Ljubav i brak

Zašto se netko zakači za pogrešnu osobu? Zašto, zašto, zašto...???
Ma, znam, ima brdo razloga, ali me, takve situacije, nekada iživciraju, kada se radi o meni dragim osobama koje su «zakačene».
Riječ je dragoj prijateljici. Opet mi šalje, tužnu, SMS poruku. Razočarana, čeka da joj se javi, on ne zove...Opet se, sinoć, dobro, isplakala...
On ima curu, što je «najbolje», ali je nezadovoljan, rijetko se viđaju, cura živi u drugom gradu, kada i ima priliku otići do nje, ne otputuje, i prvi je počeo «petljati» oko Prijateljice.
S curom ne vidi budućnost, ali žao mu j e prekinuti vezu (prošli put kada je pokušao rasplakala se i smilila mu se).
Pod uvjetom da ne «mulja» i Prijateljica mu se, stvarno, sviđa, rekla sam joj neka ga pusti dok ne razriješi situaciju s curom, neka ne očekuje previše, neka se okrene oko sebe i vidi, nekog drugog, «potencijalnog»....Ako mu je, stvarno, ona super, onda neće moći bez nje. Ne možeš upoznati sreću, znati da može biti tvoja, a, onda, od nje odustati (ma,mislim, možeš, ali ovo nije takva situacija, čini mi se...)...Rekla sam neka ga liši svog prisutstva, podrške, neka mu pruži šansu da mu nedostaje...
Ona je «treća osoba», a takve, obično, emocionalno najviše nastradaju.
On je neodlučan, smotan, petlja...Ali kada se vide, na kavi, djeluje joj zaljubljeno, opčinjena je njime, idealan je i sebe vidi uz njega...A, hebi ga, ako pristaješ biti «second best»...!
Ipak je, neko vrijeme, izdržala da ga ne zove, da ne šalje poruke, da ne odgovara na njegove poruke, ali ju je on, tada, počeo «opsjedati»: bombardirao porukama, zvao kući, na posao...Kao fali mu, super mu je s njom, razumije ga..Makar neka bude tu kao prijeteljica.
Jadno, jadno, jadno!!!
Kakva prijateljica kada je «zatelebana», skroz, u njega? Poznanica koja ih je vidjela dok su sjedili na kavi kaže kako joj izgledaju kao par, da se i on «topi»...
I što sad?
Curu ne ostavlja, Prijateljici se malo javi, malo je pušta «na ledu»...
Kažem Prijateljici kako mislim da ona nije zajlubljena u njega nego u sliku koju ima o njemu u svojoj glavi. Ona ga idelizira baš zbog toga što ga nije upoznala u cijelosti, što ga nije vidjela u svim situacijama...zaljubljena je u zaljubljenost, u ljubav...
Zakačila se, skroz...
Nadam se da će postupiti u skadu sa zadnjim SMSom:
«Ma, da, izvuć ću se iz, ove, priče kao i iz svih do sada.Imam oko sebe ljude koji me vole cijelu, a ne u povremenim dozama».
Svatko zaslužuje nekoga tk oga voli u cijelosti, a ne u povremenim dozama i u fragmentima. Zbog čega pristajati na nešto manje od toga?!



EDITIRANO NAKOLIKO SATI NAKON OBJAVE POST-A:

Ponovo se pokazalo kako život piše romane i, čudno, isprepliće sudbine! Prijateljica je saznala kako je "taj njen fatalni" dobar prijatelj, i bivši kolega onog "mog dečka" iz posta "Cry baby". U lijevom stupcu blog-a možete naći link na taj post.
Zamolila me da se, kod "mog" raspitam za "njenog"..Poslala sam mu mail tako da joj mogu forwardirati odgovor kada ga dobijem.
Javim vam nastavak ove "sapunice".

U ovom kratkom postu hvalim Kćer.
Nazvala me nona, moja mama i prepričala događaj.
Jutros joj je moja Kćer rekla «Nona, nona, skini pelene. Piša mi se, piša mi se, stavi me na vručinu».
Vručina je vrčina tj.kahlica, tuta, noćna posuda, kako god «to» nazvali...
