Ljubav i brak

Da li znas da kad nekome zavidis to je zato sto ti se ta osoba u stvari
svidja?

Da li znas da oni koji su naizgled vrlo jaki u stvari imaju vrlo osjecajno
srce i vrlo su ranjivi?

Da li znas da oni koji uvijek brane druge u stvari trebaju nekoga tko ce
braniti njih?

Da li znas da su tri rijeci koje je najteze izgovoriti:


Volim te, Oprosti i Pomozi mi


Ljudi koji ih izgovaraju stvarno ih trebaju i osjecaju njihovu tezinu, to
su ljudi koje moras postovati i cijeniti.


Da li znas da ljudi koji drugima rade drustvo i pomazu drugima u stvari
sami trebaju drustvo i pomoc?


Da li znas da su ljudi koji nose crveno sigurniji u sebe?

Da li znas da ljudi koji nose zuto znaju uzivati u svojoj ljepoti?

Da li znas da ljudi koji nose crno zele ostati nezamijeceni i trebaju
tvoju pomoc i razumijevanje?

Da li znas da se tvo ja pomoc drugima uvijek vraca dvostruko?

Da li znas da oni koji te najvise trebaju tebi ne znace nista?


Da li znas da je lakse reci nekome sto osjecas preko pisma nego to isto
reci u lice? Ali da li znas da ako to kazes u lice ima puno vecu
vrijednost?
Da li znas da su stvari koje je najteze uciniti ili reci vrednije od
najskupljih stvari koje mozes kupiti novcem?

Da li znas da ako nesto lijepo zamolis, sigurno ces i dobiti?

Da li znas da mozes ostvariti svoje snove, mozes se zaljubiti, postati
bogat, ostati zdrav, ako vjerujes u svoje snove iznenaditi ces se sto si
sve sposoban uciniti?
Ne vjeruj nista sto ti je receno dok to i sam ne iskusas , ako znas
nekoga kome je potrebno nesto od spomenutog i pruzis mu svoju pomoc,
vidjet ces da ce ti se dvostruko vratiti.

DA LI ZNAS DA MOZES UVIJEK RACUNATI NA MENE??? ... U TRENUTKU, VREMENU I
MJESTU KAD ME ZATREBAS, POZOVI ME I BIT CU S TOBOM!!!

"Jednog dana pro mijenit cemo svijet... ili ga vec mjenjamo" LOPTA JE
SADA U TVOJIM RUKAMA! . Kada bi svijet prestao postojati za 24 sata sve
telefonske linije, svi cetovi i e-mailovi bili bi zakrceni porukama: "Zao
mi je sto sam ti nanio bol.", "Oprosti mi", "Volim te", "Vrlo te
cijenim", Cuvaj se" ili "Oduvijek sam te volio ali ti to nikad nisam
rekao".

Danas je lopta prijateljstva u tvojim rukama, posalji ovo svojim
istinskim prijateljima (ukljucujuci i mene). ;Nemoj se osjecati lose
ako nitko tebi ne uzvrati poruku jer na kraju ces shvatiti da si ti prvi
zakotrljao loptu koja je usrecila druge


Meni je ovaj mail, baš nekako, topao...Zagrijao me dok vani puše bura...Neka grije i vas, ili hladi, ako vam je vruće : ) Uglavnom, želja mi je, poslati, malo, ugode...

