Ljubav kroz riječi jedne žene
Mama, tu sam
Hrvatska u malom.
Ovih dana u Rusiji dvadeset i dva igrača sa stručnim stožerom , kako kaže izbornik Dalić njih četrdeset, žive i funkcioniraju kao jedna obitelj. Igrači igraju u različitim klubovima, svaki od njih na svojim pozicijama. Prema njihovim kvalitetama, njihovom radu, njihovom doprinosu u matičnim klubovima, izbornik sa suradnicima ih je odabrao. Svakodnevnim treninzima, radom, trudom i znojem do Rusije ih je doveo. Oni su opet na terenu pokazali kako se zajedništvom, radom i trudom daleko može stići ,ostvariti i više od onoga što su planirali, ostvariti ono o čemu su sanjali, čemu su se nadali, naravno , slušajući ono što im izbornik govori. I ići dalje. Za sebe, za sve ljude koji zajedno s njima dišu, navijaju , vesele se. Za svoju Hrvatsku.
Hrvatska u velikom
Kod nas ima više stranaka nego igrača i stručnog stožera zajedno. Svaka stranka ima svoje ideje, svoje planove i programe, ima ljude koji rade za sve ono za što se kao stranka zalažu. Svake četiri godine (kao i Svjetsko prvenstvo) stranke odabiru svoje predstavnike, stavljaju ih na izborne liste i daju izborniku (narodu) da ih prema onome što planiraju ostvariti za napredak i boljitak, biraju. Ovisno o planu i programu i naravno o njihovom prethodnom radu , budu izabrani. Bez obzira kojoj stranci pripadali , svima je zajednički (ili bi trebao biti) cilj- prosperitet, bolje i ljepše sutra svima nama.
Gdje je onda problem?
Po čemu se razlikuje Hrvatska u malome i Hrvatska u velikome?
Zajedništvo, usklađivanje stavova i mišljenja, zajednički rad bez obzira kojoj stranci pripadali. Do zajedničkih uspjeha dolazi se kompromisima, usklađivanjem prijedloga.Najveći problem je što onog dana kada su izabrani , ili odabrani, svejedno- zaborave slušati izbornika-narod- i ono što su obećali.
Posljedice
Male plaće, još manje mirovine(upitno je dokle će ih i biti) i do nedugo velika stopa nezaposlenosti. Tek kada se stopa nezaposlenosti počela smanjivati (bez novootvorenih radnih mjesta) trebalo se zabrinuti. Nešto tu nije štimalo. Danas znamo, na žalost, i što. Većina mladih, radno sposobnih ljudi, što sami, što cijele obitelji se iselilo , raselilo po cijelom svijetu.
Kako posljedice popraviti?
Jednostavno je. Prvo treba zadržati mlade ljude koji rade, koji su tu ostali. Kako? Svi rade da zarade. Da mogu živjeti, a ne preživljavati. Da to nije nemoguće primjer je poduzetnika iz Međimurja čiji zaposlenici imaju plaću tisuću Eura i više. Kako je izjavio u regionalnim novinama, samo zadovoljan radnik, radnik kojega ne muče minusi, blokade računa(svima nama poznato) daje veliki doprinos firmi i povećanju sveukupnog dohotka. Vodeći se tom idejom radnicima s dugovanjima i financijskim opterećenjima dugovanja je podmirio , a oni će njemu ustegom na plaći vraćati, pri čemu je vodio računa da se opet plaća previše ne optereti. Njegov način je prvo ljudski i human , dugoročno gledan isplativ. Ljudi su zadovoljni, rade doma, svoji su na svome.
Drugo što bi trebalo napraviti jest da svi strani robni lanci i tvorničari slijede primjer DM-a. Njegovi zaposlenici imaju plaću od onih nama čarobnih tisuću Eura, božićnicu, regres i( nama nepojmljivo)trinaestu plaću. Vjerujem da je nešto manja nego u matičnoj državi , ali , za naše prilike i priče drugačije od ovih je više nego zadovoljavajuća.
Poražavajuće su priče ljudi koji danas rade . Plaća minimalac,(ako je tri tisuće kuna su sretni) često rad bez prava na pauzu, obespravljenost u svakom pogledu. Ovakve priče podsjećaju me na nedugo pročitan post u kome je pisalo otprilike ovako:
„Vozimo se kroz Njemačku poštivajući pravila i upozorenja i naravno ograničenja brzine. Kroz Austriju i Sloveniju isto tako. Kad pređemo granicu, u Hrvatskoj se vozimo kako hoćemo“
Tako je nekako situacija i sa stranim robnim lancima i tvornicama kod nas.
Kako povećati natalitet?
Sve se može samo ako se razmišlja i postupa na ispravan način. Primjer je Pevec koji stimulira svaku trudnoću, svako rođenje prigodnim poklonima i novčanim iznosima.
Nije teško, nije neizvedivo samo treba htjeti!
Izrazito sam apolitična. Ne volim komentirati ni raspravljati o politici, političarima , njihovom(ne)radu, (ne)uspjesima.
Zašto sam onda uopće ovakav post napisala (i na eci peci pec)objavila?
Neki dan tražeći slike kockica na netu i ovu sliku sam vidjela.
Koliko se majki ovih dana pita , gdje njihova djeca širom svijeta gledaju ,s kime navijaju za naše Vatrene?
Oznake: nogomet, politika, Mladi, plaže, iseljavanje
05.07.2018. u 08:55 | 11 Komentara | Print | # | ^