Ja je nisam odvikavala od pelena. Čekala sam ljeto, toplije vrijeme.
Slijedeći mjesec će, Kćer, napuniti dvije godine i već su mi počela «kljucanja» sa strane kako joj je vrijeme da piški u kahlicu, da je odvikavam od pelena, da će nositi pelene do škole i sl.
Ja mislim da, dijete, sve svlada i nauči kada je spremno. Ako se, nešto, forsira, mislim, da se postiže suprotan efekt.
Djetetu treba pokazati što se od njega traži, objasniti, pružiti informaciju i kada bude zrelo sve će «doći na svoje».
Vrčina nam je bila malo u WC-u, malo u dnevnom boravku...Služila je kao igračka.
Prošli tjedan sam, Lauri, objasnila postupak: lutka kaže «piša mi se» pa joj skinemo gaćice, pa sjedne va vrčinu, pa radi «piiiiššššš» pa kaže «gotovo» pa je obrišemo, dignemo gaćice i odemo u školjku napraviti «pljus» tj.baciti sadržaj vrčine i, zatim, potegnuti vodu.
Kćer je uživala u igri. Par puta sam je pitala hoće li ići na kahlicu kada bi rekla da «kaka», ali nije htjela. Nisam inzistirala.
I danas je, sama od sebe, napravila veliki korak u svom životu.
Bravo ona!!!

«Svaka cura je slobodna cura, osim moje cure».
Izjava mog kolege za koju je i sam utvrdio kako je mačističko-šovinistička.
Napola se šalio... Ali samo napola.
Istina je kako je, kada sam došla u firmu, često boravio kod mene u kancelariji (kao ja imam skener, a on nema), a kada je shvatio da sam «mlada mama», povukao se.
To mi je, jučer, priznao. Skenirao je papire koji mu, uopće, nisu bili potrebni.
Ja sam, njega, namijenila svojoj kumi, ali kada sam čula da je u vezi, i to dugoj, odmah sam zatvorila »ured za poznanstva».
Ne bi mu bilo bitno da sam «samo» u braku ili «samo» u vezi. Klinci, i to mali koji zahtjevaju puno vremena i pažnje, druga su stvar. Ali kada, malo, narastu...
Dečko je, skroz, OK (osim ovog «čudnog» razmišljanja). U nekom drugom kontestu ne bih razmišljala, uopće. Ali, što se mene tiče, taj kontekst isključuje mogućnost da je, bilo koja strana, u vezi.
Jučer sam, isto tako, na jednom forumu pod temom «bračne nevjere» pročitala komentar jednog muža.
Parafraziram: «Meni su žena i djeca svetinja. Bez njih ne bih mogao živjeti. Međutim to ne znači da ne mogu imati neku curu «sa strane». Ne za ozbiljnu vezu, samo seks, da razbije monotiniju».
Neću komentirati.
Druga kolegica, prije par dana, ispričala mi je priču o, naizgled, idealnoj vezi: poznavali su se od djetinjstva, prohodali u srednjoj, završili faks, zaposlili se, kupili stan, oženili se, trebalo im je par godina za dijete, ona je imala rizičnu trudnoću, mirovala, kući, u krevetu, a on je, istovremeno, bio u krevetu svoje kolegice!
Svi su znali, s posla, ali nitko joj se nije usudio, to, reći. Na kraju je i ona saznala. Uslijedio je razvod, pa dugi period bez partnera. Vrijeme je posvećivala djetetu, razočarana u cijeli muški rod, a onda je, ipak, otvorila srce i sada je u skladnoj vezi već neko vrijeme.
A kaže, klegica, da je izgledao «dobrica», nježan, pažljiv, «ruku bi u vatru stavila» da on to, nikada, ne bi napravio.
Neću komentirati.
Radim u velikoj firmi. Sve se zna. I tko kada s kim i gdje i tko s više njih...Jedan «par» je, navodno, uhvaćen «na djelu» u WC-u! Sindikalne fešte i izleti (koji su prije bili, redovito, organizirani) ličili su na «kupleraj»...Sve «uzorni» muževi i žene...
Neću komentirati.