Malo zabušavam na blogu.
Muža mi nema, nekoliko dana, jer «jadi u Zabjegu», ali trebao bi se, danas, vratiti. Na poslu dijelim kompjuter s curom koja će me mijenjati, a kako blog nije u opisu mog posla ne «blogiram».
Inače, s Kćerkom mi je, čak, lakše, kada sam sama.
Kada dođem s posla je probudim, oko tri i pol, četiri, onda ručam i Ona uz mene nešto pojede, pa izađemo u park.
Muž kaže da mora tako puno raditi jer da će trudnica koja se ljuja na ljuljački devastirati dječji park, a On će, sve, morati iskeširati : )
A meni je, baš, super...Osjećam se kao curica.Volim onaj osjećaj u želucu kada se zaljuljam...
Nakon ljuljačka slijede klackalice, penjalice...Malo kopanja po zemlji, hvatanja mrava, ptica i sl...
Često me, druge mame, u čudu gledaju jer «svašta pustim» Kćerku. To «svašta» odnosi se na to da draga mačke, hvata mrave, sjedne u pijesak, briše rukice u lišće, penje se na penjalici za «jeviku djecu» (jeviku=veliku)...
Ja ne želim dijete odgajati uz, neprestane, «pazi», «nemoj», «bit će po guzi»...A sve to, najčešće, mame rade zbog svojih strahova i komoditeta. Penjalica je opasna ako ćeš pustiti, samog, dvogodišnjaka da se vere, ako »ćakulaš» s drugom mamom i ne da ti se dizati i paziti na dijete...Lakše je prijetiti.
Moja Kćer, uvijek, traži da sam ja pored Nje kako bih je mogla uhvatiti, pridržati, ako negdje zapne...Ako joj branim, penjat će se dok ne gledam.
Tako se, kada je bila manja, voljela penjati na stol...Nisam joj govorila «to se ne smije» već «smiješ se penjati kada su blizu mama, tata ,nona...». Moja logika je da će se Ona i tako i ovako penjati, da će željeti doživjeti to iskustvo pa je bolje da se to dogodi kada sam ja u blizini ili netko od odraslih. I tako joj je to bio «đir» neko vrijeme i izgubila je interes.
Jedna mama je prijetila kćerki da će je «pojesti mravi» ako otiđe u travu. Moja Kćer je to čula i pogledala me, u čudu, pa rekla «mama, teta se šaji»...Ma, naravno, da se šali. Nažalost, kćer joj se panično boji svih životinja. Uz rečenice tipa «idemo kući sada će doći pas», «nemoj ići na stepenice, ogrepst će te maca»...Nije ni čudo.
Neki roditelji misle da sam «prepopustljiva»...Ja mislim da nisam...Preispitivala sam tu riječ «prepopustljiva» i, čini mi se, da to ne odgovara mom stilu roditeljstva.
Ja je puno stvari puštam da isproba, vodim bitku oko važnih stvari, pregpvaramo, dogovaramo, ako je umorna, loše volje, niti jedna opcije joj je paše i to su situacije kad ajoj ne nudim opcije već je «moja zadnja».
Ne dobije, Kćer, uvijek što hoće. Ponekad «kenjka» i «gnjavi»...Ja je upozorim da «kenjka» (svatila sam kako, Ona, ponekad niti nije svijesna tona svog glasa) i neka lijepo pita što želi...Ona, sama, kaže «mama kaže-nemoj kenjkati, lijepo pitaj...» i onda me lijepo pita i dogovaramo se. Kada nešto traži «kenjkajući», «cendrajući»-ne dobije.
Nema, baš, ispade bijesa, nije naporna i ne zanovijeta...Zbog toga nastavljam sa svojim stilom odgoja bez «po guzi», puno vike i nerviranja.
Puno djece sa, strožim stilom, baca se po podu, vrišti i prkosi, zbog toga mislim kak taj strogi stil i «nije nešto»..
Nakon parka- povratak kući, pranje ruku, tuširanje...
Već oko osam i pol traži «čokojino» i «đamicu». Onda da joj «pjičam pjiču» ili čitam, neku, «knjigicu»..Ona se skutri pored mene, pažljivo sluša, tu i tamo me nadopuni ili, unaprijed, kaže što će se dogoditi (sve slikovnice zna napamet), onda zaklopi oči i ja je odnesem u krevet.
Kada je i Muž doma, onda kasno ide leći. Mislim da nadoknađuje vrijeme koje ne provodi s njime pa joj se ne da ići u krevet da ne propusti igru i druženje s tatom.
Uf, raspisala sam se.
Kako «parkić» može biti inspirativan : )

Za sve drage ljude koji su otvorili kladionicu :))
IT'S A GIRL!!!
Imam hard core sličicu s ultrazvuka i beba ima piku!
Sara.


