
Sjedam na panj porezanog stabla. Razmišljam o ljudima i vremenu. O strahovima i nadanjima.
Podsjeća li i vas ovo vrijeme na dramu „ U očekivanju Godota“, Samuela Becketta?
I mi, kao i Bekettovi junaci tražimo način da nem vrijeme što prije prođe. Dok čekamo , razmišljamo o ljudskom postojanju i samom sebi , o ljudima oko sebe. (nekoji da, nekoji možda i ne).
Hoće li se Godot pojaviti? Hoće li nam vratiti svjetlost i radost u život? Tko je naš Godot? Jesu li to oni koji se nadljudskim naporima trude zaustaviti nešto što se teško zaustavit može?
Što nam je činiti?
Moramo ih slušati. Moramo se ponašati onako kako nam kažu.
Ugledajmo se na prirodu. Svaki dan suočena s ljudskom sebičnošću, pokazuje nam svu ljepotu postojanja, mir i dostojansvo.
Oznake: ljudi, vrijeme, iščekivanja
17.03.2020. u 00:39 | 6 Komentara | Print | # | ^