Neki dan sam čitala kako, najduži staž od holivudskih brakova imaju Will Smith i negova Jada (mislim da se tako zove). Tajna?
Oboje smiju imati ljubavnike/ice, ali prije nego se upuste u avanturu trebaju tražiti dozvolu druge strane.
Ljubavnici su za opuštanje, razbijanje monotonije...Kažu kako bi ih imali, svejedno, neovisno o dogovoru, a ovako se, barem, ne osjećaju prevareno.
Neću komentirati.
Samo se pitam-postoje li brakovi (veze) imuni na, ovaj, licemjerni svijet i da su oba partnera zadovoljna?

Ja sam trudnica s upalom mišića!
Subotu sam se napješačila uzduž i poprijeko. S Kćerkom.
Pustila sam da me «zezne» i kaže kako će ona «voziti bicikj do none».
Kako mi je Muž, ipak, bio na onoj team building regati, vikend smo provele, većinom kod none-moje mame.
Subota je bila krasna pa smo se dogovorile da se prošetamo, a ne idemo autobusom.
Nona nam je udaljena cca 15 minuta žustrog, uglavnom uzbrdo, hoda ako idem sama, a sa Kćerkom put traje i sat vremena,ovisno o njenom raspoloženju: «mama, nosi me», «mama, Lola je umojna», «mama vidi pas, maca, bi-bi, vejiki auto, vidi moje i bjod, ptica leti, lijepo cijeće..». Uglavnom stanemo i gledamo sve što joj zapne za oko.
Super mi je to kako se svemu čudi i zapaža i najmanji detalj. Nekad se moram dobro zagledati kako bih vidjela ono što joj je privuklo pažnju.
Pokušam, svijet, gledati njenim očima i to mi je, baš, super. Nažalost, (pre)često sam u žurbi i nemam vremena za čuđenje, tom, veeeeeejikom svijetu.
Biciklu je vozila (čitaj: gurala sam je) niti pola puta. Onda je malo šetala, malo gurala biciklu, malo sam je nosila preko ceste, malo po stepenicama....
Bolovi su mi, uglavnom u rukama. Inače sam u kondiciji, ali sklekovi i ostale stvari u koje su uključeni ručni mišići, nisu mi, nikada, išli.
Sretno smo stigle. Kod stare none, moje none, navalila je na paštu i fažol. Nakon toga je brzo zaspala. Šetnja ju je iscrpila.
Sva je bila živahna i sviježa kada se probudila tako da su uslijedile scene iz filmova poput «Vragolasti Denis». Da vam predočim: Kćer pomaže Noni prati suđe. Dala sam joj lavor s vodom i, njezine, padelice. Odjednom Ona će «Mama, Lola će nešto kupati u javolu»..»Dobro, Laura, a što bi ti, to, kupala u lavoru?»...Ona se osvrće oko sebe i zove «Tao, Tao, dodji!»... Tao je sijamac star 17 godina. Sva sreća da ga nije ulovila i da me obavijestila da bi, nešto, htjela kupati. Jadničak je mogao dospijeti u situaciju mrsku mačkama : )
Vjerojatno je, Tao, odahnuo kada smo otišle. Imao je lutkinu kapicu na glavi, na njemu je demonstrirala gdje su oči, nos, usta i ostalo, poljubila ga je, dala mu nos da je on «poljubi»...Meni bi bio stoput ogrebao, a Kćer, strpljivo, podnosi. Kada mu je, stvarno, bilo dosta, lupio ju je, po ruci, šapom...»Maaaamaaaa, Tao me jupio!!! Ljubi jukicu!»...
Muža nisam zvala niti jednom. Djelomično s e ponosio jer su druge «dečke» zvale cure i žene više puta, a s druge strane se pitao što se događa. On me zvao nekoliko puta kako bi me izvijestio o tome kako mu je, kakvo je vrijeme, kakva hrana....
Vratio se s brončanom medaljom. Njegov team je došao treći. Oduševljen je boravkom na jedrilici i volio bi da, jednom, odemo s ekipom na jedrenje.
Ja, i dalje, očekujem Njegovu promjenu posla.
Beba lupa. Pogotovo nakon čokolade. Poprilično je živahna.