EDITIRANO:
Danas ne stignem, baš, pisati jer, novu curu, ona koja će me mijenjati, podučavam zanatu :)
Btw, upozorenje svim roditeljima, potencijalnih, udvarača naših kćerki:
Muž upisuje streljaštvo. Kaže da već čuje rečenice tipa: "Dobra je, ona, Laura...Ni Sara nije loša. Malo mlađa, ali slatka. Mama se dobro drži, nije za baciti-stara koka dobraj uha. A vidi tatu, oronuo, sijed, grbav...Nije čudo uz tu ženskariju!".
Dakle, neka se, dečki, čuvaju zračnice!
LOL!!!

Dan se vuče kao kišna glista.
Asocijacija nije neobična-vani pada kiša.
Ljigavo.
Kišna glista me podsjeća na prirodu i društvo. Osnovnu školu.
Jednom smo secirali kišnu glistu. Gujavicu.
Jedna cura je imala kišnu glistu koja je bila trudna.
Ljigavo i tužno. Ubili bebu glistu.
Ja sam trudna.
Sutra je pregled.
Dečko ili curica?
Glistu sam secirala s V.
On je u zatvoru. Diler. A i sam se navukao na heroin.
Tužno. Heroin. Bez veze, nimalo herojski.
Srela ga dan prije nego su ga priveli. Nisam imala vremena za kavu. Nisam znala čime se bavi.
A i da sam znala i da sam imala vremena sjela bih s njime na kavu.
Da li bih, nešto, primjetila? Nikome ne piše na čelu.
Primjećujem drveće. Njišu se grane, zeleno lišće, iako dan izgleda jesenji.
Žuta dizalica, u daljini.
Meni se ništa ne da.
A morala bih do wc-a.
Morala bih slagati, neke, dosjee.
Dosje X.
Samo da što prije prođe dan.
Navečer nek se objavi, ovaj, post. U ponoć. Kada sunce nana, kaže Kćer.
Dan se vuče kao kišna glista.

Doktore, dogodilo mi se nesto strasno. Pogodilo me iznenada, bio sam siguran da umirem. Pocelo mi je lupati srce, nisam mogao udahnuti, vruci valovi su mi prolazili kroz tijelo, oblio me znoj i sav sam se tresao. Pomislio sam, ako ne umrem sigurno cu poludjeti."

Ovo je citat “skinut” sa stranice (joj, moram naučiti, napamet, kako staviti link, ali snaći ćete se, ne sumnjam) ) http://www.anksioznost-depresija.50megs.com.
Mislim da je stranica, poprilično, dobra. Izradila ju je osoba koja je, i sama, patila od depresije I anksioznosti. Naići ćete na razne, korisne, informacije, na forum, chat…
Gornji citat opisuje osjećaje koje osoba proživi u paničnom ataku.
Znam koliko je osjećaj gadan i vjerujem da može paralizirati socijalni život osobe koja, tada, ulazi u začarani krug.
Ja sam imala tu sreću da sam “potukla” panični atak, čini mi se, prvenstveno znanjem o paničnom ataku.
Prije nekoliko godina, nadobudno sam pripremala težak ispit. Težak jer je,profesor, volio definicije “napamet”, “nabio” nam je devet knjiga obavezne i tri dodatne literature…Uglavnom, živcirala me ta nepravda da sama definicija, iz jedne od knjiga, govori o tome kako se učenici ne smiju poticati na učenje napamet, a on, sam, je volio reproduciranje “od slova do slova”…Predmet je bio didaktika.
Ja, inače, učim navečer. Volim mir i tišinu.
Obavezni napitak mi je bila “nesica”. Događalo mi se da legnem, umorna, pospana, a organizam me ne pušta zaspati zbog djelovanja kofeina.
I tako sam se forsirala, sitskala gas, dok mi psiha nije nagazila na kočnicu i vrisnula “Dosta!”.
Usred noći sam se probudila gušeći se. Ne znam koliko je to trajalo, ali imala sam dojam da ću,doslovno, umrijeti. Nisam mogla doći do zraka, srce je divljalo, misli su divljale…Hroptala sam.
Nekako sam “došla k sebi”. Digla se, skuhala si kamilicu..Teško je bilo, ponovno, zaspati. Osjećala sam se kao u filmu “Strava u Ulici brijestova”.
Strah me bilo zaspati da se ne ugušim, u snu. Pucali su me filmovi da ću, jednostavno, zaboraviti disati.
Kako sam studirala psihologiju, znala sam za pojam paničnog ataka. Malo sam, još, proučavala taj fenomen i naišla na podatak da ga psihostimulansi, kao što je i kofein, mogu potaknuti.
Obično je genetski. Sjećam se da mi je tata pričao o sličnom iskustvu u mladosti, ali su, tada, stare žene utvrdile da ga guši Mora (Mora je neko čudno biće, nešto kao vještica…Uglavnom, neka, nadnaravna pojava). Rekle su mu “recept” i sve je prestalo.
Naravno, da se to da psihološki objasniti. On je vjerovao u učinak “lijeka”, zaspao je miran, bio je smiren, (nervoza, napetost,mogu aktivirati panični atak) i placebo se pokazao efikasnim.
Još sam se tri, četiri, noći budila sa sličnim simptomima, ali svaki slijedeći napad je bio sve slabiji. Nije me bilo strah. Jednostavno sam čekala da prođe.
U takvim situacijama je strah od napada veći “bad” nego sam napad.
Kasnije mi se znalo događati, da se ufuram u to, dogodilo bi mi se, vjerojatno i sada, da mi simptomi počnu u tunelu, da počnem osjećati kako mi fail zraka…Međutim, nisam dozvolila da napad kontrolira mene već sam ja kontrolirala njega.
Ukoliko se sretnete sa sličnim problemima, gore navedena stranica vam može biti početak rješenja.
Možda pomogne,nekome, i moje iskustvo.
Situacija je, stvarno, zastrašujuća. Pogotovo kada ne znaš što ti se događa.
Izlaza ima.

