Ljubav kroz riječi jedne žene
Tako to mame rade
Nakon mjesec dana provedenih kod prijateljice Anje, Marta se u dom vratila. U sobu broj pet. Svaka na svom krevetu, s nestrpljenjem i znatiželjnim pogledima dočekale su je njezine cimerice. Jana i Iva imale su deset godina, Sara i Melani osam . Marta je bila najmlađa. Sedam godina je navršila. Jedva je čekala da im ispriča što je sve doživjela, no prije toga svakoj je čokoladu dala. Teta Inga im je poslala.
-Kuća na kraju grada zove se dom, uzbuđeno je Marta pričala, pravi pravcati dom u kojem žive sretna djeca, mama i tata. Ispred kuće je travnjak, na travnjaku veliki bazen . Ispod trešnje u hladu je tobogan, njihaljka i pješčanik. Oko kuće sve je puno cvijeća. Iza kuće vrt i voćnjak. Prvi put jela sam voćke ubrane sa stabla. Teta Inga stalno kuha i peče kolače. Cijelo dvorište miriše Striček Ivan navečer travu kosi.
-Nije to ništa posebno, rekla je Jana. Što ste cijele dane radile?
-Svaki dan na drugo mjesto smo išli. U kino, na bazen, na piknik, u šoping. Puno novih stvari sam dobila. Druge godine ići ćemo u Gardeland. Tako su mi obećali.
- Nemoj se previše nadati. Svi oni puno toga obećaju, ali nikad obećanja ne ispune. Jednostavno te zaborave. Meni su svašta obećavali, nitko od njih obećanje nije ispunio,nikad se nitko po mene nije vratio- tužno je rekla Iva.
-Oni su drugačiji, uznemireno je rekla Marta. Vodili su me na selo kod Anjine bake. Hoćete li da vam pričam što sam tamo sve vidjela i doživjela?
-Nećemo. Tebi je ovo prvo iskustvo. Zato si tako uzbuđena. Idemo spavati. Deset sati je odavno prošlo. Privikavaj se ponovno na kućni red i pravila, rekla je Jana i svjetlo ugasila.
Marta je tužno uzdahnula. Baš im je htjela ispričati ono najljepše što je doživjela. Svaku večer teta Inga u sobu je dolazila. Nakon što bi provjerila jesu li oprale zube , jastuk im je namjestila, laganom plahtom pokrila i nakon toga pokraj prozora u fotelju, s knjigom u ruci sjela. Kada je priču pročitala onda im je pjevala. Anja je obično već zaspala , a ona je oči zatvorene držala. Teta Inga bi se tada nad krevet nagnula i svakoj pusu dala. Dok je vrata sobe zatvarala još jednom bi ih sa smiješkom na licu pogledala. Tako to mame rade, sada je sa sigurnošću znala. Tiho je plakala. Silno su joj Anja i teta Inga nedostajale.
-Hoćeš li da s tobom spavam?- tiho je Iva pitala i dodala kako će njezini prijatelji po nju doći. Ona se samo šalila.
Uplakana Marta k Ivi stisnula i ubrzo zaspala.
***
Inga i Ivan na terasi su sjedili.
-Idemo unutra, rekla je Inga, komarci su užasno dosadni.
-Što si rekla?
- Slušaš li ti uopće što ti ja govorim?
-Oprosti, nisam te slušao.Razmišljam.
-O čemu?
-O Anji i Marti. Anja je večeras jako tužna bila.
-Znam. Večeras , umjesto priče cijelo vrijeme o Marti je brinula. Pričala je kako na more najrađe ne bi išla. Objasnila sam joj kad se s mora vratimo i kupimo knjige , škola će početi i one će opet zajedno, u prvoj klupi sjediti. To ju je još više zabrinulo. Tko će Marti knjige kupiti?
-Ne znam kako bih ti rekao o čemu sam razmišljao. Ne bih te htio povrijediti, znam kako si teško prihvatila da drugu bebu ne smijemo imati. Razmišljao sam kako bi Martu mogli posvojiti- u jednom dahu Ivan je izgovorio .
-I ja sam o tome razmišljala. Sam znaš kakva je kod nas birokracija. Nisam sigurna da možemo sve zahtjeve ispuniti. Da je to lako ne bi toliko djece na posvojenje čekalo. Mi imamo dvije solidne plaće, kuću i auto. Bojim se da to nije dosta. Ono što mi možemo u izobilju dati, je ljubav i topli dom. Nisam sigurna da to kao uvjet postavljaju.
-Ništa nas ne košta probati. Ono što je Marti i svakom djetetu potrebno, imamo. Ono što Anji pružimo, pružit ćemo i Marti. Još nikad nitko u vrtiću ni u školi nije primijetio da Anji nešto fali. Uvijek nam govore da se vidi kako je ona sretno i zadovoljno dijete. Lijepo bi bilo još jedno sretno dijete imati.
- Kada ćemo zahtjev dati?
- Već sutra direktoricu ću nazvati. Prije toga s Vesnom, Martinom najdražom tetom ću se posavjetovati. Sama znaš da to dugo traje. Djeci nećemo ništa govoriti, nećemo im lažne nade davati.
****
Godinu dana kasnije...
Vesna je polako otvorila vrata sobe broj pet.Na stolici pokraj kreveta Marta je sjedila i nožicama mahala.
-Teta Vesna , jesu li stigli?- s nadom i iščekivanjem u glasu je pitala?
-Jesu. U boravku te čekaju. Obukla joj je kaputić, kapu na glavu stavila i na kraju nestašne plave kovrče poravnala.
Sve potrebne papire riješili su prije , tako da je Vesni preostalo još samo napomenuti kako je mogu nazvati u bilo koje doba, ako nešto ne bude kako treba. Marta ju je čvrsto zagrlila šapnuvši joj kako će biti jaaako dobra i poslušna. Nije ni pomislila da bi moglo drugačije biti. Marta je njezina miljenica usprkos tome što tako ne bi smjelo biti. Srcu ne možeš zabraniti. Marta je ovdje prohodala, prve riječi progovorila.Mama ju je zvala sve dok joj druga djeca nisu objasnila. Poslije tog saznanja na svako otvaranje vrata s nadom je gledala. Mamu je čekala.
Izašla je na ulicu i mahala sve dok auto iza zavoja nije skrenuo. Tiho je uzdahnula i prema sobi broj pet se uputila. Martinim cimericama sada je potrebna. Dobro zna kako odlaske, udomljavanja i posvajanja proživljavaju oni koji ostaju.
Jedni ljudi griješe, drugi ljudi greške ispravljaju.