Beba je začeta cca. 28.12 (taj dan sam ovulirala) tako da ću, sada, biti 4 mjeseca trudna. Skoro na pola puta.
Sanjala sam da sam rodila dečkića koji se zove Casper (tako je to kada čitate žutu štampu prije spavanja. Claudii Schiffer se sin zove Casper. Odmah me asocira na, onog malog, duha).
Radim. Gledam kroz prozor. Na nebu sivi oblaci. Mračno kao da će, uskoro, noć, a još nije niti podne.
Nekako je hladno i sve podsjeća na jesen.
Makar sam, ovim postom, stisnula «REW» do, sunčane, subote.

Još malo o djeci i različitim razmišljanjima o potomstvu, trudnoći, roditeljstvu...
Kolegica od, cca 45 godina, u drugom je braku, ima šesnaestogodišnju kćer iz prvoga, saznala je da sam trudna.
Prva replika je bila «Joj, znam da ti to ne bih, možda, trebala govoriti, ali vidjet ćeš kada budeš imala dijete...» (očito je zaboravila da ja, već, imam dijete) «...Ja ne volim djecu. Bolje je nabaviti psa ili ljubavnika...Po mogućnosti mlađeg 20ak godina»...
Nije me iznenadilo niti zateklo, njezino, mišljenje jer sam, od nje, tako nešto mogla i očekivati. Ova replika joj je jedna od smislenijih, onda si možete misliti kakvi su,inače, sadržaji njezinih, uglavnom, monologa (jer je malo tko sluša i uz najboju volju «izgubi je» nakon par rečenica).
Neke kolegice koje su se zatekle u blizini i čule razgovor, ostale su Paf. No comment.
Kažem ja, njoj, kako je, doista, za neke ljude boje da nemaju djecu jer to zahtjeva određenu dozu zrelosti, odraslog ponašanja i odgovornosti, a to znam jer, već, imam jedno dijete. Imati ljubavnika, pogotovo, znači bježanje od odgovornosti i suočavanja s, eventualnim, problemima u braku, a ja ga nemam namjeru tražiti u osnovnoj školi. Naime moj «idealni ljubavnik» ide u drugi razred osnovne (mlađi 20 god). Kažem joj i kako nemam ništa protiv stila života koji ona zagovara, ali da to, za sada, nije za mene. Svatko ima svoj izbor. Međutim, smatram kako nij eu redu imati djecu ako se, već, razmišlja na takav način.
Ona kaže kako se njena kćer slaže s njenim mišljenje i kako ona isto «ružno je reći mrzi, ali ne voli djecu».
I sada si ja mislim-Bog nekima da da imaju djecu, a uopće ih ne žele i ne zaslužuju imati. Drugi čeznu za bebom.
Nije fer.
Kasnije sam saznala kako je, ona, u trudnoći bila, jako, nesretna. Mrzila je svoje tijelo i promjene koje su se, na njemu, događale.
Kada je rodila, nije željela dojiti u strahu d a joj se «cice ne objese»..
Moram biti zločesta prokomentirati kako su joj se i tako i onako objesile.
Inače, kolegica se oblači kao curica: mašne u kosi, haljinice, baby roze majičice...Ali, stvarno, jo j ne prostoji. Ona ne shvaća, ali okolina radi «sprdačinu» od nje.
Možda, kako je rano rodila, ponovo proživljava svoju mladost...Ili je, tek sada, proživljava..Vjerojatno je «zbog kćerke» puno toga propustila, ali WTF to je bio njen odabir, n a kraju krajeva.
Viđam puno «odrsalih djevojčica» koje bježe od odgovornosti, obaveza...Koje tepaju dok pričaju jer je to, valjda, simpatično...
Ne znam. Ja sam neozbiljna, djetinjasta, razigrana...Ali i ozbiljna, uravnotežena, odrasla...Ovisno o situaciji.
Ne želim izgubiti dijete u sebi, ali ne želim niti željeti biti, uporno, stalno mlada i zarobljena u tom periodu života te propustiti sve što zrele godine nose sa sobom.

Nešto sam usporena. Ulijenila se.
Zatišje na poslu pa sam se prislila tipkati, a ne, samo, pisati, postove, «u glavi».