Kolega mi je poslao ovu priču. Predobra da je ne bih podijelila s vama.



Nekada davno je stari Cherokee (s Hreljina) svome unuku ispričao jednu životnu istinu.
- U nutrini svakog čovjeka se vodi bitka. Kao borba između dva vuka. U
nutrini svakoga od nas. Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes,
zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju,
grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam... Drugi vuk
predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu,
vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost,
istinu, suosjećanje i vjeru.


Mali indijanac se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno
usmjeri u dubinu djedovih riječi, te ga zapita;

- Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari Cherokee odgovori sa smiješkom na svojem starom licu;
- Pobijeđuje uvijek onaj kojega hraniš...

Malo sam «švrljala» Netom i naletila na zanimljive informacije o dojenju.
Iako sam znala, neke, prednosti dojenja koje su, manje-više, svima poznate: beba je zdravija, bolja (čvršća) je povezanost između majke i djeteta, majka je zdravija ukoliko doji, manja vjerojatnost tumora na prsima, žena brže mršavi i sl. O nekim činjenicama na koje sam «naletila» nisam imala pojma.
Ja sam, Kćer, dojila trinaest mjeseci. Na početku nije bilo lako. Dojenje mi je bio cjelodnevni i cjelonoćni posao. Malecka je često sisala (čak svakih sat vremena po danu, dok je po noći imala ritam od svaka 3 sata) dugo je bila na prsima (i po sat vremena) jer je sisala, pa odmarala, pa bi zadrijemala...Stano sam je morala poticati, češkati i štipkati po licu kako bih je potaknula..Uglavnom, ukratko, nije bilo lako. Sva sreća da nisam morala razmišljati o kuhanju, spremanju, starijem djetetu jer mi je, uvijek, mogla «uskočiti» mama.
Da mi je Kćer bila drugo dijete, ne znam kako bih sve to izdržala: kvalitetno provoditi vrijeme sa starijim djetetom, dojiti...
Sada sam pametnija tj.imam više znanja, znam kada beba «vuče», a kada se, samo, igra s bradavicom, poznat mi je osjećaj kada «mlijeko krene», tako da, vjerujem, da će s drugom bebom biti lakše.
Niti jednom nisam pomislila da će mi se cice objesiti, da ću «nabiti» kilograme jer dojim (pa moram puno i dobro jesti-zabluda!)...Baš mi je bilo fino dojiti.
Nekad sam znala pomisliti «Joj, zbog čega i očevi ne doje pa da Muž preuzme koju, večernju, «šihtu»...»..Na to mi je, prijateljica, koja je rodila isti dan kada i ja, uzvratila «Ma, ja ovaj gušt, ovaj osjećaj, ne bih željela dijeliti s nikim. Tate ne znaju što propuštaju!».
O tatama dosta ovisi hoće li, majka, dojiti. Ukoliko, oni, nisu upoznati s činjenicama o dojenju i prednosti, takve, prehrane, manja je vjerojatnost da će, majka, dojiti. A da ne spominjem ukoliko, glasno, izražavaju zabrinutost za izgled poprsja koji je, do tada, bio samo njihova igračka...Neki, nikada, nisu niti pomislili kako, cice, imaju i drugu funkciju osim uzbuđivanja i užitka...
Očevi bi trebali znati da dojene bebe znače i mirniju noć. Novija istraživanja su pokazala kako se, u majčinom mlijeku, nalazi, još uvijek neimenovana, supstanca čija su svojstva slična Valijumu, odnosno, djelovanju benzodiazepina koji ima umirujući učinak.
Tate bi trebali znati da je manja vjerojatnost da će majka oboljeti od postporođajne depresije i manje šansa da će «planuti na sitnicu»» ukoliko doji. Majke koje doje otpornije su na stres. Rađeno je istraživanje u kojem su se dojilje i majke koje ne doje podvrgnule stresnoj situaciji. Razina stresa mjerena je brojem otkucaja srca i razinom korizola, hormona koji se otpušta u stresnoj situaciji.. Dojilje su imale za jednu trećinu, manje vrijednosti, tj.bolje su podnijele stres.
Eto!
Pa sad, vi, nemojte dojiti...