Što je novoga?
Bio je vlasnik «Muževe firme» (eh, da je vlasnik Muž, bile bi stvari drugačije jer bi iza mog uspješnog muškarca stajala uspješna žena : )) u medijima. Eh, kao da su mene pitali, bivši zaposlenici napali ga: isplaćuje plaću «na crno», crnče od «jutra do sutra», prijetnje otkazima, strogoća....
Naravno, vlasnik je fino i kulturno rekao-dokažite, pokažite činjenice!
E, sad...Dokaži ti plaću «na crno», dokaži koliko radiš...Nema činjenica. Sve je, na papiru, legalno.
Ma, nakon obećanja o promjeni posla više se ne zamaram time.
Čak se i šalim na taj račun. Danas sam nazvala Muž ai rekla neka kaže direktoru kako mu duguje nadoknadu za odvojen život. I tako ga, rijetko, vidim doma.
«Progutat ću» da ga nema, po cijele dane, da, ovaj vikend, ima team building, da će, nekoliko slijedećih, putovati za Zagreb, poslovno, naravno, da će, opet, imati team building, u šestom mjesecu....
«Progutala sam» i to da mu pomažem oko prezentacije koju će isprezentirati na jednom od tih «bildinga»...Pristala na lošije danas za bolje sutra...I kada svi ti sastanci, «bildinzi» i druženja prođu, kada prođe dogovoreni rok: drugi posao ili bolje radno mjesto koje ne uključuje i više posla, u ovoj firmi (zbog toga se i, sada, trudi), ne garantiram za svoje postupke.
Danas mi je, faksom, stigla ponuda za vježbanje gađanja iz kratkog oružja. Stiglo zabunom, ali baš si, nešto, razmišljam... : )
Počela sam, u snovima, biti agresivna prema Mužu. Noćas je pokupio nekoliko šamara. Nije moj stil. Ne volim agresiju, ali frustracija mora, nekako, van.
Inače, na poslu sam rekla za «drugo stanje»..Dirnulo me kako je ekipi žao što ću, uskoro, otići..Rasplakala sam šeficu i nekoliko kolegica osjetljivih na djecu i trudnice...
Za sada-radim pa do kada se budem dobro osjećala.
Bebač, sada već, dosta lupa. Osjetim svako toliko udarac. Ali, neka, neka...Sve ću zapamtiti p akad abude «mogu večeras van?», «ne može, zlato, 20.04.2005. lupio/la si me, točno, 15 puta» : )
Kolegica mi je, uz pomoć verice obješene na konac, odredila spol djeteta. Ta egzaktna, znanstvena, metoda : ) kaže de će biti muško.
Odustali od Matije, u igri su Ivan i Luka. Ali niti jedno ime mi nije «sjelo».
Cura bi bila Sara ili Emma, ovisno o tome hoće li naši prijatelji, uskoro, dobiti Saru.
Prijedlozi su dobrodošli.
Na kraju će sociajlni radnik dati ime djetetu, ako bude dečkić, jer se mi nećemo moći odlučiti.
Već sam spomenula kako su sva imena koja ja predložim «nekako pederska»?
Idem si po kavu da se, malo, razbudim...Ili, možda, indijski čaj...

«Mama je ležala. Teta je gledala bebu. Teta je pokazala, Loli, bebu..Beba je mahala-Lola, booook!!!».
Eto, tako bi Kćer opisala, jučerašnji, posjet ginekologu.
Još bi rekla kako je «cutala jibu» (crtala ribu) «dotojici» i vagala se...I dodala bi Ona još štošta., ne sumnjam.
Beba, koja je sakrila pišu ili piku, ostaje nedefiniranog spola.
Bitno da je sve u redu.
«Nosim nisko» pa kaže neka, malo, pripazim..Nema teškog fizičkog rada, dizanja predmeta...
Doktorica misli da će se, posteljica, podignuti, sama od sebe, ali, sjeća se, da sam i Kćer nisko nosila pa je sve prošlo kako treba.
Malceka (Beba pa govrim u ženskom rodu) je živahna.
Stalno se koprca, mlatara nožicama, ručicama, i jedno takvo mlataranje je Kćer protumačila kao mahanje.
Sada je sva zadovoljna kako je dobila «booook» od Bebe :)
Nakon ultrazvuka, Kćer je išla provjeriti, na ekran, ako je još Beba unutra ili je «doktojica vjatila, bebu, mami u tubuhić»...
Tko zna što se, Njoj, motalo po glavici?!
Kaže, doktorica, da sam «kao violina»...I da ne zna, iako je ginekolog, ne bi rekla da sam trudna..A dobila sam 5 kg!
S Kćerkom sam u 17. tjednu imala 3 kg više, ali u 21. sam imala, već, 10 kg više...I tako do preko 20 kg više!!! I dva mjeseca, nakon poroda nitko mi nije vjerovao da sam rodila-hlače sa spuštenim strukom, topići, haljinice...Pa čak i žaljenje za kojim kilogramom koji «baš i mogao ostati»...
Nadam se istom procesu i nakon ove bebe, a prsa mogu ostati ovakva, kao silikonska : )
Nisam željela ići na «tripl test»..Ako sam dobro zapamtila naziv testa..Uglavnom, nakon analize krvi, saznaš kakva je vjerojatnost da se rodi beba s Downovim sindromom i nekim drugim, ružnim, oboljenjima...
Test nije pouzdan. I što da mi kažu da je vjerojatnost velika? Ostatak trudnoće bih bila, ne želim niti razmišljati u kakvom rasoloženju..A ništa ne mogu učiniti.
Kada bi abortus i bio moguć, opet bih bila na 100 čuda jer «što ako su se zabunili, test nije 100% pouzdan»...
Ne spadam u kategoriju trudnica iznad 35 g. tako da se ne želim testirati.
Ovih dana ću zvati rodilište i prijaviti se za porod u vodi i nadati se da neće puhati bura kada budem u odjelu babinjača.

Dragi gospodine Vlasnik Velike Firme,
Piše Vam supruga jednog Vašeg voditelja podružnice u Rijeci.
Ne znam znate li Vi što se događa u, toj, podružnici i kakav je sistem rada...Trebali biste znati...
Suprug radi od osam do osam. Ne samo da ga tijekom tjedna nema kući već i, učestalo, vikendima, sastanči po drugim podružnicama: Split, Zagreb...
Ja kažem da on volontira pola od tog radnog vremena.
Plaća je iznadprosječna Hrvatska, ali nije toliko iznadprosječna.
Poznajem ljude s normalnim radnim vremenom koji zarađuju slično.
I ne samo to, njima se cijela plaća isplaćuje legalno, preko računa, a ne kao mom suprugu-veći dio plaće «na ruke».
Susrela sam, jednom prilikom, neke druge supruge Vaših zaposlenika. Redom nezadovoljne, čangrizave...Obiteljski život na nuli jer je sve podrađeno Firmi.
Bijele udovice. Tako mene zovu na poslu.
Svako toliko, osim sastanaka, organizirate druženje Vaših zaposlenika.
Uskoro idu na krstarenje.
A obitelj?
Ja bih trebala pružati punu podršku, kuhati i bacati nepojedeni ručak jer se direktor sjetio da bi mogli, zaposlenici, otići na večeru...Ne otići na večeru znači biti neinformiran, propustiti poslovni razgovor jer se sve vrti oko posla...Pa i na večeri.
Ja bih trebala peglati košulje, dizati odjela s kemijskog jer On ne stigne od posla..
Ja bih trebala pružati podršku, biti puna ljubavi, umiljata...Ja mu dogovaram preglede kod zubara, podsjećam ga na bitne datume, pa i datume poslovnih sastanaka...
Ja ne mogu planirati godišnji, izlete jer, Muž, sazna «pet do podne» kada će ga pustiti da bude na godišnjem.
A i taj godišnji je «godišnji»...Stalno zvoni telefon i nekoliko puta otiđe u Firmu.
Vjerujem da se slično događa i ostalim suprugama.
I mi smo, na neki način, Vaši zaposlenici. Gdje nam je plaća? Makar u obliku vremena koje Muževi provode s obitelji.
I znam, iz razgovora s njima da im je dosta. Najbolje godine provode u čekanju supruga, podređivanju njegovom vremenu...