Danas je došla cura koja bi trebala preuzeti moj posao kada otiđem na porodiljni.
Nije se zadržala cijeli dan, maloprije je otišla, već tek toliko da vidi o čemu se radi, da ne prihvati «mačka u vreći».
Otkada sam, prije dva, tri dana,obukla trudničke hlače, osjećam se kao trudnica. Ali kao trudnica koja se jako dobro osjeća u svom drugom stanju, u svojoj koži.
Planiram kupiti «trudničke» sa spuštenim strukom jer su, ove koje imam, krojene tako da pokriju trbušćić.
Meni, moj trbušćić, ne smeta. Dapače.
I tek kada sam se obukla trudnički počeli su zvoniti telefoni «Ima li,što, novoga?», «Je li istina da si trudna?», «Kada odlaziš?», «Tko nam dolazi?»...
I baš se, nekako, ponosno osjećam kao trudnica.
Neka zvuči uobraženo, ali baš sam si, nekako, lijepa.
Ovo tipkam desnom rukom, a lijeva mazi trbuh i bebu u njemu. Osjećam kako me osjeća, da zna da ga mazim i, tu i tamo, nagradi me lupkanjem.
Beba, jako, reagira i na, svoju, Seku. Kada joj Kćer priča, sva se uznemiri: kucka, lupka, prevrće se..Kćer se nasloni na trbuh pa osjeća pokrete na, svom, licu. Ili, na trbuh, položi dlan pa kaže da joj, Beba, «pjiča, ali ništa ne kaže»...
Jedva čekam porod i nove izazove. I da se, malo, odmorim u rodilištu : )
Vani je zahladilo. Sprema se pljusak.
Ne tiču me se, ti, nemiri prirode. Osjećam se, nekako, spokojno.