Brakovi pate. Stres kod kuće prenosi se na posao i obrnuto.
Nitko ne profitira. Osim, možda, Vas.
Svako toliko dobivaju, voditelji, mailove u kojima se prijeti otkazom je r ne poštuju rokove, planove...
Ok, ako su, voditelji, nesposobni dajte otkaz onima tko ih je postavio na to mjesto ili onom tko radi nerealne poslovne planove.
Fluktuacija radnika, jedan od pokazatelja, u svijetu, uspješnosti firme, je ogromna. Naravno, veća fluktuacija, manja uspješnost.
Novac uložen u edukaciju je bačen.
Prijateljica mi ja dala otkaz u Vašoj Firmi. Ostala je na bolovanju zbog djeteta. Pozvao ju je direktor i rekao neka da otkaz ako nije sposobna imati obitelj i karijeru. Dodao je, još, kako njegova žena ima dvoje djece (njegova žena??!!A on?) i ne radi nego i h odgaja.
Njegova žena i djeca žive kod njezine mame u drugom gradu. On nema potrebu, nakon posla, otići kući pa zadržava i ostale zaposlenike na poslu.
Meni je sve to JAKO počelo ići na živce.
Svome Mužu sam dala ultimatum. Neka bira: ovakva «karijera» ili obitelj.
A jedan je od uspješnijih, Vaših, voditelja.
Sinoć je ostao do devet i trideset. S direktorom.
Sinoć je, skoro, prespavao u autu jer sam bila, ne ljuta, već BIJESNA što se po tisućiti put događa ista stvar.
Fizički nisam mogla podnijeti Njegovu prisutnost nakon što je, još jednom, posao dobio prioritet.
Kruh, pelene, mlijeko...Ništa nije kupio.
Obećana šetnja s Kćerkom otkazana, ručak bačen u WC...

Sve, kao pišem vlasniku...Ali dio krivnje snosi i Muž.
I danas sam ljuta.
Dugo nisam bila tako ljuta.
Muža sam pustila, u kuću, nakon što sam se primirila. Proveo je pola sata u autu.
Pucala me glavobolja, umorna...Objašnjavam Kćerki da ništa od šetnje jer nema tate....
Mogla sam Ga udaviti golim rukama.
U crnoj kronici bi pisalo da mi je «mrak pao na oči»...
Ne želim biti sama u braku. Onda ću radije i biti sama. Ili neka bude «na stanu», a svatko planira svoj život za sebe.
Ja mogu tisuću puta nešto reći, ponavljati, biti smirena...Ali tisuću i prvi put biti ću jaaaako ozbiljna i negativno raspoložena.
U našem slučaju razgovor ne pomaže već akcija. Ja moram napraviti »skandal» da se On pomakne, kada je o poslu i dolaženju kući riječ.
Danas me Muž vozio, na posao, i rekla sam neka razmisli o promjeni posla ili, sadašnjeg, stila života.
I mislim to najozbiljnije.
Želim biti, s Kerkom i Bebom, na prvom mjestu. Neću biti «ona koja je doma i čeka», «ona koja je tu neovisno o mom ponašanju»... Ne želim se razvesti u pedesetoj kada Djeca budu veća i ustanovim da živim sa strancem.
Baš sam ljuta.
Čemu imaš mobitel ako ne javiš «Sorry, ništa od dogovora....»...
Čemu Žena, Dijete kada si rijetko kada kući, a i kada jesi «odmaraš» i kada otiđemo u šetnju, kao da ideš na robiju...jer umoran si od posla.
I ono tvoje «Ženice, mogu, malo, do Bratića na playstation...?»...
Ma, više ne može ništa. I otkaži, slobodno, onaj vikend kada imaš krstarenje s Firmom...
Od danas živiš s Rošpijom.

Baš mi je, neki, lijeni, usporeni dan...
Počeo je burno: Muž me vozio na posao pa smo, skoro, kasnili.
Inače idem s tatom. Idemo u istom smjeru, ali tata je na godišnjem jer su počeli Veliki Radovi...