Danas sam flekava.
Moj Muž mi je nabavio najnoviji krik za samotamnjenje...
Vidjela sam prospekte, činilo mi se OK, utvrdila sam i da super miriše, koža glatka, sastojci nisu posebno drugačiji nego u nekom drugom losionu za tijelo pa sam utvrdila kako ga mogu koristiti i u trudnoći (više štetnih sastojaka je u farbi za kosu, pretpostavljam...)...
I skoro sam kriknula kada sam se vidjela ujutro. Ma, dobro, malo dramatiziram J
Na prozvodu piše kako se postiže tamna boja, postepeno, za 3-5 dana.
Ja sam se namackala, onako, nabrzinu, ovlaš, kao «i tako ću sutra nadoknaditi propuštene dijelove tijela», «i tako neću odmah potamniti»...
Dobila sam tamnu boju, ne mogu se žaliti, ali su propušteni dijelovi tijela svijetliji...Izgledam kao mramorni kolač : )!
Na sreću ne vidi se: imam duge rukave, još uvijek, i hlače (danas prvi put obukla i trudničke. Malo su velike, ali bolje da je šire nego da žulja)...Vrat i lice su Ok.. Leđa i guza isto tako jer ih je Muž detaljno, pedantno, namazao...Još je i uživao u tome ;)
Danas ću ponoviti postupak, ali ću paziti da to bude uniformno.
E, sad, zbog čega želim tamnu boju? Promjene radi. Inače sam aristokratska put. Ne želim solarije, holivudsko špricanje nije preporučjivo u trudnoći...Pa, tako, malo eksperimentiram...
Drugi put ću napisati i me proizvoda kada budem sigurna u rezultate i kada ga budem, ispravno, upotrijebila.
Eto!

Novi radni tjedan, nakon praznika rada.
Radno vrijeme mi se pomanulo s 8 na 7 tako da se dižem u 5 i pol. Još ne osjećam posljedice ranoranjenja. Čak mi se čini kako mi je lakše ustati u 5 i pol nego u 6 i pol jer tada se budim iz dubljeg sna.
Jučer smo, cijeli dan, proveli na livadi uz dobro društvo (dvadesetak prijatelja i poznanika), roštilj, gitaru, harmoniku, vino, pivo, i bezalkoholna pića, od kojih mi je najdraža voda, za trudnice.
Kćer je bila jedino dijete, a trudnica je bilo «komada dva». Prijateljica koja treba roditi «svaki čas» i ja.
Društvo se sastoji od tridesetgodišnjaka, mahom u dugim vezama, ali ne da im se ženiti niti «gubiti slobodu» s djecom.
Neki nemaju riješena egzistencijalna pitanja: stan, posao...
Druge godine bi trebalo biti troje dječice: Kćer, Braco/Seka i prijateljičin Sin što se, svaki čas, treba roditi.
Kako sam Kćeri, u subotu, najavila da idemo na izlet, čim se probudila, u nedjelju ujutro, uzela je loptu i onako pospana i u pidžami rekla «Mama, ajmo, idemo u šumu!» : )
Namazale smo se Avene kremom za sunčanje, faktor 50: extreme sunblock i bile, gotovo jedine koje nismo izgorile.
Neke cure su se i namjerno «pržile» na suncu, ali to nije moj đir. Čuvam bijelu put da ne postane bolno crvena.
Inače sam alergična na sunce. Već na proljetnom suncu dobijem osip. Ukoliko, na vrijeme, počnem uzimati beta karoten i uz dobru zaštitu, čak uspijem lagano dobiti boju bez opekotina i češanja.
Kćer je trčala, igrala nogomet, brala cvijeće...Sva je cvala i uživala u lijepom, proljetnom, danu.
A ja sam cvala jer sam čula komentare «Kako je, dijete, super, ništa ne gnjavi. Niti ne znaš da je s nama na livadi», «Joj, da znam da ću imati takvu curicu, odmah bih rodila...», «To sve ovisi o odgoju i roditeljima...», «Dobra je da ne može biti bolja..»...
Kćer je koristila «Molim» i «Hvala», stavljala ruku, na usta, dok je zijevala i/ili kihala, papiriće bacala u vreću za smeće...
E, baš sam bila ponosna!
Malo sam sanjarila dok sam slušala Čolića, čiji smo CD pustili iz auta, i sjećala se, nekih bivših, ljubavi, prijatelja, tuluma, situacija, emocija...Kćer je plesala, pjevušila, uglavnom neusklađeno s pjesmom «Lalalalala» (nadam se da neće imati sluh na mene :))
U autu je, na povratku kući, nastavila «Šapni mi-da, šapni mi-da, pajampamapamapam»...
Baš me zanima kakve će ljubavne patnje i veselja proživljavati uz, neke slične, pjesme i hoće li ih, kada bude imala svoje dijete (ako ga bude imala), zajedno slušati i pjevušiti...
Znam da je smiješno, nemam niti trideset, ali sam se, na trenutak, osjetila starom...