Za tjedan dana će se, moji roditelji, početi seliti pa ćemo i Muž, Kćer i Ja, uskoro biti «svoj na svome»... Stošezdeset eura, mjesečno, bit će u džepu, a ne bačeno u podstanarstvo.
Kod mene, u firmi, jako se strogo kontrolira kada tko dolazi na posao. Imamo magnetne kartice pa se, baš, ne možeš «švercati»..Mislim, mogu reći da sam je zaboravila pa se nisam «cvikala», ali došla sam na vrijeme, bla, bla...Ali glupo mi je «muljati». Pogotovo kada, stvarno, nema objektivnog razloga kašnjenju.
Stalno sam požurivala Muža..Onda mi je, ležerno, u sedam i trideset rekao «Samo da popijem kavu»...I tada sam pukla.
Cijelim putem sam šutjela, a inače se, u tim situacijama, najviše napričamo. Tih pola sata do posla, nekada, provedemo u kvalitetnijoj komunikaciji nego kada smo cijeli dan doma.
Ne volim kasniti.
Stigla sam, doslovno, minutu do osam.
Onda mi je coolerski rekao «Vidiš da nisi zakasnila...»...Nisam, ali sam počela, odmah, «navratnanos» raditi, nisam pojela, što mi nije pametno jer mi postane mučno od kave na prazan želudac pa koliko god bilo mlijeka u njoj...Prenatal ne smatram hranom.
Bilo je burno sat-dva, a onda nigdje nikoga.
Tu i tamo, usputni, posao. Na stolu nema hrpe papira. Neobično. Osjećam se, nekako, golo ako se ne navirujem preko hrpe dosjea...
Muž mora održati neku prezentaciju o prodaji pa sam mu obećala pomoć.
Ja sam obožavala raditi prezetacije. Brdo materijala sažeti u niz «slajdova». Tražiti zgodne, prigodne, sličice, ubaciti u prezentaciju.
Voljela sam i prezentirati. Malo, poticajne, treme, a kada krene ne znam stati..Pitanja iz publike...
Na bivšem radnom mjestu nije prošao tjedan da nismo negdje nešto prezentirali, imali radionice, timski rad....
Zanima me kako će to Muž izvesti. E, da mi je pretvoriti se u neku bubicu, doletjeti u salu i slušati : )
Nije, baš, elokventan i to mu je prvi put da održava, neko, predavanje.
Trajanje je 15-ak min. Kratko.
Malo ću, nakon, ovog posta, švrljati netom i tražiti, moguće, teme. Mislim da je dobra ideja-tehnike prodaje ili tehnike pregovaranja... Ali ne previše da ne dobijem radnu knjižicu prije vremena : )
I šlag na kraju-osjećam micanje bebe!!! Lagani lepet krilima, u trbuhu...Rijetko se javlja, ali kaže-Hej, mama, tu sam!!!

Ne trebamo žaliti već slaviti život.
Ako smo vjernici, izmolimo za Papu, za Njegovu dušu...Ako nismo, dovoljno je, u srcu, zapaliti svijeću. Poslati mu, tamo gore, malo dobrih želja, dobrih misli.
Ja sam neki čudan vjernik....Možda više agnostik nego katolik, ali osjetila sam potrebu da se, u sebi, pomolim da Papa smireno i lako otiđe sa Zemlje.
U srcu sam zapalila svijeću da mu obasja put do Neba. I mada ne znam točno zbog čega, atmosfera koju sam upila preko TV-a, izmamila mi je suze na oči.
Zapravo, nisam tužna. Više se osjećam, nekako, svečano.
Vjerujem da On ne bi htio da žalimo.
On je, za mene, bio utjelovjenje samoostvarenja.
Živio je na način koji ga je ispunjavao. Ostvario je svoju misiju i otišao, bez puno patnje, s posljednjim riječima «Amen», «Vjerujem»...Otišao je kako je i živio.
On je živio autentično, cjelovito...
Žaliti treba one koji su ostali na Ovom Svijetu, a lutaju bez smjera, cilja, žive polovičnim životom, s nemirom u srcu, rastrzani strahovima i pitaju se zbog čega su tu i čemu, ovaj, život i stalno osjećaju kako im nešto nedostaje....